Vlajkova ulica (13)

LESKOVAC

    Toj su bile godine kad su po leti rabadžije iz Veternicu terali pesak, a po zimi sa sekire sekli  debel led u talpe, tovarili na kola i terali na bozadžije, kafedžije i drugi da gi turiv i zatrpav u ledenice da leto kad je  ladiv pivo, vino, klakeri, bozu i sve drugo što se pije za osveženje. U Leskovac su tg bile  jake zime  i po dibok sneg pravile prtine da može da se ide. Al, i sg se pamti da je 1928.godine  zima bila dugčka i najgora-ciča od zimu! Od mraz dzebev  ruke, trniv  obrazi, uši će ti otpadnev kolko gi ede mraz!
-  Ja sam tg bija učenik kod kovača Milutina Čiplaka na Drveni pijac, i kad idemo na rabotu prolazili smo preko reku. Sneg je pao u decembar i led je u reku bija pola metar debel. I u reku su led sekli sa sekire na talpe i čuvali u ledenice iskopane u avlije od kuće do  Jorgaćevići – red talpe od led pa slama preko nji, pa pa red talpe, pa slama i sve takoj dok se ledenica napuni do vr. I tako se led čuvaja za leto. Sneg je bija sve do kraja marta. Po reku smo terali šljičke, a niz breg od Svetoilijsku ulicu do most  vozili smo se na tanuri i drvena koritanca.. Od Svetoilijsku crkvu do kafanu Poljanicu spuštali smo se na tanuri – edn tanur napred edn pozadi pa povezani s dske. Na tej daske posedamo po edno pe šes pa i deset zgurani edn uz drugoga i  stuštimo se od crkvu nadole niz breg. A ono po put neje sneg, nego led, ko uglancan! I dok onaj „bob'' juri niz breg  deremo se kolko možemo od stra da se ne izvrnemo. Tanuri letiv, a upravlja Boško Jugović – s noge daje pravac i drži ravnotežu!   A sg - nema ni sneg ni led. Kvo li je ovoj vreme bez zimu. Mi koji znamo kakvo je tg vreme bilo  – znamo kako je kad dzebev ruke i obrazi, a ovija koji toj ne znaju neće znav ni sneg kako izgleda.. Ko da zimu niki  turija pod mišku i odneja na neku drugu stranu, na neki drugi ljudi i decu da se radujev kad gledav kako pada sneg, a pahulje toleme ko tacne  i voziv na tanuri i terav šljičke po led u reku. Na ništa se napravi ovoj vreme!

A sećam se – po leti vrčkom deca i ljudi ! Idemo da se banjamo, faćamo ripčiki po dumelji i gazimo reku sve do Jerine vodenice i Donjo Jajno.
– Ja se sećam da smo u toj vreme imali i plažu na Veternicu – kaže Dragi Jović, zvani Štuka. Mislim da je u leto 1928. godine bila Brana na Veternicu i da smo se tuj banjali.
A toj je ovakoj bilo:
Prvi svetski rat kad se završi u Leskovac dođe blagostanje. Učitelj i pisac leskovački Sreten Dinić, kuga su đaci gledali ko u sveca, predloži na opštinu da se u reku napravi brana kod mali mos kude osnovnu školu. Opština prifati predlog Sretena Dinića.
-Branu na Veternicu ispred mos kude osnovnu školu napravi Luka – Lule, sudija, sin na manufakturnog trgovca Stojana Cekića,- kazue Žika Brka, kazandžija. -Prvo se napravi bajtonski temelj od ednu do drugu obalu, a ondak se napravi brana – u reku se pobiše debeli direci i kolci pa odovud i odonud iskovaše dske, a na sred branu ostavi se ispust. Kad treba da se napravi dibina u tj ispust spušti se široka daska i voda u reku poraste, a kad treba da se voda ispušti ondak se onaj daska u ispust ufati za uši ( kao što se daska na tekme za gašenje kreč digne da kreč isteče ), dska se digne na ruke i voda si otidne. Taj daska u ispust dizla se sa šprajcevi – toj dugčko parče gvožđe turi se pod dasku ozdol i kako vučeš na gore dizaš dsku takoj voda ide iz branu. Na branu beše napravena i trambulina za ripanje. Luka Cekić napravi sedam – osam čamci, pa su se Leskovčani vozili u čamci – plativ dva dinara i voziv se do Đelošev mos i natrag. Lule napravi i kafanu – baraku s krov na edn pad na direci pobiveni u reku. Tuj su se prodavale karte za čamci, klakeri, malina i druga pića za osveženje. S Lule su uvek Dobri Milenković Docko i Žaki Jevrejče, sin na Buhora – oni su nerazdvojni drugari bili.
-Nekolko godine po toj Stojan Cekić pade pod stečaj i bankrotira i sin mu Luka zabatali branu i čamci. I takoj – branu niki ne čisti od tinju, granjke i drva što gi nanosi reka i plk, plk – ovaj otkove od branu ednu dasku, onaj otkove dve dske, onaj tri dske, ovaj izvadi direk i kol’c i – takoj raznesoše branu, a onoj što ostade odnese reka… Al i sg da se zakopa malo dublje u reku ispred mali mos kude školu ima da se naiđe na onaj bajtonski temelj od branu,- kazue Boža Talka.
Mnogo godine po toj, oslobođenje kad dođe, opštinska vlas reši da napravi novu branu na Veternicu da Leskovčani kad je leto imav kude da se obanjav Al, ne kod Mali most kod osnovnu školu nego kod Rasadnik. I napravi se brana ispred stari Rasadnik, al bez temelj od bajton i bez direci i kolci. Toj se danima crpaja i navukuvaja pesak dok reku ne pregradiše – s pesak!. I napravi se visoka, široka, debela brana od pesak. Mislilo se – kad reka poraste i napravi se dibina voda će se preliva preko branu pa će odonud branu da bude dibina za banjanje, a odovud branu će bude ko – slap i reka će si teče! I Leskovčani se banjaše neko vreme! Toj se na plažu išlo ko na sabor u Svetoililijski park za Svetopg Iliju i u Rudare! Uživancija! Banjanje do moganje! Al, vrlo se pokaza da su onija koji su odlučili da napraviv branu zabravili da su obale na Veternicu niske. I kad se brana napuni i stvori dibina za kupanje voda ne može tolko brzo da se priliva preko branu kako se mislilo i reka iskoči iz korito i poplavi polja. I da reka ne bi pošla u grad odvukoše pesak i – srušiše branu!
I takoj Leskovac ostade i bez tuj plažu!

 ( Nastaviće se )
                                                                                     Sava Dimitrijević

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*