Zima bez vrabaca: Sećanja jednog murdžomalca (24)

LESKOVAC


Aprila 1974. godine u Jugoslaviji se osnivaju Osnovne organizacije udruženog rada (OOUR). Izabran sam za direktora OOUR- a Vozilo i postao član Kolegijuma IMR-a. Te godine nije bilo štrajkova. U oktobru, povodom tridesetogodišnjice oslobođenja Beograda, odlikovan sam Ordenom rada sa srebrnim vencem. Mnogo sam se obradovao. Ne sećam se da mi je neko iz familije čestitao. Godinu dana pre, gospodin Zündorf iz ZP-a zatekao me je neraspoloženog, jer sam obavešten da me gradska komisija za odlikovanja izbrisala iz spiska. Kada je saznao razlog mog nezadovoljstva, upoznao me sa nemačkom poslovicom: „ Kada bi bombe i odlikovanja padali na prava mesta, svet bi odavno prestao da postoji.“ Odmah smo otišli na piće. Potvrdu o odlikovanju prilažem.

Kolegijum IMR-a, a posebno generalni direktor Azanjac, izložen je velikom pritisku iz grada Beograda i Republike Srbije da se livnica IMR-a pripoji livnici FOB – u (Fabrika odlivaka na Novom Beogradu). Naše analize pokazuju da na to ne smemo da pristanemo, jer bi značajno izmenili tehnološku, proizvodnu i ekonomsku koncepciju IMR-ovog održanja na tržištu, a ugrozili bi pouzdanost i sigurnost snabdevanja proizvodnih linija motora i traktora. Takođe, nismo sigurni ni u stabilnost FOB –ovih cena. Direktor Azanjac nalaže merodavnim direktorima, među kojima sam i ja, da pripreme pismena izlaganja, u duhu poslovne politike IMR-a, koja će izložiti na predstojećem zboru radnih ljudi u našoj Livnici.
Uskoro je došla i ta velika konferencija. Na sastanak su došli gradski oci, bankari i direktori beogradske grupacije za proizvodnju traktora. Glavni referat je držao Azanjac. Po mom dobrom običaju, sedeo sam pored njega. Kada su ostali direktori izložili svoja viđenja, dali predloge i zaključke, Azanjac me je upitao: „ Šta si ti Strahinja pripremio?“ Odgovorio sam: „ Ništa“. „Ne poštuješ direktora. Ovde se ne radi o direktoru, već o sudbini IMR-a“, – bio je precizan direktor Azanjac u svojoj opravdanoj ljutnji na mene.
Zatražio sam reč i stao pred mikrofon: „ Drugarice i drugovi, nisam došao na ovaj sastanak da vas ubeđujem na osnovu podataka i cifara. Dugo sam razmišljao šta da vam kažem. ( Smeh. Upadica: Siđi dole i nastavi da razmišljaš. Aplauz i lupanje nogama o pod.) Kada sam bio student, odlazio sam kod dve moje tetke u posetu. ( Upadica: Idi i sad kod tete! Smeh.) Jedna tetka me nikada nije pitala za ispite, ali mi je uvek dala onu petobanku sa oračem, da imam za dva bureka. ( Upadica: Ala smo te ušiškali! Smeh. Aplauz. Lupanje o pod.) Druga tetka me je pitala za ispite, brinula zašto nisam položio, ali pare nije davala. ( Upadica: Pametna tetka. Smeh.) Hoću da vam jasno kažem. Ako izglasate na referendumu da napustite IMR i odete u FOB, to znači da odlazite kod tetke koja će da vam kaže da ste nesposobni, prljavi, neradnici, ali pare nećete dobiti. Ako izglasate da ostajete u IMR-u, znači da odlazite kod tetke koja će, bez obzira kakvi ste, uvek da vam da neki dinar. ( Tišina. Nakon par sekundi, zviždanje i aplauz istovremeno.)“
Siđem sa govornice i vidim da je Azanjac nezadovoljan mojim izlaganjem. Jedino mi čestitaju Ljuba Jakšić, zvani Šiptar, sekretar partijske organizacije IMR-a i moj prijatelj i drugar Boško Trifunović. Na održanom referendumu, za ostanak u IMR-u glasalo je 92% livaca. I danas nisam siguran da li su moje tetke bar malo zaslužne za ovaj rezultat, ali smo održali obećanje, dajući našim livcima posebne stimulanse na njihove zarade, koje su za 10% najmanje bile veće od ostalih zarada u IMR-u.
