Međuratni Leskovac: Fudbal, moda, ton-film

LESKOVAC

            Kad su dvadesetih i tridesetih godina prošlog veka posećivali Leskovac da bi pisali o industrijskom čudu toga vremena, novinari Politike, Pravde i ostalih prestoničkih novina bili su zatečeni ogromnim bogatstvom lokalnih preduzetnika, ali i potpunom komunalnom neuređenošću grada. Njih je podjednako fascinirao talenat pojedinaca da za kratko vreme postanu akteri privrednog izleta, kao i nepostojanje svakog interesovanja za knjigu, pozorište ili likovne izložbe. Zabeleženo je da su prolazili meseci pre nego što neko primeti knjigu u izlogu knjižare. Gradsko pozorište je propalo zbog slabe posećenosti a povodom jedne od nekoliko likovnih izložbi organizovanih u Leskovcu tokom međuratnog perioda, lokalni nedeljnik Leskovački glasnik zaključuje da je ”vrednost umetnosti potpuno nepoznata ogromnosti neprosvećene mase”.

            Autori koji su pisali o mentalnom sklopu Leskovčana, uočavali su njihovu nesklonost za literaturu i bilo koji vid duhovnog stvaralaštva. Pisanje i pevanje je poistovećivano sa gubljenjem vremena, pa su način života i dominantno vaspitanje, u kome su duhovno stvaranje i materijalno sticanje nespojive kategorije, u samom početku sekli svaku mogućnost intelektualnog izrastanja pojedinca. U takvom životnom okruženju, prve ozbiljne udare na ustaljeni režim života zadaju fudbal, ton-film i moda. Pred navalom masovne kulture, stari građanski red je brzo i temeljito počeo da se menja, uz povremene traumatične i neuspešne pokušaje otpora.

            Prvi sukob generacija

            Generacije koje su rođene u 20. veku formirale su svoju sliku sveta, drugačiju od one koju su imali njihovi roditelji. Osim burnog razvoja industrije i naglog upliva masovne kulture u svim njenim pojavnostima, preko bioskopa, radio-programa, ilustrovanih časopisa, sporta i mogućnosti putovanja vozom, na kvalitet i obim društvene modernizacije u ovom periodu uticalo je i proširenje države, slično promenama koje su nastajale priključenjem Leskovca Srbiji posle Berlinskog kongresa. 

U okviru Osmanskog carstva i kasnije Kneževine i Kraljevine Srbije, veći deo stanovništva bio je upućen da formira svoju sliku sveta na osnovu prostora koji im je dostupan, i koji je podrazumevao tek dalju okolinu Leskovca. Podrazumevajuće je bilo u selima, posebno među ženama, da nikad fizički ne napuste mesto rođenja i da njihovo duhovno stanje ostane celog života u okviru zadatog formata tradicionalne kulture.

            Iskustveni okvir onih Leskovčana koji su su se bavili trgovinom, bio je neuporedivo širi. Ustaljene trgovačke rute zahvatale su zonu srednjeevropske kulture, i orijentalni deo jugoistočne Evrope. Prolaskom železničke trase pored Leskovca 1886. godine, rastom broja listova i časopisa, radio-aparata u privatnom vlasništvu, kao i širenjem motorizacije dvadesetih i tridesetih godina, mogućnost uvida u drugačije stilove života postaje sve manje privilegija ekskluzivne manjine. Jačanjem preduslova za integrisanje tog prostora u jedinstveni evropski korpus masovne kulture, rastao je i broj njenih konzumenata, pre svega u gradskoj sredini.

            Vezanost za tradicionalne vrednosti počelo je da slabi, menjala se struktura porodice i viđenje mesta žene u društvu. Uticaj pripadnika najstarije generacije kao društvenih autoriteta, i dalje je bio jak i nesporan, ali je postepeno nestajao njihovim zalaženjem u duboku starost. Tradicionalne i patrijarhalne vrednosti koje su do tada smatrane čistim i poželjnim, povlačile su se pred zapadnim uticajima, bez obzira na izraženu bojazan da će neki od njih, naročito moda, ”loptanje”,  bioskop, muzika sa gramofona ili korzo, doneti nemoral.

