Piše: Aleksandar Stojanović
Krije se u granju, i travi, i tišini,
Čuči na obali jezera, pod nebom, na mesečini.
Danima daje ritam, postojanost i slast,
Bez njega živeti, to je kao brak kojem fali strast.
Smisao daje oštrinu, snagu i duha mir,
Sigurnost da se uđe u svaki životni vir.
Svako ga, po svom umu, kroji,
Ako to ne čini, onda je kao ovca koja u toru travke broji.
Smisao nije u novcu, u kvadratima, u odelu,
Da je tako, svi bi se kurvali, ubijali ili prodavali liniju belu.
On se ne sili, ne lomi, ne ide u širinu,
Nije ga moguće okrnjiti, obrisati, ni baciti u prašinu.
Čovek mora imati sudbinu, odluku i nepokolebljivi stav,
Bez smisla, život mu može biti manji nego što je i najmanji mrav.
Zapitaj se, zašto dišeš, budiš se, smeješ i živiš,
Kuda ideš, šta želiš i čemu se diviš.
Odgovor u srcu čuvaj, svoj smisao neguj i pazi,
Hrabro i osećajno koračaj po svojoj životnoj stazi.
Leave a Reply