Proslava pedesete godišnjice IMR-a, godine 1977., bila je odlično organizovana i reprezentativna u svakom pogledu. Odisala je ukusom i merom, izuzev Monografije. Čak je i poslovično sumnjičav drug Saša Gligorijević, sekretar gradskog komiteta Saveza komunista Beograda, bio zadovoljan. Neprijatno se iznenadio kada sam mu, za vreme svečanog ručka, rekao da znam da mu je, u vreme Informbiroa, ceo Komitet iz Bora prebegao u Rumuniju. Ne znam šta mi je bilo da to kažem. Direktor Azanjac je vešto skrenuo razgovor na druge teme. Pokazaće se da mi drug Saša to nije zaboravio.
Povodom jubileja, pedesete godišnjice, predsednik Republike Jugoslavije i predsednik Saveza komunista Jugoslavije Josip Broz Tito odlikovao je Industriju motora Rakovica Ordenom zasluga za narod sa zlatnom zvezdom. Ni tada, Industrija motora nije zaslužila Nagradu Avnoja, koju su, po pravilu, dobijala preduzeća osnovana u vreme socijalizma.
Niko nas nije obavestio da je drug Tito već 1978. godine bio ozbiljno bolestan, pa su sve obaveštajne službe u svakoj kritici i pobuni, ili štrajku, već videle početak kontrarevolucije. I baš početkom juna 1978. godine, Deseta grupa organizuje štrajk pri kraju prve smene. Štrajkači traže da im se ja, kao njihov direktor, obratim, ali ja odbijam i odlazim kući. Imao sam u vidu činjenicu da sam sazrevao zajedno sa štrajkačima i štrajkovima i shvatio da iza svakog štrajka radnika IMR-a stoji Partija IMR-a. ( Tada nisam o tome govorio, ali sam tu vezu štrajka i štrajkača sa Partijom izrekao na štrajku livaca 1987. godine, u funkciji generalnog direktora IMR-a).
Štrajk je prestao, ali je u IMR iz Beograda stigla Komisija komiteta Saveza komunista Beograda na čelu sa penzionisanim generalom drugom Krečom, sa ciljem da ispita uzroke i razloge štrajka, kao i da pronađe i kazni organizatore štrajka.
Od mene je traženo da navedem imena organizatora štrajka. Uporno sam odbijao da to učinim i ni jedno ime od mene nisu saznali. Drug Krečo je bio čas blag, čas oštar prema meni. U jednom trenutku, izrecitovao sam u dahu: „Druže generale, u slučaju nekog ratovanja, pre bih voleo da ove štrajkače imam iza svojih leđa, nego neke druge!“ General nije hteo više da me ispituje, ali me je zadržao da budem prisutan propitivanju drugih.
Najbolje je sebe i mene branio doterivač Raka Radovanović. Iskusni i uporni štrajkač. „Naš direktor Kostić je strog, ali pravičan. Napravio je raspored za ručak i to mora svako da poštuje. Kostić izvadi tefter i odmah manja plata. Ne pravi razliku, svaka mu čast.“ „ Ostavite Kostića na miru. Gde ste vi bili toga dana i šta ste radili?“ – uporan je general Krečo. „Ja sam tog dana, kada su neki štrajkovali; šta ćete, neupućen i razmažen narod; ne čitaju novine. A Kostić čita i „Borbu“ i „Politiku“. Neće „Novosti“. Ja čitam „Novosti“.“ „ Ostavite novine i Kostića. Pričajte dalje!“ „Ja sam se vratio sa ručka ranije jedno deset minuta, i seo na ponk da pevam. Kostić zna da ja volim da pevam.“ „Šta ste pevali?“ – okrenu drug Krečo novu stranicu svog blokčeta. „Pevao sam, Druže Tito, ljubičice bela, tebe voli omladina cela!“ General me pogleda i ja klimanjem glave dadoh znak da je Raka u pravu, iako ga nikada nisam čuo da peva. „Slobodni ste“, – završi general ispitivanje.
Ja sam se već bio oprostio od direktovanja, ali mi je bilo iskreno stalo da me ne isključe iz Partije. To bi teško podneo. I kada su moji drugovi i prijatelji Pera Joksimović i Pera Šikanić ušli u kancelariju i rekli mi: „Strale, mora da podneseš ostavku na mesto direktora. Ono što smo postigli je da ostaneš u Partiji, a možda ćeš proći i bez partijske kazne“, hteo sam da ih izljubim. To su pravi prijatelji kada se bore za tebe i znaju šta bi teško podneo. Zahvalan sam im.
Ostavku na mesto direktora OOUR-a Vozilo podneo sam na osnovu odluke predsedništva Saveza komunista IMR-a, koju je prihvatila i partijska organizacija OOUR-a Vozilo.

(Nastaviće se)

Strahinja T. Kostić

1 Comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*