Ljubav, moda, razonoda

Ekonomska ekspanzija leskovačke privrede između dva svetska rata, poklopila se sa naletom raznih oblika masovne kulture. Rad u industriji davao je ženskoj radnoj snazi veću mogućnost socijalizacije, a žene koje su pripadale srednjoj građanskoj klasi pošle su primerom beogradskih aktivistkinja raznih ženskih i humanitarnih udruženja, što im je otvaralo prostor ka delimičnoj emancipaciji. Za razliku od predratnog vremena, čak i mladim fabričkim radnicama koje su provodile u fabrikama i po deset sati, bilo je izvodljivo da na ulici izgledaju moderno i doterano, da se posle posla, nedeljom ili praznicima, pojave na korzou gde će možda sresti ljubav svog života, kao na filmu ili u novelama koje su se pratile u nastavcima. Žene iz najbogatijih porodica u Leskovcu, većinom su zadržale tradicionalne stavove i nije bilo uobičajeno njihovo prisustvo u javnoj sferi. Svoj iskreni otpor novotarijama, one su formulisale kroz formiranje ”Društva za borbu protiv luksuza”, pozivajući žene i devojke da ne kupuju ”nepotrebne stvari uvezene sa Zapada, koje kvare narod i ugrožavaju našu industriju”. Iako malobrojni, ti socijalni krugovi su bili bastioni konzervativizma. Ipak, u svim postojećim ekonomskim statusima, ženama je bilo zajedničko povećano interesovanje za modu, koje nije jenjavalo sve do početka novog rata 1941. godine.

Emancipatorski koncept ”nove žene”, uvezen iz evropskih metropola, u obliku našminkane gospođe sa štiklama, haljinom do kolena i kratkom ”à la garçon” (bubikopf) frizurom, nekad i sa cigaretom koja je bila važan modni detalj forsiran na filmu i u ilustrovanim časopisima, bilo je moguće postići u Leskovcu tek posle mnogo godina borbe i upornosti. Iako su po pitanju mode i emancipacije bile pod najvećim pritiskom, pripadnice mlađe generacije bogatih porodica uspele su do kraja dvadesetih godina da se izbore za lični izgled i način života koji je trebalo makar da nalikuje onome što su znale o porodicama sličnog materijalnog statusa u evropskim zemljama.

Za razliku od bogataških kćeri, bogataški sinovi su mnogo ranije počeli da se oblače elegantno, posebno ukoliko su studirali u nekoj od metropola. Kao i državne činovnike krajem 19. i početkom 20. veka, njih je počeo da kopira muški deo čaršije. Moda je postala neizbežna. O izgledu tadašnjeg građanstva svedoče mnogobrojne fotografije, urađene na poseban način, u intimim i kontrolisanim uslovima fotografskog ateljea, privatnog doma ili poslovnog prostora, uz obraćanje pažnje na svaki detalj koji bi možda mogao da umanji reprezentativnost fotografije.

            Tridesetih godina orijentir modne industrije je holivudski glamur pa se modni saloni zajedno sa njihovim mušterijama pravovremeno upravljaju prema izgledu popularnih filmskih likova. Direktan modni uticaj Beograda takođe nije bio zanemarljiv, posebno zbog prakse čestih organizovanja balova i sličnih društvenih događaja na kojima su mogli da se vide i gosti iz prestonice. Na jednom od takvih balova, prvi put u društvenoj istoriji Leskovca, nošena je haljina koja otkriva leđa, što je zabeleženo u Leskovačkom glasniku kao ”Jedno nepotrebno kopiranje varoškog, ‘mondenskog’ života kod nas”. Godinu dana kasnije, novinar ovog lista se setio incidentne Beograđanke, dodajući da ”eto, dočekasmo da zevamo od čuda gledajući i naše devojke koje ovakve stvari zaista brzo kopiraju”.

Ovaj nedeljnik, za koji se smatra da je bio nezvanični organ leskovačke industrije, okupljao je vodeće intelektualce građanskog usmerenja, za razliku od levičarskih Nedeljnih novina, nešto liberarnijih po pitanju mode. Leskovački glasnik je znao da objavi članak o pomodarkama koje su ”od svojih lepih tela pravile džak ili bure, izgubivši pritom pojam o lepoti”, dok im ”deca kući idu pocepana, gola i bosa zbog maminog kaprisa za šeširima i modom”, zato što ”život sad brzo teče, srestva komunikaciona su brza te i moda se brzo menja. Čim dospe šešir jedne mode do palanke, on je u Parisu već zamenjen drugom”. Istovremeno sa kritikom, objavljivana je reklama krojačkog salona Mici Vrtanci, kojom su pozivane dame ”da, po ugledu na gospođe iz Zagreba, načine sebi toaletu po najnovijoj njujorškoj modi sa Brodveja” koja se vidi u aktuelnom filmskom hitu ”Cili”.

