Stefan Arsenijević , autor knjige o tv seriji “Grlom u jagode”

LESKOVAC

Nakon 40 godina od prvog emitovanja kultne tv serije „Grlom u jagode“ objavljena je i knjiga koja je osvrt uz pomoć razgovora urađenih sa glavnim akterima. Knjigu su priredili Maja Medić i Stefan Arsenijević, koji otkriva za Novu Našu reč zašto se uopšte odlučio za tako nešto, s obzirom da je rođen 1977, godinu dana nakon što je serija prvi put emitovana.
-Prvi put sam to gledao kao tinejdžer. Kad ste u tom dobu, to na vas mnogo više utiče nego kasnije, prosto ste u tom nekom osetljivom periodu i mnoge stvari vam se tada dešavaju prvi put. Mene je to jako markiralo, naročito na nekom emotivnom planu, ta nostalgija je nešto što je mene lično stvarno dotaklo. Inače sam nostalgičan po prirodi. Ono što je meni fantastično u ovoj seriji, je da je ona snimljena kao deo humorističkog programa. Ona jeste apsolutno duhovita, ali je istovremeno tužna, ironična, gorka, razračunava sa se nekim našim mentalitetom, ali i to na neki istovremeno snažan i nežan način. Sve to je na mene u tom trenutku, negde 1992. kada sam prvi put gledao seriju, jako uticalo, ali, tada nisam mogao da to izanaliziram na način kao što mogu sada. Ono što je još fascinantno za tu seriju, je da ja uvek mogu iznova i iznova da je gledam i ona svaki put i dalje vrlo emotivno utiče na mene. Kao, uostalom, i na mnoge ljude.-

NNR: Gledaoci većinom ističu kao glavni plus serije njenu nostalgičnost.

Arsenijević: Ono što je meni zanimljivo sa tom serijom koja se dešava 60-ih godina, tačnije od 1960-1969, je da je snimana samo sedam godina kasnije. Pitao sam Srđana Karanovića kako može da ima nostalgiju za nečim što nije tako davno bilo. Dobro, prva epozoda se dešava 1960, ali poslednja, deseta je nešto što se desilo pre sedam godina?! Nama je to sad normalno, kao nostalgija za 60-im, ali ne zaboravimo da je snimano 70-ih. Glavno pitanje je i bilo da li je to bilo neko prelomno vreme, taj prelaz iz 60-ih u 70-e, pa se oseća neka nostalgija za prošlim vremenima. On je rekao da je on po prirodi nostalgičan čovek i da mu se dešava da se vrati sa nekog puta gde je nešto doživeo, a već sutradan bude nostalgično vezan za taj put. Tako da je to više pitanje emotivnosti, ali mislim da je ta doza nostalgije bila neophodna da bi se ispričala cela priča. Ako odgledate celu seriju, ta priča u suštini nije ni malo optimistična. Điđa Karanović ima teoriju da svi vole seriju, ali je niko nije odgledao celu u kontinuitetu. Ja ne mislim da je tačno, ali serija se i završava tužno. Glavni junak, od svih silnih polutalenata koje je imao i od svega što je pokušavao na kraju završava na nekom poslu koji je krajnje nekreativan, ne ženi se sa svojom ljubavi Gocom, gde celu seriju gledamo da li će biti zajedno ili neće, nego se ženi sa, eto, nekom koju u stvari ne voli, ali je došlo vreme za to… U stvari, ono što je iza svega, a što mnogi koji ne odgledaju pažljivo ne shvate, da je to serija o generaciji koja obećava, a na kraju postane generacija mediokriteta. Meni je to bilo vrlo iznenađujuće, jer nosim neke potpuno druge uspomene na tu seriju, ali ako je sada pogledate definitivno je to to. Oni svi pristaju na određene kompromise, oni svi na kraju vode neke živote koji nisu potpuno ispunjen potencijal onoga što su bili i onda to u onom filmu, „Jagode u grlu“ koji je snimljen deset godina kasnije, definitivno eksalira u nešto što je jako crno, gde su svi razočarani, ogorčeni… Ali, opet, ta serija uvek nekako hvata duh vremena, bez obzira kada se emituje. Nekako, 1986. kada je snimljen film, počinje i raspad zemlje, čitava ta generacija sve više tone u razočaranje. Da bi serija i 40 godina kasnije bila popularna neophodno je bilo da ima i humor, da ima neku vrstu nostalgije i zato uporno opstaje.-
NNR: Aleksandar Berček je pre nekoliko godina rekao da bi bilo interesantno snimiti nastavak serije, 40 godina kasnije sa istih pet glavnih glumaca. I Predrag Miki Manojlović se složio da je to interesantna ideja, s tim što misli da se tu najviše pita autor serije Srđan Karanović.
Arsenijević: Naravno da smo i mi pričali na tu temu. Mi nismo hteli da knjigu pravimo samo na temu kako je nekad bilo, nego nam je bilo zanimljivo kako da to i iz ove perspektive, 40 godina kasnije, da kontekstualizujemo. Onda smo svaki razgovor završavali pitanjem da li bi uradili nastavak i kako bi izgledao nastavak. Čak smo i glumce pitali šta misle, šta bi se desilo danas sa njihovim likom. Meni je to ubedljivo jedna od najzanimljivijih stvari u knjizi. Moramo uzeti u obzir da se vreme za ove četiri decenije dramatično promenilo, zato mislim da bi bilo zanimljivo gde su ti ljudi danas. Svako od njih je dao svoj odogovor, a Điđa Karanović je definitivno i apsolutno kategorički rekao da nastavka neće biti. Ja navijam da ga bude, ceo ovaj projekat je bio kao neki tajni pokušaj da ga inspirišemo da se vrati tome, ali on je rekao da je završio s tim. Miki Manojlović je rekao da je njegov lik, Miki Rubiroza i dalje u inostranstvu, ima mlađu ženu i malo dete, puno zarađenih para, ali da svaki dan preko interneta čita naše novine i jedva čeka Božić i Novu godinu da dođe u Beograd. Gordana Marić (Goca u seriji) je rekla da apsolutno navija za nastavak, jer bi se tu konačno smuvala sa Banetom, da se konačno ta ljubav materijalizuje sa, kako je naglasila, puno strasti i seksa. Kad razmišljam o tome, žao mi je što to nije bio neki projekat u kome bi se snimali filmovi na svakih deset godina. Verujem da bi onda imali fantastičnu sociološku i političku studiju dešavanja na ovim prostorima i to generaciji koja je prva rođena posle Drugog svetskog rata.


