Zima bez vrabaca: Sećanje jednog murdžomalca (3)

LESKOVAC

Gospođa Eli obrisa znoj sa čela i sede na hoklicu. Iz susedne sobe se oglasi kontuzovani čika Bora: „Paso, Paso mori. Majke ti ga natitkam. Daj vodu! Paso, Paso mori. Koj se toj čapati po našu kuću?“
Mojoj mami, sa kojom se sprijateljila, gospođa Eli se žalila: „ Gospođa Rado, vi ne znate kakve su francuske kurve. One se puderišu i mirišu. To je zanelo mog glupog Borislava.“ „ Ma nemojte tako gospođa Eli“ – odvraćala je moja majka od teških misli. „ Ipak je to jedan pametan Naumović.“ Gospođa Eli je povukla jedan dugačak dim iz muštikle i uzdahnula: „ Mora da idemo u Francusku, a da li će UDBA da nas pusti videćemo.“
Pričljivost i iskrenost gospođe Eli bili su jači od tetka Pasine želje da se o Naumovićima ne šire vesti, pa je, ubrzo, cela Murdža mala znala ne samo šta je bilo u paketu, nego i to da je konjički oficir Borislav našao najbolju kurvu Francuske.
Dve godine zatim otišli su, bez Reksa, u Francusku gospođa Eli i njena dva sina. Tetka Pasi je stiglo kratko pismo i dve slike kompletnih Naumovića. Posle toga se više nisu javljali. Zaboravili su i tetka Pasu i ostale Naumoviće i nas, Murdžomalce. Ako. Možda smo taj zaborav i zaslužili.
Drugi događaj je, takođe, imao za priču inostranstvo. Dve godine posle rata, tetka Kajin sin Bora pobegao je u inostranstvo, ali se nije znalo u koje. Jedan Čičanka, koji je legalno živeo u Americi, tvrdio je da je Boru video u Bostonu. Možda je UDBA u to verovala, ali mi, Murdžomalci, sa urođenom opreznošću, izbegavali smo da pitamo tetka Kaju da li zna gde joj je sin. I tada, između druge i treće kvote, tetka Kaja je dobila pismo od Bore iz Kanade. Pošto je bila polupismena, dala je pismo Boži Kecu da joj ga pročita. Pismo je bilo obično, sem jedne rečenice zbog koje smo mu dali nadimak Puvalo, a koja je glasila: „Majke, ovde u Kanadu se raboti sas mozak, a ne kao kod nas u Leskovac sas ruke i sas noge…“
Kako je UDBA počela da čačka i da ispituje, Dragi Top je savetovao tetka Kaju da počne da priča kako je njen Bora iz Kanade otišao u Indiju. Naučio je da kaže: „ Moj Borica je u Indiju. Kačija se na slona. Će mi pošalje sliku.“ Kada se, posle mnogo godina, vratio u Leskovac, Bora Puvalo se, kao pravi Murdžomalac, ponosio svojim nadimkom.
Na nedelju dana pre objaljivanja spiska treće kvote, u berbernici kod čika Ratka, Dragi Top i prisutni uveravali su Maršala da će biti zasigurno na spisku za otpuštanje. On se zamislio, obrisao nos i bradu i sa samopouzdanjem izjavio: „ Ako onoga gore Maršala uhvati kvota, onda će i mene.“
Posle neuobičajeno dugačke nedelje dana, na tabli kod ulaza u fabriku tekstila „ Kosta Stamenković“ okačeni su spiskovi treće, konačne kvote. Čitalo se ime po ime, ali na spisku nije bilo Maršalovo ime. Istog dana, Murdžomalci su mu dali nadimak Maršal, kojim se svuda predstavljao. Jedino je čika Stojan Gugutan govorio: „ Ja Gugutan, a on Maršal. Pomagao sam ga sas mast i tačkice.“
Mi smo se doselili na severnu granicu Murdže male 1951. godine u kuću Nikole Stojiljkovića, industrijalca, čiju su fabriku zejtina komunisti preselili iz Leskovca u Skoplje, na polovinu puta od Kasparovog mosta do fabrike tekstila „Kosta Stamenković“.
Stigli smo bez nadimka, kao i većina Murdžomalaca, koji su teško sticali nadimke. Dobro, Leka Patos je morao da boksuje da bi dobio nadimak, i to cenim.
