Zima bez vrabaca: Sećanja jednog murdžomalca (39)

LESKOVAC

Imam još primedbe, ali o njima kada se sretnemo. Kada ćeš da dođeš u Vlase da vidiš naše kuće i našu mehanizaciju. Ali, batke, nema ko da radi. Pobegoše svi u Leskovac, Niš ili Beograd. Nisu samo prazne naše kuće. Prazna je i kuća Kostića u Donjem Trnjanu. Da sedneš i da plačeš. Neću ništa više da ti kažem.
Mnogo pozdravi tvoje Amerikance, a posebno Marka. On je sada veliki dečak. Treba da dođe u Donje Trnjane, da vidi odakle mu je koren sa majčine strane. Pozdravi ženu Ljilju i ostalu familiju. Ove godine ponovo spremam original spržu i naše vešeljke. Javljam ti preko VIBERA po kom autobusu ih šaljem u Beograd, Bože zdravlje.
U zdravlje, tvoj Batka Cone
P.S. Zaboravio sam da ti kažem, a ovo je trebalo na početku. Nisi takva sirotinja da trideset godina voziš Tojotu. Žika Satelit je odavno prodao svoju Tojotu, a kupili ste ih u isti dan.
Cone iz Vlase

Jedno anonimno pismo je, podilazeći mojoj sujeti,zaslužilo da bude citirano: „ Poštovani gospodine Kostiću, u ovim Vašim „Vrapcima“ ste više napisali o Institutu „KIRILO SAVIĆ“, prilažući impozantan spisak poslova, nego o Industriji motora Rakovica kojoj ste posvetili i najbolje godine i potpunu privrženost. Bar po mom saznanju i uverenju. To bi trebalo da se dopuni u nekom od Vaših sledećih „Vrabaca“, ali ne tako da, praktično, prepišete podatke iz Monografija o IMR-u, nego da pišete o ljudima IMR-a. Biće sasvim dovoljno da ispričate ono što ste nama, sa divljenjem, kazivali u hotelu „Orašac“, i na Mašinskom fakultetu, i gospodi Boći i Ćiri, i meni lično na jednom od zajedničkih putovanja. Brojke su, same po sebi, zamorne, a stalno isticanje da je Industrija motora Rakovica proizvela prvi avionski motor u Jugoslaviji, prvi benzinski motor, prvi kamion, prvi dizel motor, prvi traktor, prvo dostavno vozilo, postaje dosadno, sa krajnjim ishodom podozrivog neverovanja prisutnog u pitanju slušalaca: „Mora da ima još nešto što je prvo, samo se, gospodine Kostiću, niste setili“. Očekujem da prihvatite moj predlog. Sa osobitim poštovanjem, nepoznati podržavalac „Vrabaca“.“
Posle dužeg i intenzivnog razmišljanja, odlučio sam da poslušam anonimnog predlagača i da pokušam da tu devedesetogodišnju babu, propalu i izboranu, neočešljanu i nenašminkanu, sa kataraktom na oba oka, gluvu i sklerotičnu, ali mirnu i nezahtevnu, koju su njena deca zaboravila, tu Industriju motora Rakovica prikažem iz nekog drugog ugla, sa ciljem da bude zapamćena kao vedra, poletna i jedinstvena.
Ambicioznost ovog mog pokušaja treba da bude unapred zaštićena od oštrih kritika odabirom naslova, koji je, pre svega, neobičan i koji ne obavezuje na striktno poštovanje potpunosti i doslednosti u opisivanju ljudi i njihovih žitija i priključenija u Industriji motora Rakovica i van nje. Ovaj moj stav jeste izraz moje sebičnosti, ali i mera skromnosti, istovremeno. Evo tog naslova.

