Piše: Aleksandar Stojanović
Na vlažnom trotoaru, zagubljena devojčica stoji,
Čovek bi rekao, kako li se, malena, samoće ne boji.
Stoji, ćuti, ručicama ka nebu maše,
Njenom srcu, u ovom zimskom času, samo laka pahulja paše.
Čuperak plav, nosić crven, šal, čizma i prvi sneg,
Čuvaj se, svete, jer će ovo čedo, mnoge naterati u beg.
Šegrte i careve, mamlaze i balije,
Pred zelenim okom, poražene će padati čitluk-sahabije.
Na vlažnom trotoaru, sada stoji žena.
Uspravna, snažna, nervozna i povučena.
Na nogama čizma, na glavi kapa, za vratom šal,
Na licu rumen, u srcu sumnja: u sebe, u život i u ovaj ljubavni bal.
Niz sokak, pomalja se crna slika,
Momak plećat, pogled strog, ne neka naročita prilika.
U ženi se opet ona devojčica budi,
Što se svega na svetu plašiše, samo ne ove prve zimske studi.
Na vlažnom trotoaru, počinje prvi sneg,
Taj stari i predivni, božanski beleg.
Zbunjena devojčica tu još uvek stoji,
Više nema razloga da se samoće boji.
Genijalno!