NNR: Serija ima specifičan nastup Mileta Lojpura. To je jedna od najvećih muzičkih zvezda čuvenih beogradskih igranki 60-ih. Tačnije, u epozodi koja se bavi tom tematikom Mile Lojpur je igrao sam sebe. On nikada nije imao snimljenu ni jednu pesmu, mnogo kasnije je snimio duete za albume Prljavog inspektora Blaže (1996.) i Nikole Čuturila Ćuture (1988.). Kasnije, kada je serija emitovana ljudi su mislili da se radi o originalnim snimcima nastupa Mileta Lojpura i tražili sebe u publici.
Arsenijević: Zanimljivo je Karanović misli da mu je ta scena rediteljski najlošija u čitavoj seriji, jer nisu imali dovoljno novca za statiste, smatra da to nije bilo dovoljno puno. U knjizi je još jedna zanimljiva priča o Lojpuru. Zoran Simjanović, autor muzike, koji je takođe bio rok zvezda tih godina kao član „Silueta“ i „Elipsi“, ispričao nam je da je Mile u stvari radio kao kino-operater za komisiju koja je bila cenzor za strane filmove. Zahvaljujući tome on je prvi mogao da vidi Elvisa Prislija, da čuje te neke nove stvari koje su dolazile sa zapada. Neki od tih filmova nisu ni bili prikazivani, ali je on, eto, bio u mogućnosti da mnogo ranije od svih muzičara čuje nove pesme i nauči da ih svira.
NNR: Branko Cvejić, Aleksandar Berček, Bogdan Diklić i Miki Manojlović su nakon ove serije napravili velike glumačke karijere. Gordana Marić se, nekako, izgubila…
Arsenijević: Ona se posvetila pedagoškom radu i postala je jedan od najuspešnijih profesora glume na FDU. Čitave generacije glumaca su izašle iz njenih klasa. Glumila je u pozorištu, ali je svoju ljubav najviše usmerila ka stvaranju nekih novih generacija. Gocu gledamo kroz neke nove, mlade glumce, a da i ne znamo da je to njenih ruku delo.

Ivan Spirić

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*