SVOGA TELA GOSPODARICA

 

Piše: Jelka Jovanović (Novi magazin)

Kraj godine protiče u nategnutoj raspravi treba li ograničiti ili bar kontrolisati pravo na abortus ili ne? Hoće li biti posebnog državnog saveta, kako su tabloidi shvatili nadleženu ministarku Slavicu Đukić Dejanović, ili će saveti biti lokalni, rasuti po Srbiji, posebno tamo gde je sve manje novorođenčadi. Sa obaveznim duhovnicima koji će svojim vernicama objasniti greh ubijanja nerođenog čeda…

Priča prilično stara, reklo bi se ništa tu novog nema, jer se već decenima pokreće i uvek je dobra za talasanje, posebno kada se potegne ključni argument – bela kuga.

Srbija se, zaista, svake godine smanji za jednu dobru varoš, oko 35.000 duša, ako ostanemo pri nesvetovnom rečniku. Delom zbog toga što se sve manje rađa, delom zbog bega onih rođenih pre dve, tri, pa i četiri decenije. U beli svet, tamo gde se može dostojnije živeti ili bar, za nešto više para i sigurnosti, a dostojnosti ni kod kuće nema.

Rezultat je ta tako dugo tinjajuća bela kuga. No, loša demografska priča, koja ima sijaset uzroka, gotovo volšebno se prebacila na teren – žene. Opet. Navodno, previše je namernih prekida trudnoće, a posebno su opasne maloletničke, po kojima smo u samom evropskom vrhu. Sada bi valjalo posavetovati žene i devojke da se uzdrže od uzdržavanja rađanja i posvete svetom cilju obnove – srpstva.

Dakle, ključno pitanje je da li je bela kuga uzrok ili posledica? I može li, uistinu, nekakvo paradržavno telo, makar njime predsedavao i svestižući premijer, plus telašca sa lokalnim šefovima i popovima, besplatnim savetovanjem žena povećati stopu rađanja, ili je potrebno pre priče o tome – roditi ili ne – obezbediti još ponešto? Recimo, dečiji dodatak koji nije ne samo uvredljivo, već i besmisleno mali?  Vrtiće za svako dete u Srbiji, a pre svega seosku decu koja su i danas, kao pre mnoštvo decenija osuđena na kućnu „negu“, njivu i štalu, dok se odrasli bave zemaljskim i inim radovima. Pa, dečju odeću i obuću koja neće biti skuplja od one za odrasle. Dečijeg lekara u svakom selu, varoši, opštini…

Pa, škole kojima najveći problem neće biti toalet u zgradi, već virtuelna učionica, računar za svako dete.

Naravno, posao za mamu i tatu, i penziju od koje baka i deka mogu da kupe nešto više od šećerne table jednom mesečno.

I, da, školu u kojoj će deca učiti o planiranom rađanju, zaštiti od neželjene trudnoće i polnih bolesti, lepoti ljubavi. I pre svega, poštovanju drugog i druge.

A šta od svega imamo? Prazne novčanke, iako nam vlast iz dana u dan govori da nam je bolje nego ikad. Rad na lizing, zvanična ili nezvaničan, investitore koima je obećana „najpovoljnija“ radna snaga na svetu, efefikasne uterivače dugova sa državnom licencom, koji će izbiti i poslednji dinar iz džepa onom ko kasni sa plaćanjem računa. Imamo i škole sa poljskim klozetima i vrtiće u kojima nema mesta za svu decu, pa je za upis potrebna veza kao da će na Berkli ili Oksford.

Imamo školu u kojoj je poštovanje rezervisano samo za one sa dubokim džepovima, bahate i nasilne, koji kupuju sve, pa i ocene i dobru budućnost svoje dece. Ovde, jer oni sa kupovnim ocenama nemaju prođu na svetskom tržištu.

Imamo i decu koja se ubijaju zbog toga što nemaju novca za mesečenu pretplatnu školu i decu koja iz obesti ubijaju beskućnike.

Očeve i majke koji rade po nekoliko poslića dnveno i ne stižu ni da viđaju sopstvenu decu, a nekmoli da se bave njihovim vaspitavanjem.

I da, pune domove prebijenih žena, prebijenih majki, prebijene dece.

Zvuči apokalitično? Surovo? Samo surovo stvarno. I nije samo u Srbiji tako, ali Srbija uvek nađe izlaz – rađajte! Množite se ili, što rekao Duško Radović, velikim problemima rešavajte manje. Kad svaka kuća bude imala pet-šest gladnih usta, neće stići da razmišlja o drugim stvarima.

Pravo na abortus tu je samo sitnica koja ometa plan. I neće ga, naravno, niko ukinuti, mada će se malo po malo zakidati, makar u onim duhovnim seansama.

Da ne bude zabune, namerni prekid trudnoće, makoliko civilizacijsko dostignuće, najteži je, pa i najgori način planiranja porodice. Neretko sa fatalnim posledicama. I zaista je dobro da se država pozabavi reproduktivnim zdravljem svojih građanki. I građana. Jer, za abortus je, kao i za rađanje, potrebno – dvoje. Dobro je da o malih nogu dečaci i devojčice, devojčice i dečaci, znaju sve što je potrebno znati o svom i tuđem. I duši, tu sveštenici, posebno zavetovani na celibat, nemaju šta da traže.

Dobro je i imati i savetovališta za mlade i savetovališta za parove.

Ali, čemu služe posebna savetovališta za žene? Da ih nauče da moraju po svaku cenu roditi. I onda kada to žele i kada ne žele? I onda kad njihov partner želi ili ne želi?

Žena je u XXI veku gospodarica svog tela, ali da bi njime gospodarila kako je dobro i njoj i drugima oko nje, a time i državi, potrebno je mnogo više od volšebnih saveta.

 

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*