Igromanija – opšta društvena bolest

Višedecenijska tradicija horskog pevanja bila je, uz kafanske i svadbarske, pretežno ciganske orkestre, jedino za šta su stanovnici leskovačkog kraja većinom znali o pevanju i sviranju, sve do širokog otvaranja prema sadržajima popularne kulture dvadesetih i tridesetih godina. Formiranju svesti o postojanju drugačije muzike pomoglo je i slušanje ”koncerata koji se mogu čuti istovremeno u celoj zemlji”, kako je tada najsažetije opisivan muzički program Radio Beograda. Zatim je, sa pojavom gramofona, usledila revolucionarna mogućnost personalnog izbora muzike, što je bio preduslov za formiranje muzičkog ukusa. Već 1927. godine, gramofoni su se prodavali u knjižarama, zajedno sa pločama kojih je bilo sve više, i to po pristupačnim cenama. Sasvim je izvesno da su solventniji građani, kafane i drugi javni lokali u gradu imali gramofone. Oni kojima je kupovina takvog uređaja bila nedostižna, imali su bar po koju ploču, što je često organizovane zabave u Leskovcu činilo zanimljivijim i raznovrsnijim.

Dešavalo se da u toku dana bude nekoliko balova i zabava. Densing nedeljom bio je ”obavezan”. Leskovački glasnik je zabrinuto ukazivao na ”igromaniju, opštu bolest današnjeg društva”, koja ”odvraća duhove od idealnijeg i stvaralačkijeg života”. Autor teksta u ovom nedeljnom listu koji je po pitanju ženskih sloboda, luksuza i rasipništva znao da bude rigidan, ukazivao je da se za 500 zabava i matinea održanih u 1928. godini mogla podići u Leskovcu po jedna škola, sokolana ili kulturni dom. 

Suština muzičkog ukusa masovne kulture toga vremena bila je u džezu. Večernje zabave su se u sve većoj meri bazirale na ovom muzičkom pravcu. Popodneva su bila ispunjena matineima u organizaciji mnogobrojnih društava koja su ih uglavnom priređivala radi prikupljanja priloga u korist nekog humanog cilja.

Novi muzički tonovi, plesni koraci ili modni detalji upijani su preko filmova. Posle balkanskih ratova, u Leskovcu su otvorena dva stalna bioskopa. Kasnije, svaka uglednija kafana imala je kino-projekcije a Dušan Stanković, marketinški maher i vlasnik bioskopa ”Slavuj”, doveo je 1933. godine u Leskovac Ita Rinu, najpopularniju glumicu toga vremena.

            Iako su Leskovčani imali priliku i početkom veka da se susretnu sa pokretnim slikama, epohu komercijalne eksploatacije filma, posebno u njegovoj zvučnoj fazi, elita je prihvatala sa skepsom i osudom, često smatrajući sablažnjivim sižea koja su najavljivana zajedno sa likovima gumaca. Prilagođavanje na novu umetnost trajalo je relativno kratko, do kraja dvadesetih godina, posle čega su sa bioskopskom publikom počeli da se mešaju čak i pripadnici visokih krugova.

            Bez obzira što je publika preferirala ljubavne priče i komedije, leskovački bioskopi su ostvarivali značajnu prosvetnu i kulturnu ulogu, utičući na upliv evropskih društvenih vrednosti, promenu estetike kod stanovništva, ali i na opštu emancipaciju žena.

            Film je imao i značajnu psihološku i socijalnu funkciju, posebno tridesetih godina kad su posledice svetske ekonomske krize potresle privredu Kraljevine Jugoslavije, utičući traumatično na tržište radne snage. Osim lake zabave, pružao je mogućnost bežanja od sumorne realnosti u svet mašte, koji je svakako bio privlačniji. Pojava ton-filma izazvala je pravu revoluciju i dala pun zamah masovnoj kulturi da u potpunosti pokrije prostor van metropola, čak i u relativno patrijarhalnim sredinama kakva je bila leskovačka.