Našom ulicom se svakog jutra oko pola šest, sem nedeljom, kretala ka fabrici kolona žena tekstilnih radnica obuvenih u nanule. Struja za pokretanje mašina nalazila se u kanalima ispod mašina, te su nanule bile obavezne kao izolator. Kako je ulica bila kaldrmisana, bat nanula se čuo daleko. Zapamtio sam ritam nanula, i kad god sam bio u prilici naručivao sam u kafanama od Beograda do Priboja, i obratno, pesmu „Ne klepeći nanulama“. Mom ocu, koji je na mene preneo, bez testamenta, rusofilstvo, dopalo se mišljenje ruskog pedagoga Makarenka da je najbolje vreme za učenje između šest i osam časova ujutru. Burazer Kosta i ja smo u šest sati zauzimali mesta za širokim kuhinjskim stolom buljeći u sveske. Više smo dremali nego učili.
Na traženje saradnika i prijatelja, više puta sam bio u prilici da objašnjavam razloge mog rusofilstva. Ni jednom nisam bio siguran da su mi poverovali. Da su Nemci pobedili, pitanje je gde bi živeo i pod kakvim uslovima Strahinja Kostić. Neizvesno je i kojim bi jezikom govorio. A možda bi bio i zadovoljan kao bogati nemački rob. Ipak, iz zahvalnosti prema ruskoj pobedi, Strahinja Kostić nosi rusofilstvo kao trajni beleg. Moj otac je želeo da studiram na Lomonosovu, ali su mu moji profesori savetovali da ne preskačem Beograd. Kada sam petnaest godina kasnije, 1972. godine, bio na svetskom kongresu mehanike fluida, održanom na Lomonosovu, shvatio sam da su moji profesori bili u pravu, jer nisam bio siguran da bih, između šest hiljada vrata Lomonosova, potrefio baš ona prava.
Murdža mala je imala južnu granicu duž železničke pruge Leskovac- Niš. Paradoksalno, čelična pruga je bila mekana međa Murdže male. Napustiš selo, pređeš prugu i dođeš u Murdžu malu. Malo se zaimaš, kupiš plac i počneš da zidaš kuću. Kad uđeš u dvorište, sa desne strane je ograda od taraba prema komšiji, a sa leve strane, na desetak metara od ulične kapije, je ulaz u kujnu, iz koje se ide u dve sobe, jedna prema ulici sa prozorima na ulicu i na dvorište,- a druga sa prozorom prema šupi, smeštenoj na samom kraju dvorišta. Kućica sa tri sobe, računajući i kujnu, u kojoj su sva dnevna dešavanja i šporetom sa vrućom i hladnom stranom, a preko puta šupe duboki bunar gde leti u kofi hladiš lubenče. Naučiš da biraš zrelu lubenicu. I sa pravom se hvališ tom veštinom. Znaš da kupiš uhranjene piliće i kokoške, ne zoveš komšiju da ti zakolje jagnje; rebra, čaponjke i bubrežnjak čuvaš za sebe i decu, a ponekad se omrse i kum i priška; gde nabavljaš rakiju svaka ti čast, a od spržu, vešeljke i kominjak da ti ne pričam, domaćin čovek; sirenje, maslo i surutku donesu iz sela, mogli bi i češće i više, ali nije svaki dan Veligdan; drva za zimu složiš još u avgustu; žena ti u bašti zasadila i zevalice i žuto cveće i hrizanteme i hortenzije, a ruže su do komšije da i oni malo mirišu; imaju opasno kuče, napada tvog Džekija; kada momci na jesen pođu u vojsku na vojnički sanduk staviš šuman, a i pare, kao što je i red, za sreću i radost, majke više brinu od očeva, jedva ga je doktor Disi spasio, a vidi sad koliki je, ima i devojče; možeš da posavetuješ i svoju decu, kao i nekog uzbuđenog i ljubopitljivog preko mere „ Koj te pituje briči li se vladika“; spoznao si sile i vetrove, od nekih ćeš se sačuvati; ne