Hraniteljstvo odgovoran posao

VLASOTINCE

U najlepšem delu vlasotinačkog sela Kukavice u delu zvanom „Dubrava” nalazi se porodični dom Olivere i Srđana Stojiljkovića. Zatekli smo ih u poslu spremanja topljenja masti i domaće sprže, specijaliteta ovog kraja. I ako je već zima uveliko stigla, doduše bez snega, lako smo zaključili da se njihov dom nalazi u oazi mira i čistog vazduha, jer okolo su stabla borove šume, u dvorištu vonjak, a tu su i vinogradi. Domaćini porodičnog doma Olivera i Srđan su sa prefiksom hraniteljska porodica, i želeli smo da čujemo nešto više o tom poslu i obaveze koju oni imaju prema devojčici Samanti Azirović iz Lebana, koja je učenica petog razreda OŠ ,,Siniša Janić” u Vlasotincu.
Struka kaže da je bolje za dete da raste u porodici nego u institucijama, a hraniteljstvo kod nas ima tradiciju dugu sto godina. Oko 40% dece iz hraniteljskih porodica vrati se biološkim roditeljima.

  • Pravo da možemo biti hraniteljska porodica stekli smo 2017. godine, a da smo pre toga nekoliko godina morali da prođemo jedan put koji je propisan zakonom o dobijanju mogućnosti da ispunjavamo uslove da budemo hraniteljska porodica. Išli smo poduže vreme, 2014. godine, i to dva puta nedeljno u Vlasotince, ja i suprug Srđan kako bi se obučili za ono što nas čeka kada dođe dete u našu porodicu, – upoznaje nas Olivera sa svim onim što je morala sa suprugom Srđanom da uradi kako bi stekli mogućnost i pravo da postanu hraniteljska porodica.
    NNR: – Kada ste dobili pravo da vodite brigu o Samanti u vašem porodičnom domu ?
  • Čekali smo smo skoro tri godine da dobijemo dete kod nas i to se desilo početkom avgusta 2017.godine, od kada je Samanta došla kod nas sa deset godina. Samanta je imala određenih problema i upravo zbog toga i takvih problema ona je došla kod nas. Naše obaveze su hraniteljskog tipa, dok je starateljstvo i dalje pripada njenima u Lebanu.
    NNR: – Šta vas je opredelilo da postanete hraniteljska porodica ?
    O.S – Ljubav prema deci. Eto, ja i moj suprug Srđan imamo dve ćerke i sina, a imam i unučad, Dunju i Andriju, a uskoro će i treće dete. Ništa nema lepše nego kad je porodični dom i porodično dvorište puno svoje dece. Bili smo presrećni kada je Samanta stigla u naš dom, i svo ovo vreme nešto više od tri godine, mi je svi doživljavamo kao da je najrođenija, odnosno kao da je naše rođeno dete.
    NNR: – U kom razredu je Samanta ?
    O.S. – Samanta je sada u petom razredu osnovne škole „Siniša Janić” u Vlasotincu. Kad je stigla u naš dom, bila je skromnog znanja, pa sam tako puno vremena provodila s njom da joj pomognem u savlađivanju školskih obaveza.
    NNR: – Imate li neku novčanu naknadu za ovaj posao koji sada radite ?
    O.S. – Imam platu i novčanu naknadu za dete. Što se tiče osiguranja i radnog staža, rečeno nam je da ćemo imati četiri meseca staža za godinu dana, ali kako sam čula od drugih ljudi koji vode brigu o deci kao i ja, skeptična sam i nisam sigurna da ćemo dobiti upisanog staža, onako kako su nam rekli ranije. Mišljenja sam da bi trebalo da imamo pravo na staž kao i policija, jer ja celodnevno vodim brigu o detetu koje mi je dato na čuvanje.
    NNR: – Da li možda planirate da ponovo preuzmete brigu o nekom detetu ?
  • Ovog časa sam u dilemi, mada bih možda i htela. No kako nisu regulisani neki odnosi od strane društva, porazmiliću u narednom periodu. Za čitavo ovo vreme imala sam podršku supruga Srđana, mada je on zbog prirode posla kojim se bavi, najčešće odsutan od kuće. Ja sam srećna i zadovoljna što sam svim srcem i dušom sve činila da ugodim Samanti, ne odvajajući je po bilo čemu od moje dece – rekla nam je Olivera Stojiljković, koja je zajedno sa svojim suprugom vodila brigu o Samanti.

ŽELI DA SE VRATI
Poštujući zakonsku proceduru, kao i želju same Samante, ovih dana ona će se vratiti u jednu hraniteljsku porodicu koju bude odredio Centar za socijalni rad u Lebanu.

  • Posle nešto više od tri godine Samanta želi da ide iz naše porodice. Mi smo obavestili nadležnu instituciju o njenoj želji da ide iz naše porodice, i sada svakog trenutka očekujemo da se to i desi. Žao nam je što ide, ali ostaćemo na vezi da se, bar, ponekad telefonom čujemo, – rekoše Olja i Srđan, a sve to je slušala Samanta koja nam je na pitanje kako joj je bilo u Kukavici, rekla da se svo vreme osećala prelepo. Vlastimir Stamenković

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*