Fudbalu ni batine ništa nisu mogle

Moderna fizička kultura u Leskovcu počinje od osnivanja nižerazredne gimnazije, kao nastava telesnog i vojnog vežbanja. Kasnije su uvedeni u program časovi švedske gimnastike i dečje igre, što je bio i jedan od predmeta dodeljenih gimnazijskom profesoru Radoju Domanoviću. On je u svojim beleškama konstatovao da je telesno vaspitanje zapostavljeno u Leskovcu i da je gimnastika posle osam godina, koliko nije postojala u školskom programu, počela da se predaje tek 1898. godne. Početkom 20. veka, gimnastika sa dečjim igrama postaje redovan predmet i u ženskim školama, ali sa redukovanim programom švedske gimnastike ”da bi se izbegle neke sablažnjive figure koje bi išle na uštrb čednosti i osetljivosti učenica”. 

U međuratnom periodu, osnivane su đačke sportske družine, u čemu je opet prednjačila Gimnazija. Iz dve loptačke družine u ovoj školi, nastao je u školskoj 1919/20. Đački loptački klub ”Obilić”, čiji su igrači maturanti osnovali iste godine istoimeni sportski klub, koji je u  proleće 1920. godine, protiv niškog Sinđelića, odigrao prvu fudbalsku utakmicu u Leskovcu. Popularnost fudbala je bila u stalnom porastu, povremeno i na štetu školskog programa, pa je Ministarstvo prosvete poslalo 6. oktobra 1922. godine raspis svim školama, kojim zabranjuje ”slabijim učenicima, kao i onima koji popuštaju u uspehu posećivanje sportskih loptačkih klubova”. Direktor leskovačke gimnazije, tražio je da se ova zabrana proširi i na Sokolsko društvo. U tom periodu, nastavnici veština u Gimnaziji a istovremeno instruktori u Sokolskom društvu bili su stranci, Čeh František Nejedli i ruski emigrant Boris Nepkupnoj, osvajač srebrne medalje u borbi sabljom na Olimpijskim igrama u Stokholmu 1912. godine. On je 1928. godine nabavio pribor za mačevanje i počeo da obučava grupu učenika. U školskoj 1933/34. godini, pokrenuo je rad sa odbojkaškom sekcijom. Tokom te decenije, u Leskovcu su praktikovani uglavnom svi sportovi pa je čak postojao i aero-klub pod patronatom Vasilija Milenkovića, predsednika Centralne banke.

Drugi sportovi pored gimnastike, osim ukoliko nisu deo ličnih projekata nekih od nastavnika veština u školama, uglavnom su samonikli, kao što je to bio slučaj i sa fudbalom.

Iako je fudbal počeo da se igra u Leskovcu na svim slobodnim površinama, odmah po okončanju Prvog svetskog rata,  preko formiranja različitih klubova 1920. godine i kasnije, može se reći da je stvarni datum nastanka fudbalskog sporta u ovom gradu 18. mart 1923. godine, kad su klubovi ”Građanski” i ”Vardar” saopštili na zajedniškoj konferenciji za štampu da će podići moderno igralište sa tribinama, na sreskom imanju do prostora zvanog Vašarište. Za predsednika uprave izabran je Momčilo Ž. Stojiljković, sin poznatog leskovačkog industrijalca Živka Stojiljkovića. Iste godine, Momčilo je prerano preminuo a uprava je donela odluku o promeni imena kluba koji će se kasnije zvati po njemu. Na sličan način, SK ”Sport”, osnovan 1924. godine i preimenovan u SK ”Jedinstvo”, ostao je bez svog predsednika Josifa Đorđevića, po kome je počeo dalje da se naziva.

Sportski klubovi ”Momčilo” i ”Josif” bili su, sudeći po sastavu uprava, nova uporišta leskovačkih bogataša. Od tada nastaju pokušaji radničkih organizacija da u tome pariraju osnivanjem radničkog sportskog kluba koji ubrzo nastaje pod imenom ”Sloboda”, promenivši kasnije ime u ”Veternica”, da bi od 1925. godine postojao kao ”Dubočica”. Iste godine, u Leskovcu se pojavljuje još jedno loptačko društvo pod nazivom ”Omladinac”, a 1926. i leskovački Romi formiraju svoju sportsku organizaciju pod punim nazivom Muslimanski sportski klub ”Polumesec”, koji je takođe menjao imena.

Aktivnosti ovih sportskih klubova nisu se ograničavale samo na fudbal. SK ”Građanski” (kasnije ”Momčilo”), počeo je vrlo brzo po osnivanju da razvija program lake atletike. Slično je bilo u SK ”Josif”, od 1926. kad je osnovana sekcija za laku atletiku i počeo upis članova. 

