Piše: Aleksandar Stojanović
Pamtim šumu, i stazu i pticu u letu.
Pamtim crkvu, slavuja i birtiju kletu.
Mlako pivo, psa i konobaricu.
Gorku kafu, rakiju i nekog Marka, propalicu.
Pamtim vojnika, zidara, pisca i lujke,
Tu je često sedela kurva Ruža i tamburaš Đoka Pujke.
U ovoj birtiji, pričaju se priče i ismevaju sudbine,
Ćuti se, pije, ljubi i seća na počivše ljudine.
Na staro društvo, trošnu mladost i nekadašnje žene,
O svemu se misli i sve se rastače, kao devojka kojoj lepota pritajeno vene.
Pamtim tišinu, knjigu, sutone i lanjski sneg.
Baš tu, gde se svakom pozna, ovakav ili onakav, beleg.
Život je čudan, retko kad, prav,
Uspravi se, nasmej i budi zahvalan jer si živ i zdrav.
Čovek je biće misli, društva, kafana i knjiga,
Zato se smiri, popij nešto i makar jednom, ne budi ljiga.
Pamtim crkvu, mladu i svadbarskog konja kas,
Iz ove birtije, čoveku se čini da je život jedan predivan čas.
Leave a Reply