Po Nešto o Nekim Industrija Motorićima
Tog podneva, dana dvadeset i šestog novembra hiljadudevetstotinadvadeset i sedme godine, đeneral Anđelković se iz Dvora vratio kući zamišljen i zabrinut.
„Pobogu, Dragoje, pa nisi prvi put bio kod Kralja“, – iznenadi se gospođa Mariola na visokom stepeništu njihove vile na Senjaku, prepoznavši na muževljevom licu zamrznuti prezir.
„Isti otac. Onaj nadobudni Lazarević. Predoseća neku opasnost“, – pomisli đeneral ulazeći levo u spavaću sobu, umesto desno u radni kabinet.
Oseti njeno prisustvo iza svojih leđa.
„Bio sam na Dvoru, ali nisam video Kralja“, – hoće da preseče dalje interesovanje gospođe Mariole, ne izlažući se riziku da odgovara na njena potpitanja. Zastade na sred sobe, ne mogavši da odagna od sebe šare furnira kavkaskog oraha na nameštaju.
Pomisli u sebi: „Kada me je Kralj Aleksandar I Karađorđević imenovao, u aprilu ove godine, za pretsednika Upravnog odbora Industrije aeroplanskih motora u Rakovici u izgradnji, nisam se nadao da ću danas na Dvoru podnositi raport o stanju radova ministrima vojske i građevinarstva, koji baruta nisu omirisali u Velikom ratu. Oni će da obaveste Kralja, a ne ja. Čudan neki novi adet.“ U visokom ogledalu ugleda sebe u mundiru sa odlikovanjima i čvrsto stegnutom sabljom u desnoj ruci. Kao nekada pred juriš.
„Donela sam ti slatko od trešanja i hladnu vodu“, – zacvrkuta gospođa Mariola.
„Pa nisam ja bolestan! Gde je Vukadin?“
„Evo me, gospodine đenerale“, – salutira posilni kapetan Vukadin Gajić.
„Sutra u osam sati idemo u rekognosciranje gradilišta u Rakovici. Obavesti gospodu inženjere Matorkića, Matića i Dobrosavljevića da me čekaju u Košutnjaku, u kući gospodina Pisarevića.“
„Razumem, gospodine đenerale“, – sastavi pete posilni Gajić.
„Je li to onaj mladi inženjer Dobrosavljević, naš komšija, sa onom lepom kosom?“ – osmehnu se gospođa Mariola.
„Mariola, ti samo gledaš kosu, a meni treba pamet ispod kose!“ – uđe đeneral u radni kabinet i obradova se slatku od trešanja.
Sutradan, iz automobila, koji se zaustavi uz sam nasip pruge Beograd-Niš, izađe đeneral Anđelković u dubokim čizmama. Iznenadi se, ugledavši na daskama na gomili peska gospodu inženjere.
„Pa, jesmo li se dogovorili da ćemo se videti kod Pisarevića u Košutnjaku?“, – upita đeneral pozdravljajući ih. Gospoda inženjeri poskidaše šešire u znak poštovanja. Poče da sipi jesenja kiša.
„Jesmo, ali i mi znamo gde je Rakovica i došli smo da vidimo naša buduća radna mesta“, – kiselo se osmehnu inženjer Matorkić.
„Gospodo inženjeri, preko puta nas je dobrano iznikla iz zemlje građevina koja će se zvati Industrija aeroplanskih motora ad Rakovica. Vlasnici su, po pola, Vojska Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i francuska firma iz Pariza Gnome i Rhone, po čijoj će se licenci proizvoditi aeroplanski motori. Odlukom više komande, nas petorica, ne smemo da izostavimo inženjera Kimera, a i svi budući majstori, tehničari, inženjeri i ostalo osoblje potrebno za rad ove fabrike, bićemo žrtvovani da Industriji aeroplanskih motora udahnemo život i donesemo slavu. Proučili ste sva potrebna i neophodna dokumenta, pa ako imate neka pitanja biće mi čast da vam odgovorim“, – utiša đeneral glas, dajući znak posilnom da automobil okrene ka Košutnjaku.