Relativno kasnu pojavu šireg interesovanja za sport, Brana Mitrović, jedan od uglednijih intelektualaca toga vremena, objasnio je u članku o sportskim prilikama u Leskovcu, objavljenom 1935. godine, ”specialnim ekonomsko-socialnim uslovima” u kojima se živelo, ali i mentalitetom stanovništva, zbog čega ”nije mogao da zapati ni jednu vrstu sporta”. Sve ukazuje na to da je ova konstatacija tačna, i da potvrđuje, kao ilustracija prethodnog stanja, dimenzije modernizacijskih uticaja koje su na talasu masovne kulture iz osnova menjale izgled ljudi na ulicama, sadržaj i kvalitet njihovog slobodnog vremena, kao i ukupan pogled na svet. Istovremeni kumulativni upliv zapadne mode, muzike i filmske umetnosti sa opštim prihvatanjem sporta u prvoj polovini dvadesetih godina, govori da je reč o pojavnostima novog oblika kulture koja je krenula u ekspanziju zahvaljujući širenju medijskih sredstava i nastupanju perioda mira i prosperiteta, kako se tada verovalo. Do Leskovca, kao ni do mnogih provincijskih gradova, nije ranije dopirala takva nezaustavljiva duhovna sila, pred kojom su nepovratno počele da nestaju i menjaju se tradicionalne forme narodnog života.

            Pola veka posle izdvajanja iz Osmanskog carstva, kulturni prostor Leskovca je već postao amalgam raznih uticaja i različitih kulturnih tradicija. Osim oficijelne kulture i obrazovnog sistema čija je otvorenost morala da bude usklađena sa zvaničnom državnom politikom, pa je u tom smislu društvena modernizacija jednim delom bila projektovana i kontrolisana, dešavali su se i drugi procesi koji su imali globalnu dimenziju. To su procesi širenja masovne, kasnije popularne kulture, koja je bila u rastućoj ekspanziji, usmeravana u svim svojim segmentima snagama tržišta. Ona se nije mogla prihvatiti drugačije nego kao fenomen modernosti i modernizacije društva, mada je u svojoj suštini bila samo jedan od mnogobrojnih instrumenata za vesternizaciju postojećih civilizacijskih periferija.

Dodatak:       

            U broju od 12. novembra 1921. godine, Leskovački glasnik koji je podržao rad Udruženja za borbu protiv luksuza prenosi objašnjenje šta se ima smatrati luksuzom.

            ”Prvenstveno kupovina i upotreba mirisa, luksuznih haljina, skupocenih šešira, svilenih čarapa, rukavica, amrela, i svega uopšte što je od svile; jednom rečju sve ono što je nepotrebno – suvišno. Ovo sve se utoliko ima smatrati kao luksuzno jer se uvozi isključivo sa strane, iz Pešte, Beča i Berlina.”

                                                                 Leskovački glasnik, 12. novembar 1921.

            ”Posle nekoliko treninga, otpočele su javne utakmice reklamirane plakatima. Patrijarhalna varoš, Leskovac se vrlo teško privikavao novini. Stari Leskovčani sa nepoverenjem su primili futbalski sport. Što se tiče dece i omladine, oni su bili oduševljeni. Zainteresovan velikim i šarenim plakatom, poneki Leskovčanin došo bi da vidi ‘i to čudo’. Spazivši već odrasle ljude kako iz sve snage goluždravi jure za loptom, uhvatio bi se za glavu i promrmljao:

            – Ej tugo, što dočekasmo. Ovoj se pošlo na propas’. Neće bide na arno.

            Poneki uzdržljiviji samo bi zavrteo glavom, uzdahnuo bi i produžio put misleći na svoju ‘zlatnu mladost’ kada svega toga nije bilo. 

            U kućama je posle utakmica nastajao pravi lom. Ocevi su pretili deci, vikali, često i tukli, ali sve je to bilo uzalud. Sinovi su sve svoje vreme provodili na igralištu i kući su dolazili sa poderanom obućom. Često su se iz kuća čule svađe:

            – Samo ako te vidim da ćuškaš onuj loptu, noge ću ti prebijem. Živ u kuću neće mi ulegneš.”

                                                                                    Nedeljne novine, 8. april 1934.

Zoran Rakić

1 Comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*