LESKOVAC
Kažu u narodnim epskim pesmama “kadar stići i uteći i na
strašnom mestu postojati”,a ja kako sam bio na strašnom mestu i postojao
na njemu reših da uteknem. Ljudi, ja nisam trčao, već nisko leteo! Iza mene
oblak prašine kao u crtanom filmu. Prestigoh usput neku babu pa kad videh da je
Đurđa vrisnuh ko poludeli Komanč i odolevši nagonu za onesvešćivanjem povećah
brzinu do neslućenih mogućnosti.
Skoro lupih o kapiju, a ona zaključana! Kako zbog meni poznate činjenice da mi
je baba Đurđa iza leđa, elegantno preskočih kapiju. Mukama ne beše kraja.
I vrata od kuće zaključana! Kako su mi se ruke tresle ko da sam u poodmakloj fazi Parkinsa, nije bilo teorije da stavim ključ u bravu. Sva sreća, setih se da je poljski klozet otvoren pa utrčim i zaključam se iznutra. Virim kroz ono ,,srce” isečeno na vratima i sem grana golih šljiva ne vidim ništa. Malo se smirih, te polako poče da mi se vraća smisao za logiku. Vampirima je radno vreme posle ponoći, pa do jutarnjih časova. Sunce ih zapali, a baba Đurđa šeta nezapaljena i usred bela dana. Jedini moj zaključak je bio da baba nije vampir. Imao sam neku nejasnu predstavu o kliničkoj smrti, ali me iz razmišljanja prekinuše uzvici i vriska.
Oprezno, šunjajući se ko u seriji Otpisani, dođoh do ograde, a
kod komšija haos. Na drvljaniku oštre glogov kolac, a već su stavili beo luk na
kapiju. Naravno i uglavili drven krst kojim su pokazali i duboki stepen
sujeverja i visoki stepen improvizacije u smislu ukrštenih grana uvezanih
kanapom. Sa druge strane dekorisane i zaključane kapije stajala je na klimavim
nogama baba Đurđa. Ona bi da uđe, ali je zasuše kamenicama i kletvama i
psovkama.
„Bježi sotono! Iš đavole! Anatema na tebe!”
Kroz kapiju gledaju da je ubodu kolcem. Kad poče Đurđa da nariče „Lele mene do
Boga miloga! Đe na mene ruku diže rod rođeni, a sramote grdne! A sviju sam vas
othranila, ne hranio vas više niko dovijeka!”
Familija, bliža i dalja kao i nekoliko komšija koji su po
inerciji uleteteli u dvorište prestadoše da zasipaju babu kamenicama. Glogov
kolac bi bačen pored drvljanika. Samo se čuje žalostivi jecaj prokazane
,,veštice” koja poče čupati kose i grebsti lice.
-Daj puštajte ženu unutra!, – vičem ja, ali me dočekaše uplašeni pogledi i muk.
Ništa nisu vredele moje priče da veštice ne postoje. Baba zanemoća i sede leđima
oslonjema na kapiju rodne kuće. Priđoh i podigoh je. Odvedoh je svojoj
kući. Dado joj i šećera i vode. Volim da kuvam, pa mi nije bilo teško da
spremim i ručak. U cilju oporavka napaćene stara majke žrtvu je podnela kokoška
iz komšiluka. Nisam ja kriv što je zalutala.
Baba ćuti,gleda u krilo, krije pogled kao da joj je krivo što nije umrla. Ponudih
je rakijom.
-Živeli!
Đurđa me pogleda da proveri da l’ sam ozbiljan i bez reči popi rakiju na eks.
-Sipaj, reče. Popi i tu čašu naiskap.
-Slušaj, idi do ovijeh mojih i rijeci im ne budu li me primili u kuću da ću
poništit’ ugovor o doživotnom iždržavanju.
I evo me sa rancem na leđima odlazim iz sela na putu do stanice
koja se nalazi na pet kilometra od izlaska iz poslednje mahale.To mi nije
problem jer volim da pešačim.
Baba Đurđa se vratila u kuću i više je nisu čuli da govori. Kada je stvarno
umrla stari pop je zamolio kolegu da odradi sahranu umesto njega, jer mu nije
bilo dobro. Žalio se na nazeb usred avgusta meseca.
Evo vraćam se iz zavičaja bez napisanog scenarija ali znam da bi se od ove
priče mogao napraviti dobar scenario.
I premećem po glavi scene i sad u varijanti scenarija to izgleda smešno, jer ja hoću da bude smešno. Verujte da mi ništa nije bilo smešno kad sam došao svesti pored iskopanog groba i praznog sanduka. Mislim da li da toj sceni dodam kišu i sevanje munja kad se nebo od bisernog plavog pretvori u olovnno sivo pa zatim crno kao asfalt. Prolomiše se gromovi i sruči se pljusak.
I evo me mokrog kao miš, cipela punih vode i čvrsto rešen da nikad, ali nikad više ne odem u zavičaj. Tuklo je po meni više od pola sata uz moje iskrene molitve da me ne sprži grom. Oslabi kiša i uhvati ritam i ne znam kako je nekom palo na pamet da peva na kiši! Kao metafora!
Psujem na glas i proklinjem sudbinu. Učini mi se da čujem zvuk motora. Okrenem se i ugledam kamiončić bez arnjeva i cirade. Reda radi digoh palac ne očekujući da će stati. Nikad ne reci nikad. Kamion stade ali kabina puna. Danas me poterao baksuz.
-Uskači pozadi!Ako te nije strah!Ha-ha!
Nisam imao vremena da razmišljam zašto se smeju već uskočih u prikolicu. Da se nisam zaledio od straha iskočio bih ja iz kamiona na glavu. U prikolici je bio sanduk. Mrtvački.
Dragoslav Branković
Leave a Reply