pričaš po slavama kako si, ponekad, nadrljavao, da ti se smeju i prepričavaju; razočarao si se u sina što je odbio da uzme stipendiju od grada Leskovca, ko je još odbio predlog druga Stoleta, osim njegovog školskog druga Milana, a tačno je da je drug Srba, direktor leskovačkog Sajma, u dvadeset i sedmoj godini bio milicajac, i ne treba da u šest hiljada dinara stipendije računaju i tri hiljade dinara dečijeg dodatka, ali sinko, nesrećo jedna, što se protiviš drugu Stoletu; čuo si da se drug Stole, kada je iz Leskovca odlazio u Beograd, po kazni, na manju dužnost, pozdravio samo sa Ljubom Sudijom, ali se praviš da ne znaš, čuvaš decu,a ne sebe, pametno svaka čast; raspituješ se da li je tačno da je Ljuba Sudija od čika Velje, oca našeg druga Belog, uzeo merdevine i na kipu boginje pravde, na ulazu u leskovački sud, ne želeći da podlegne pritiscima odgovornih drugova za razvoj Leskovca, tušem nacrtao oči i, sa visine merdevina, uzviknuo: „Veljo, ova pravda je progledala,“ i otišao iz suda, on koji je sve presude pisao leskovačkim dijalektom, kome su oborene samo četiri presude za 26 godina službe, kome je pretsednik suda slao osetljive i škakljive tužbe; ideš redovno na roditeljske sastanke, ne pričaš da profesori imaju pik na tvoju decu, osmelio si se da Čiču, profesora matematike, sa kojim si probao rakiju na leskovačkoj pijaci, zamoliš: „ Profesore, daj mu trojku da se predžipne preko maturu, nećemo da ga damo da se studira,“ pokazao si se kao pravi Murdžomalac, trojka je najbolja ocena i samo da se predžipnemo, da preskočimo prepreke i teškoće; sigurnost i iskustvo nekih ljudi, koje lično poznaješ, zrače nekom toplinom na tebe, i kažeš da te svi čuju da su nagoreli ko ciganska tojaga, i milo ti što si ih pohvalio i priznao im vrednost, a ta ciganska tojaga ulazi u sva kučeća usta u selu, ali nećemo sada o tome, te poslovice nema kod Vuka Karadžića, možemo da proverimo kod našeg druga Mite; znaš da oceniš kome se Murdžomalcu nešto baš namestilo, ili posao, ili miraz, ili mesto gde će da služi vojsku, ili drugo nešto, šta ćeš, srećan čovek, brate, a naš Murdžomalac; razumeo si Dragog Topa kada je pitao druga Boru: „ Kude su ti, Boro, otišli najbolji?“, a razumeo si i ćutanje druga Bore, a kasnije i: „ Tope,Tope, gledaj si svoju rabotu!“, jer je Dragi Top govorio da su najbolji oni koji se nisu vratili u Murdžu malu, dočim je Spira Sirće, koji je čuvao stado ovaca i tkao pirotske ćilimove, u poverenju šaputao da su najbolji pobegli od nas, pošto neće da liče na nas, i da je on u stanju da ih prepozna, kao što nepogrešivo spaja zalutalo jagnje sa majkom ovcom, ali da vlast neće najbolje i zato on, Spira Sirće, neće da nameće vlasti svoju veštinu prepoznavanja, kao jedan skroman Murdžomalac, a Dule milicajac je bežao od Pere Semenkara, koji mu je, pri svakom susretu, zaglušujuće objašnjavao da su, u Murdžoj mali, najbolji oni koji imaju kuću na sprat, misleći na sebe, jer je, u to vreme, samo Pera Semenkar imao kuću na sprat, a kada je, kasnije, doktor Janković podigao kuću na sprat, mi smo ga uvrstili u red najboljih Murdžomalaca, dok je nepriznati Pera Semenkar zaćutao, žureći da ne propusti veliki đački odmor nudeći im slane i taze semenke.

(Nastaviće se)

Strahinja T. Kostić

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*