Priča o proti Dragutinu Đorđeviću

LESKOVAC

I bez vanredne situacije izazvane virusom covid – 19, u kulturi grada Leskovca vanredno stanje traje godinama. Položaj kulture uopšteno, a posebno od 2012. godine je sve lošije. Nezainteresovanost lokalne vlasti za kulturni život sredine je, nažalost, evidenta. U vremenu u kome vladaju sile mraka, haosa i bezumlja i gde se učmalost i složenost sredine ogleda na svakom koraku, ponekad, ali samo ponekad čujemo po neku lepu vest!
Iako lično smatram da je beznadežno, ovaj referat je moj poziv lokalnim vlastima da jedna ulica u Leskovcu dobije naziv po Dragutinu Đorđeviću, pop Gutetu, kako ga je narod i znao, leskovačkom svešteniku, protojereju stavroforu.
Životni put prote Guteta od 92 godina nije lako ni jednostavno opisati i setiti se mnogih važnih događaja. Prota Dragutin Đorđević rođen je 31. januara 1907. godine u Leskovcu od oca Milana i majke Julke. Živeli su u kući gde se sada nalazi Narodna biblioteka u Leskovcu. Datum protinog rođenja je sporan. „Po matici rođenih crkve leskovačke, kako je zapisao prota Đorđe Kamperelić rodom iz Prizrena, rođen sam 31. januara, a kako mi je majka kazivala, onda otac i moja po majci baba Dika, rođen sam 30. januara na praznik Tri jerarha: „Biju zvona, biju, a služba u crkvi se služi i ti se rodi.“ Ja sam više za drugu varijantu, da sam rođen na Tri jerarha. Utoliko pre, što su moji roditelji slavili moj rođendan svake godine na ovaj praznik. U vezi s rođenjem da kažem i ovo. Običaj je kod nas, kad se dete rodi, da se iskaže želja šta da bude novorođenče, čime da se zanima u životu. Baba Dika je kazala pop da budem, a otac oficir. I, eto, ispunila se babina želja. Postao sam sveštenik. No, baba se zabrinula kad je bilo moje krštenje. Pošla, kaže, u crkvu i sretne je neko muško dete i kaže baba:
„Babo, ja znam kako će to dete da dobije ime.“
„Kako?“ – pita baba
„Dragutin.“
I, kum Proka Milošević, čuveni leskovački trgovac, na krštenju da to ime. Baba Dika je bila ne malo iznenađena tim predskazanjem i proricanjem.“
Dragutin je kršten 4. februara 1907. godine u leskovačkoj crkvi Odžakliji. Krštenje je obavio okružni protojerej leskovčki Stevan Komnenović, a kuma na krštenju je bila Paraskeva, žena Proke Miloševića.
Osnovnu školu i Kraljevsku srpsku realku završio je u Leskovcu. Realku završava školske 1922/1923. godine, da bi sa blagoslovom vladike niškog Dositeja Vasića otišao na Bitoljsku bogosloviju svetog Jovana Bogoslova.Odlukom Ministarskog saveta Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca od 5. oktobra 1921. godine, a na inicijativu bivšeg episkopa ohridskog Nikolaja Velimirovića osnovana je Bitoljska bogoslovija, značajna obrazovna institucija Stare Srbije. Prva generacija bogoslova u kojoj se nalazio i Dragutin upisana je septembra 1922. godine. Iako novonastala, Bogoslovija u Bitolju je imala kvalitetan nastavnički kadar od kojih posebno treba izdvojiti prepodobnog oca Justina Popovića, ruskog arhimandrita i naučnika Kiprijana Kerna, svetog Jovana Maksimovića, potonjeg episkopa šangajskog i sanfrancikanskog, ruskog episkopa Nikolaja Karpova, potonjeg episkopa londonskog. Bogosloviju u Bitolju prota Dragutin završava 1928. godine. Po završetku Bogoslovije vraća se u Leskovac gde počinje da radi 1929. godine kao pomoćnik blagajnika Opštine leskovačke. U braku sa Nadeždom, devojačko Mitić stupa 1929. godine. Sa Nadeždom je imao četiri sina: Milana (1929 – 1970), Zorana (1931 – 2010), Predraga (1935 – 2009) i Vojina (1939 – 2013). Deca su školovana sa finasijskim teškoćama, a posebno težak period za porodicu je bio za vreme i nakon Drugog svetskog rata. Prota Gute je 1930. godine rukopoložen za sveštenika i dobija parohiju Crkovničku sa sedištem u Donjoj Lokošnici. Služio je u manastiru Svetog Jovana i Manastiru Presvete Bogorodice u Jašunji. Premeštaj za Turekovac usledio je 1936. godine. Prota Dragutin Đorđević je odlukom Njegovog Preosveštenstva Episkopa niškog g. Irineja penzionisan i razrešen parohije turekovačke 8. oktobra 1979. godine. U rešenju o penzionisanju prote Dragutina, vladika Irinej je zapisao: „Ovom prilikom uvaženom protojereju ocu Dragutinu Đorđeviću izražavamo svoju veliku zahvalnost na samopregornom radu i požrtvovanju na svetoj njivi Gospodnjoj na kojoj je i kao čovek i kao svetosavski sveštenoslužitelj ostavio neizbrisiv trag. Za sve podvige i trudove Crkvi Hristovoj neka mu Pastirenačalnik Hristos daruje mirnoje i dolgodestvenoje žitije, zdravije i spasenije.“ Živeo je u ulici Partizanskoj broj 3.
Prota Dragutin Đorđević umro je 12. maja 1999. godine, a sahranjen na Svetoilijskom groblju u Leskovcu 13. maja 1999. godine.
Kruna njegovog rada su četiri knjige. Tri je izdala Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU), a jednu knjigu izdao je Narodni muzej u Leskovcu. Pod redakcijom akademika Nade Milošević Đorđević SANU je 1958. godine izdao proti Gutetu knjigu „Život i običaji naroda u Leskovačkoj Moravi“, 1988. godine „Srpske narodne pripovetke i predanja iz leskovačke oblasti“, 1990. godine „Narodne pesme iz leskovačke oblasti“. Treću knjigu posvetio je svom sinu Milanu i supruzi Nadeždi: „Sa tugom i bolom posvećujem ovaj svoj rad rano preminulom sinu Milanu i supruzi, pokojnoj Nadeždi, mome saputniku i satrudniku na poslovima narodnog stvaralaštva i svim mojim živim i mrtvim kazivačima i informatorima, likovima svetle uspomene, koji su ostali u najvidnijem mestu u albumu moje duše.“
Narodni muzej u Leskovcu 1985. godine mu je izdao monografiju „Život i običaji narodni u leskovačkom kraju“
Napisao je okvirno oko 2260 stranica tekstova, 430 numera u bibliografiji, sakupio 500 narodnih priča i predanja, 700 pesama lirskih, epskih, šaljivih.
Pop Gute bio je član Folklorista Jugoslavije, Etnološkog društva Jugoslavije, Međunarodnog društva antropologa i etnologa, Društva za izučavanje zdravstvene kulture u Jugoslaviji, Istorijskog društva Leskovca, član redakcije Leskovačkog zbornika, kao i jedan od njegovih osnivača i saradnika od prvog broja 1960. godine.
Za svoj rad je više puta nagrađivan. Dobitnik je Oktobarske nagrade grada Leskovca 1967. godine. Nosilac je i Vukove nagrade, kao i nadimka „Moravski Vuk Karadžić“ Učestvovao je na međunarodnim simpozijumima i kongresima folklorista u Parizu, Moskvi, Ankari, Trnovu, Ohridu, Dojranu.
San da napiše knjigu o svim crkvama, kapelama, crkvištima na teritoriji tri namesništva: leskovačkog, jablaničkog i vlasotinačkog nije mu se ostvarilo.
„To su moje preokupacije, koje me plaše i uznemiravaju, jer za realizaciju tih projekata treba u najvećoj meri fizička snaga, obilasci, fotografisanje, sređivanje građe i prekucavanje podataka do kojih sam dosad došao. Da li ću za sve to imati vremena, da li će mi Bog produžiti ne samo vreme nego i zdravlje, to ne znam.“

                                                                                                                 

mast. ist. Milan Ž. Trajković

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*