Zima bez vrabaca: Sećanja jednog murdžomalca (15)

LESKOVAC

Ubrzo sam upoznao familiju Siber. Teča Dragan me je često vodio kod svog brata doktora Đorđa Sibera, divizijskog generala saniteta u penziji, sa stanom u ulici Rige od Fere, i kod svoje sestre Eme Siber, koja je, zajedno sa gospodinom Kostom Memedovićem, njegovom sestrom Maricom i drugom Bogosavljevićem, stanovala u vili u krugu Vajfertove pivare na Mostaru. Taj veliki beogradski trg više ne postoji. Bio je žrtva urbanizacije.
Familija Siber pripada onim starim beogradskim porodicama, o čijoj je moralnoj istrajnosti, ljudskoj postojanosti i profesionalnom kontinuitetu pisala književnica Svetlana Velmar Janković. Ipak, familija Siber je sve to, i još nešto više i značajnije.
Osnivač porodice Siber je doktor Stevan Siber, koji je, sa svojom suprugom Adelom, došao iz Austrije u Srbiju na poziv kralja Milana, osamdesetih godina devetnaestog veka. Zavoleo je Srbe, primio pravoslavnu veru i, posle službovanja u Kraljevu i Jagodini, došao u Beograd sa zvanjem primarijusa i okružnog fizikusa. Izrodili su sinove Josipa, Đorđa i Dragutina i ćerku Emu. Doktor Stevan Siber je umro pre prvog svetskog rata.
Kada su Nemci osvojili Beograd 1915. godine, Siberovi ih nisu dočekali. Mogli su da pozdrave Nemce na svom maternjem nemačkom jeziku, ali Siberovi ne bi bili Siberovi da su to učinili. Krenuli su put Albanije zajedno sa Srbima. U albanskim smetovima ostala je zauvek gospođa Adela. Kao učesnici solunskog i drugih frontova, Siberovi su, među prvima, ušli u oslobođeni Beograd.
Doktor Đorđe Siber je bio poznati vojni lekar i član konzilijuma za lečenje Kralja Petra І Oslobodioca. List „Politika“ u broju 4732 od srede, 17. avgusta 1921. godine piše na stranici broj dva: „ U Bolesnikovoj sobi drži se poslednji konsilium – kiseonikom i injekcijama veštački se produžuje život još za koji čas. Uznemirenost i beznadnost čitaju se sa svakog lica. Svi su lekari tu. Profesor Sirotinjin, dr. Vladisavljević, dr. Demosten Nikolajević, dr. Tih. Simić i dr. Siber, upinjući se u poslednjim časovima da otmu od smrti Kralja, iako znaju da spasa nema“. Za vreme drugog svetskog rata, lečio je, besplatno, samo svoje Dorćolce.
Diplomirani građevinski inženjer Josip Siber projektovao je železničku prugu Zaječar – Negotin. Dan uoči dolaska Kralja Aleksandra І da svečano pusti u saobraćaj taj deo železnice, Josip Siber je želeo da još jednom proveri da li je sve u redu i krenuo je dresinom u obilazak i kontrolu, ne znajući da je to isto želeo i njegov kolega, koristeći, takođe, dresinu. Na jednoj krivini pruge dresine su se sudarile i Josip Siber je poginuo. U znak poštovanja i pijeteta, železničari su tu krivinu nazvali „Siberova krivina“.
Moj teča Dragutin Siber službovao je, pre drugog svetskog rata, u Prilepu, gde je bio jedan od trojice projektanata pruge Bitolj – Ohrid; u Đeneral Jankoviću šef sekcije i u Beogradu, u Nemanjinoj, u funkciji glavnog projektanta. Posle rata, za čije vreme nije radio, vratio se iz Kraljeva u Beograd, u opljačkani stan u Kneza Miloša 95 i ponovo se zaposlio u Nemanjinoj. Zapamtio sam njegovu železničarsku uniformu. Bio je veliki ljubitelj i posetilac pozorišta i opere, pokušavajući da to prenese i na mene. Ne znam da li je u tome uspeo. Ne mogu da garantujem.
Zima između 1949. i 1950. godine, kada sam pohađao prvi razred gimnazije u Beogradu, bila je oštra i dugotrajna. I baš tada se bliska rođaka teča Dragana zaljubila u jednog slikara. Majka je saznala da se mezimica nalazi u Banjaluci sa omraženim slikarom, koji ne zaslužuje njenu ćerku. Pošto je teča Dragan imao režijsku kartu za besplatne vožnje na železnici, zamoljen je da otputuje u Banjaluku i pobegulju vrati u Beograd kako zna i ume. Teča Dragan je otputovao, ali već prolazi i šesti dan kako nema ni teče ni njegove mlade rođake. A kujna teta Milene puna zabrinute familije. Čak sam se i ja oglasio: „Baš se brinem za teču“.
