Zašto su sporni zakoni o referendumu i eksproprijaciji

Centralna tema srpske političke javnosti poslednjih dana su veliki građanski protesti i blokade prometnih saobraćajnica u Beogradu, Novom Sadu, Leskovcu, Nišu, Šapcu i mnogim drugim gradovima. Više desetina hiljada ljudi je marširala ulicama i zaustavila saobraćaj na mostovima, nezadovoljna razvojem situacije u srpskom javnom i političkom diskursu, a pre svega, zbog kreiranja i usvajanja zakona koji su, kako se čini, pre pravljeni da odgovaraju interesima krupnog kapitala i velikih stranih investitora,  nego realnim potrebama građana Srbije.

Kao glavni razlozi masovnih protesta se navodi usvajanje dva kontroverzna pravna akta – Zakona o referendumu i narodnoj inicijativi i Zakona o eksproprijaciji. Uslov za prestanak protesta je takođe više nego jasan – povlačenje Zakona o eksproprijaciji i izmene Zakona o referendumu.

Analiza ovih akata, može biti izvršena na različite načine, zavisno od vokacije autora-analitičara. Ukoliko na navedene zakone gledamo iz bezbednosne perspektive, te ako kao referentni objekt zaštite posmatramo građane (koji su najvažniji atribut države), možemo reći da odredbe i jednog i drugog, mogu u velikoj meri ugroziti ne samo pravnu već i egzistencijalnu bezbednost stanovnika Srbije. Dalje, njihovo hitno usvajanje, u postojećim okolnostima (zbog dolaska kompanije Rio Tinto), ostavlja utisak da ova dva akta, koliko god bila sadržinski i predmetno drugačija, treba da služe istom cilju, tako da se može reći da su u izvesnom smislu, kompatibilni.

Bez dubljeg zalaženja u pojedinačne odredbe, najproblematičniji aspekt Zakona o referendumu i narodnoj inicijativi i Zakona o eksproprijaciji se može sažeto prikazati u sledećem.

Zakon o referendumu i narodnoj inicijativi: Ko odlučuje o sudbini svih nas?

Najpre, Zakonom o referendumu se poništava do sada postojeći cenzus od minimum 50 posto izašlih birača, kako bi sam referendum bio uspešan, već će biti dovoljno da “za i protiv” neke ideje bude većina izašlih na birališta. Na ovaj način, referendum, kao najvažniji momenat u indirektnoj, predstavničkoj demokratiji se praktično degradira na nivo izbora. To je velika i retrogradna promena, jer dozvoljava da se pitanja od najveće društvene i državne važnosti, rešavaju na osnovu glasa manjine. Smatram da je to apsolutno nedopustivo, jer se praktično legalizuje “samovolja” određene društvene grupe, recimo, biračkog tela “neke partije”.

Praksa drugih zemalja po ovom pitanju je različita. U nekima takođe vlada praksa nepostojanja referendumskog cenzusa (u Švajcarskoj, Češkoj, Francuskoj, Norveškoj, Hrvatskoj), u drugima je cenzus trideset posto (Rumunija), a neke još uvek nisu odustale od izlaska najmanje 50 odsto upisanih birača da bi referendum bio uspešan (Slovenija, Mađarska, Italija, Poljska, Slovačka).

I pored toga što će nekima argument za promenu zakona biti taj što ista praksa postoji u razvijenim zemljama zapadne demokratije, smatram da je politički, kulturni, demokratski i institucionalni kontekst potpuno drugačiji, te da ova promena ne unapređuje naš pravni sistem na način na koji to žele da nam predstave donosioci odluka. Posmatrano šire, to ostavlja mogućnost da odluke od državnog značaja budu donešene od malog broja građana (ili birača), pa bile one rešavanje pitanja Kosova i njegovog položaja u Ustavu Republike Srbije, ili, recimo, davanje velikim stranim korporacijama (recimo, Rio Tintu) slobode i “odrešenih ruku” u eksploataciji ljudskih, materijalnih i prirodnih resursa naše države.

Na odredbe Zakona o referendumu i narodnoj inicijativi, u funkcionalnom smislu se nadovezuje Zakon o eskproprijaciji.

Zakon o eskproprijaciji: Čija je naša dedovina?

Eksproprijacija predstavlja postupak kojim se predviđa da će privatna svojina (imanja, dvorišta, kuće, voćnjaci, polja itd.) biti oduzeta zarad opšteg interesa. Kao takva, eksproprijacija nije fenomen novijeg datuma, a nije ni zakon, pošto postoji od 1995. godine u našem pravnom poretku. Ono što jeste novo, to je da će  vlasnik imovine imaće rok od pet dana da se izjasni o predlogu za eksproprijaciju. Po prijemu izjašnjenja, nadležni organ odmah, a najkasnije u roku od 15 dana, donosi rešenje o eksproprijaciji nepokretnosti. Dakle, radi se o ekspresnom odlučivanju o sudbini nečijeg imanja koje će, u svega desetak dana, dobiti novu funkciju od one koju je imalo generacijama predaka unazad, koji su svoj život i rad ulagali u izradu i postojanje te nepokretnosti koja ima tu nesreću da bude interesantna za eksproprijaciju – bila ona porodična kuća, stan, pomoćna zgrada, njiva i tome slično.

Pored same diskutabilnosti ovog čina, koji se u dobu neoliberalnog kapitalizma po pravilu sprovodi zarad interesa krupnog kapitala i velikih stranih korporacija, a ne u tradicionalno shvaćenom društvenom interesu, veliki problem predstavlja i samo  isplaćivanje naknade za nelegalizovane objekte. Ona predviđa da „vlasnik takvog objekta ima pravo na naknadu za izgrađeni objekat u visini procenjene građevinske vrednosti tog objekta.“ Ova odredba je neustavna, jer Ustav Srbije predviđa da pravo svojine nekome može biti oduzeto samo u javnom interesu i uz naknadu koja ne može biti niža od tržišne.

To praktično znači da ukoliko neki objekat na tržištu vredi, primera radi, 1500 evra po kvadratu, a vama je za izgradnju bilo potrebno 1000, zakonski je dosad bilo regulisano da dobijete 1500 evra. Dakle, neprihvatljivo je ljudima isplaćivati naknadu koja je niža od tržišne, naročito ako se uzme u obzir sva problematika legalizacije nekretnina u Srbiji (koja neće ni biti moguća ukoliko se vaše imanje nalazi na trasi puta ili rudnika nekog rudarsko-metalurškog giganta).  Ukoliko se navedene izmene zakona usvoje, postaće moguće svojevrsno oštećenje građana.

Umesto zaključka…

Kako je ukratko prikazano, sporni pravni akti su puni manjkavosti, koje se, kako se čini, ne dešavaju niti slučajno niti iznenada. Deo su višegodišnje prakse povlađivanja velikim stranim investitorima koje je najpre podrazumevalo enormne i sulude državne (iz budžeta koji pune građani) subvencije po radnom mestu (nekoliko desetina hiljada evra po radniku), poreske olakšice, besplatno zemljište, lišenost odgovornosti zbog uticaja na životnu sredinu, omogućavanje eksploatacije radnika (radnog vremena, uslova rada, prava na sindikalno udruživanje itd.), a sada se praktično, omogućava da interes krupnog kapitala bude prioritetnije pitanje za “državu” od interesa samih građana. Kakav će biti epilog u sudaru dveju volja, koje se jedino mogu okarakterisati kao sudar eksploatatora i eksploatisanih, ostaje da se vidi. Jedni imaju moć, drugi okove. Ko će čega biti oslobođen?

ms Aleksandar Stojanović

1 Comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*