Hotel “Kostić”

LESKOVAC

U hotel «Kostić” gosti dođev još od sobajle – da popiev kafu i pročitav novine. Hotel ima dva sprata, a u prizemlje levo i desno od ulazna vrata veliki prozori ss debela stakla – leto kd je osoblje hotela gi otvori širom da se kafana izluftira.
U toj vreme stiže i brzi voz iz Beograd ss novine. Kiosk za novine imaja je Stojilko Stošić što napravi vilu «Lenku” iznad Sat malu i zaedno s njega novine čekav «novinari” Dragi Gedža zvani Socijal, Gute Novinar iz «Zeke Buljubaše”, Sveta Čavrljuga, Kole Kuka i Kika iz Mitičkin sokak – sg Kika Semenkar. Kd stigne voz Stoilko gim podeli novine i ako “novinar” proda 500 novine, Stoilko mu dade 400 dinara. Najbolji «novinar” bija je Kika i on od Stoilka na stanicu uzme po 200-300 broja «Politku”, «Vreme”, ilustraciju «Žena i svet” i još od stanicu trčećkim pođe kroz čaršiju – od dućan do dućan baca novine ispod roletne, a u kafanu – od astal do astal i tkoj – dnevno prodade i po 400 broja novine – rasturi gi po dućani i kafane i prodade na prolaznici. Uveče – Stoilko i ,,novinari” čekav da s večernji brzi voz iz Beograd stigne «Pravda”. Novine od Kiku kupuvaja je i Laza Teokarević. Laza imaja kuću u ulicu kude je bila kafana «Kasina”. Svaki dn Laza Teokarević iskoči kude «Kasinu” i ujutru uzme «Politiku” a uveče «Pravdu” i plati novine na Kiku.
Kika je bija najbrži «novinar” – i kd je natovaren ss novine i koe ti ne ilustracije, njega ni edn «novinar” nee mogja da stigne i tkoj je Kika najviše novine prodavaja. Trčeći od železničku stanicu brzo stigne i do hotel «Kostić”. Leto kd je Kika u hotel ne ulazi na vrata nego utrči kroz širom otvoren prozor – rasturi novine na gosti po astali i brzo istrči iz hotel da ga niki ne pretekne za drugi dućani i kafane
U hotel Kostić su bile velike i neponovljive zabave. Od tej zabave su pričali onija koji su na nji išli – danima pre same zabave i nedeljama posle – sećajući se i prepričavajući do detalja ko je u kakve i kolko skupe aljine i odela bio i koj je kuga i kako gledaja, a onija koji nesu mogli da idev od zabave u hotel Kostić pričali su onoj što se prepričavalo po grad. Za zabave su se šile posebne i veoma skupe aljine kod modiskinje u Leskovac, Niš i Beograd. Njihova cena dostizala je i iljado dinara, al su za toj skretale pažnju na onej koje su gi s ponosom nosile. Za tej zabave posebno su se spremali i fijakeristi, a naročito pročuveni fijakerista Dzviska – on je imaja najlepši fijaker i ukrašeni konji u Leskovac. Kude Dzvisku je dugo pod kiriju sedeja doktor Dušan Dekleva i modiskinja Magda.
Hotelijer Dina Kostić, „punokrvan Leskovčanin” – bija je strog i pametan čovek. Zabave kd su Dina stoji kude vrata i kako koj gost ulazi on ga od glavu do pete gleda i meri. Jer, Dina je strogo vodija račun koj ulazi u hotel i kako se ponaše ko gost. Onakoj visok i krupan – lakat od levu ruku osloni na šank i gleda u vrata. Ako je gost neuredan vika mu:
«Napolje”! – i ne pušti ga da ulegne.
Naročito elitna, svečana, posebno omiljena i najposećenija bila je zabava koju je priređivalo «otmeno, javno, dobrotvorno društvo «Potpora” čiji je presednik bija Bora Gavrilović Mican. Bora i Dina Kostić se uvek dogovaraju za svaku zabavu – kko će izgleda, koj će bude pozvan, al kko god da se dogovoriv uvek je isto bilo – uglavnom su toj isti ljudi bili – iz isti krug i društveni sloj Leskovca. Zabave su smenjivale jedna drugu, taman se završi sećanje od ovuj, a eve već došla nova zabava – za nova sećanja, priče, prepričavanje i uzdasi. Al, na sve zabave uvek dođujev isti ljudi – «doktori, sudije, advokati, apotekari, učitelji i sve što je spadalo u red bogatih i činilo intelektualnu elitu grada. Svi gosti pozvani na zabavu (u hotel «Kostić” nova godina kd se dočekuje dođe i po šesto ljudi) – Bora Mican i Dina klasiraju i odrediv kude je na kuga mesto.
«I kd Bora Mican na početku zabave «Potpora” zavede Kraljevo kolo – svi što su na zabavu – na noge stoiv i aplauzi, aplauzi, a kd Bora zaigra Vlasinku – i mrtav da se digne pa da zaigra kolko je toj kolo Bora Mican lepo igraja. On je kolo Vlasinku naučija da igra kd je, posle diplomiranja farmacije dobija koncesiju da otvori apoteku u Bosiljgrad na bugarsku granicu.
Caca, žena na industrijalca Blaška Kucu – bila je zaljubljena u Boru Micana. Bila je lepotica i dođe iz Kragujevac da se odade – za pare! A Bora Mican i Blaško Kuca bili su klasni drugovi. Blaško edva živo završi maturu i beše aljav (desno mu oko bilo nekako zatvoreno – aljavo). Caca je lepo pevala, i sve starinske pesme je pevala. A Dina Kostić, hotelijer – mlogo voli tej pesme i gleda u Cacu i sluša gu kako peva – a tolko je lepa bila i tolko je lepo pevala taj Caca na Blaška Kucu – «Slavuj pile ne poj rano”, «Crven fesić nano” i «Ruzmarin”.

Hotel „Kostić“ ( na tom mestu prethodno je bio hotel „Kruna“ ) bio je čuven po zabavama, balovima i igrankama, a imao je i salu i u njoj su prikazivane i pozorišne predstave.
Vlasnici hotela „Kostić” bili su braća Gligorije – Gorča Kostić i Dragutin zvani Dina Kostić. Živeli su zajedno u istoj kući u Mlinskoj ulici kod Okružnog suda i nisu se odvajali.
Braća Gorča i Dragutin su srušili hotel „Krunu“ i na to isto mesto zajedno počeli da grade novi hotel pod nazivom „Kostić“. Kada su radovi bili pri kraju stariji brat Gorča je iznenada umro i izgradnju hotela je nastavio mlađi brat Dragutin – Dina.
Po kazivanju starih Leskovčana – Novice Kulaša i Svete Agice, izgradnja hotela je završena 1921. godine.
Hotel «Kostić” spada među one građevine na koje su Leskovčani mnogo ponosni i sada – kada ih odavno više nema.

Hotel „KOSTIĆ“ je radio sve do 1941. godine kada su ga Nemci konfiskovali. I za vreme okupacije  u hotel „Kostić“ je samo nemački oficir mogao da uđe. I  Dina Kostić za vreme okupacije nije imao ništa sa hotelom. 
   Dragutin – Dina Kostić je umro posle bombardovanja Leskoavca 6. septembra 1944. godine. Kada je video da je hotel srušen i da su od hotela ostala samo dva tri zida – nije mogao dugo da izdrži. A kada je  umro imao je više od 70 godina.


                                                       
 Sava Dimitrijević

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*