„Ti, Stašo, da brzo popiješ ovo mleko i da odmah odeš u sobu!“, – tetka je zavodila red. I osmog dana vratio se teča Dragan, ali sam. „Gde ti je Lelica?“, – zabrinuto je pitala teta Milena, otresajući sa železničkog šinjela kapljice vode i snega. „Evo je, živa i zdrava i vesela!“ Teča Dragan je držao sliku, snimljenu u banjalučkom parku sa krošnjama povijenim od snega, na kojoj je anfas teča Dragan u sredini slike, a sa strane, u profilu, Lelica ljubi teču u levi obraz, a Andra slikar ljubi teču u desni obraz. „Pobogu, Dragane, pa ti nisi normalan. Zaga ti naložila da joj Lelicu, to naše dobro dete, otrgneš od tog slikara, a ti se vratio u Beograd samo sa tom sliketinom. Kako ćeš pred Zagu. Džabe sam se ja sekirala, svašta mi je prolazilo kroz glavu“. Teča Dragan je, u maniru velikih glumaca, izustio: „Mila, nisam hteo ništa da učinim protiv ljubavi“. Kada sam, sedam godina kasnije, došao na studije u Beograd, tetka Zaga se žalila teta Mileni: „Jesi li čitala jučerašnju
„Politiku“? Zamisli, Andra postao poznati slikar i mlati milijune u Parizu. Gde bi mojoj Lelici bio kraj da se udala za Andru slikara?“
Teča Dragan me je, ponekad, nedeljom vodio u Pionirski grad na Košutnjaku. Osim razgledanja i obaveznog klakera u pionirskom restoranu, vozili smo se i železnicom. U to vreme, postojala je prava pionirska železnica uzanog koloseka i sa malim putničkim vagonima, u kojima su kondukteri bili pioniri. Raspolagala je sa tri železničke
stanice sa čekaonicama i blagajnama, a jedna od njih se nalazila na mestu sadašnjeg restorana „Devetka“. U pionirskom vozu, koji se kretao malom brzinom, vladala je harmonija između zadovoljstva i zasluga, što, kasnije, nisam nikada sreo. Čika Sajd, koji se hvalio da je šetao Istanbulom, a koji je pomagao Siberovima i familiji u raznim poslovima, govorio je:
„Pionirska četa državna šteta!“, smatrajući da država preterano ulaže u pionire, umesto da više pruži starijima, prevashodno pravu kafu, a ne da „… deremo grlo sa „Divkom“…“
Teta Ema Siber se nije udavala, a stanovala je u vili u krugu pivare na Mostaru sa teta Maricom i njenim bratom čika Kostom Memedovićem, kome su komunisti oduzeli rudnik uglja u Crnoj Gori. Za vreme rata, gospođa Ema Siber je odbila predlog Nemaca da im bude tumač. Posle rata, zbog viška stambenog prostora, beogradska vlast im je uselila druga Bogosavljevića, pretsednika Sindikata kožarskih i obućarskih radnika Beograda, a ratnog ilegalca. Brzo su se sprijateljili, iako je svako od njih ostao veran svojoj ideologiji.
Drug Bogosavljević je od reakcije dobio na poklon dugački kućni ogrtač sa kićankama, dva para papuča, gramofon sa pločama operskih arija, pristup biblioteci gospodina Memedovića, koji je sačinio spisak knjiga koje treba drug Bogosavljević da pročita što je moguće pre, kao i spisak knjiga za buduće čitanje, tabakeru od sedefa, sobu sa visokim ogledalom. Pošto je bio neoženjen, drug Bogosavljević je dobar deo plate davao svakog meseca teta Marici za hranu, pranje veša i grejanje stana i kupatila, a iz diplomatskog magacina, na koji je imao pravo, donosio je martadelu, kafu i čokoladu. Ručavali su i večeravali zajedno, a teta Ema i teta Marica su strogo pazile da ne sednu za sto pre druga Bogosavljevića ili pre gospodina Memedovića.
Dva puta u nedelji, stanarima u vili pridruživali smo se, popodne i uveče, teča Dragan, teta Milena i ja. Posle jednog sata, otprilike, razgovor je postajao preglasan sa upadicama sa obe strane, a naglo se smirivao nakon upozorenja teta Eme: „ Pazite šta pričate. Sve ovo sluša pionir“. Teta Milena me je milovala po kosi: „Stašo sine, nemoj o ovome nikome da pričaš. Uhapsiće ti teču!“ Čika Bogosavljević je mirno konstatovao: „ Naš Staša je dobar Titov pionir“.
Tako sam, od malih nogu, počeo da učim šta sme da se kaže, a još važnije i korisnije, počeo sam da shvatam, bez razumevanja, da čika Memedović i moj teča Dragan žele da čuju nešto što ne želi da čuje čika Bogosavljević, i obrnuto. Ubrzo sam pokazao da sam, u obe veštine, dobro uznapredovao.

(Nastaviće se)

Strahinja T. Kostić

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*