Inženjer Matić upre prstom u Miljakovačko brdo: „ Ja sam rođen i odrastao u Košutnjaku, koji se gradio decenijama i ima, na jedvite jade, osamdeset kuća, a na Miljakovcu ja vidim samo pet kuća. Otkuda će da dolaze ljudi u fabriku, jer su iz Košutnjaka skoro svi na železnici, a Miljakovac će dugo biti nenaseljen.“ „Dolaziće vozom, a bogatiji i autom. Vojska i Francuzi su otkupili celo brdo Izvor, koje je iza naših leđa, i
polovinu Miljakovca ispred nas. Ima ko da vodi sekiraciju. Vi uskoro putujete u Francusku. Gospodin Kimer je već podneo prvi izveštaj. Iduće godine, u ovo vreme, fabrika će početi sa radom“, – ohrabri sebe đeneral.
„ Pa sada nema ni jednog radnika, iako je radni dan“, – graknuše gospoda inženjeri. „To nije vaša sekiracija“, – uputi se đeneral ka automobilu.
Istoga dana, đeneral Anđelković je napisao u izveštaju Višoj komandi: „…ili pustite vojsku da, u roku, izgradi pogone I i II, ili me razrešite dužnosti…“
Za trinaest sledećih godina, od oktobra 1928., kada je fabrika počela da radi, do 6. aprila 1941. godine, u Industriji aeroplanskih motora Rakovica ad osvojena je proizvodnja dve familije avionskih zvezdastih motora hlađeni vazduhom sa kompresorom (tip motora
„JUPITER“ od 420KS i familija motora „K“ od 450KS, 690KS i 900KS) za potrebe preduzeća „ZMAJ“, „ROGOŽARSKI“ i „IKARUS“, koji su proizvodili avione za vojno vazduhoplovstvo. Od istog značaja su i preduzeća „MIKRON“, „NESTOR“ i „TELEOPTIK“ u čijim su se pogonima proizvodili uređaji za motore i avione, instrumenti i oprema za avione.
Godine 1940., u IMR-u je počela proizvodnja kamiona nosivosti 2,5 tone, oznake „RN-8“, po licenci čehoslovačke firme „PRAGA“.
Đeneral Anđelković je, baš u trenucima kada su mnogi bili uvereni da je on najbolji mašinac među đeneralima, podneo ostavku na mesto pretsednika Upravnog odbora IMR-a, i pored lične molbe Princa Pavla da to ne čini. Razlozi ostavke su ostali nepoznati. Nagađalo se da je naumio da u potpunosti otkupi deonice francuskih partnera i da uvede englesku firmu kao novog licencionara i akcionara. U to vreme, nezadovoljstvo Francuzima se nije praštalo. Posle rata, lečio je u Vrnjačkoj Banji stečeni kolitis u Osnabriku, šetajući parkom u društvu generala Živka Stanisavljevića, predratnog đenerala i profesora Strategije na Vojnoj akademiji u Beogradu Titove Jugoslavije.
Gospoda inženjeri, a posebno Matorkić i Kimer, uvode pojam
„tehnološke celine“ u IMR-u, podnoseći zahtev za izgradnjom sopstvene Alatnice i sopstvenog Održavanja, uz naglasak da IMR-u nema budućnosti bez sopstvene Livnice. Tehnološke neophodne celine su nužne u sistemu IMR-a kako bi se uspešno prebrodile buduće krize i izbegla mogućnost da IMR bude „…dinamički mrtav, i pored gomile mašina i impozantnog broja ljudi.“ U zahtevu Upravnom odboru IMR-a pišu da je nužno proizvoditi i avione i kamione, jer „…ako jedna noga otkaže, neće valjda i druga…“ Paralelno sa ovim, inženjeri IMR-a
obrazlažu na Simpozijumima u zemlji i inostranstvu, definiciju ozbiljnog proizvođača na osnovu broja primenjenih operacija u firmi i broja korišćenih takozvanih kapitalnih mašina. Pod pojmom broja primenjenih operacija podrazumevaju se operacije mašinske obrade (sve vrste strugarskih radova, sve vrste bušenja, glodanja, ozubljenja, honovanje, varenje, termička obrada, i drugo), a ne tehnološke operacije.
(Nastaviće se)

Strahinja T. Kostić

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*