Šta su javni resursi?

LESKOVAC

Postavljeno pitanje navodi na vrlo jednostavne odgovore. Javni resursi su
sva ona (ne)materijalna dobra (bez obzira na njihovu likvidnost – od imovine,
goodwill -a, do novačnih sredstava) sa kojima raspolaže javni sektor u ime svih
građana kao kolektivnih vlasnika. Kratak odgovor ne daje šansu za lako
raspoznavanje. Po pravilu se kaže da se istina krije u detaljima. Ova dosetka je
dobar odgovor na nivou kozerije. Međito, iza nje se krije nešto drugo.
Da bi se odgovorilo na pitanje iz naslova mora se pogled odmaknuti i stvar
sagledati na opštijem nivou. Naslućuje se da se iza detalja iz prethodne dosetke
krije nešto mnogo krupnije. Krije se pokušaj brzog neutemeljenog rezonovanja,
dovoljnog za kozeriju. Izgleda da se krije nekakva prethodna teorijska pretpostavka
utemeljivanja stava.

Javni resursi su samo jedan deo svih društvenih resursa. Jer oni mogu biti i
privatni. Kada se kaže privatni, ekonomisti uvek misle na one resurse koji se
upotrebljavaju u poslovne svrhe radi ostvarivanja profita. U tom procesu učestvuju
i ljudi, ali samo kao ekonomski resurs (kao zaposleni). Njihov prihod pojavljuje se
samo na strani raspodele (zarada ili dobit, na pr.). Za ekonomskog bihevioralistu
i nobelovca (2017.g.) Ričarda Talera, ovako posmatrano, oni su samo (gnoseološki)
Ekoni, ali ne i stvarni (ontološki) Ljudi. Da bi postali Ljudi kao ekonomski
subjekt (a ne samo resurs) potrebna je nova interpretacija njihovih resursa koji
nisu samo radna snaga.

Zanimljivo je da su pitanje resursa sa kojima raspolažu Ljudi još pre 40
godina postavljali sociolozi, a ne ekonomisti. Veliki jugoslovenski (hrvatski)
sociolog Rudi Supek u knjizi „Grad po mjeri čovjeka“ uvodi pojam ličnih resursa kao
opozitnog privatnim. To su svi oni resursi kojima raspolažu Ljudi koji ne služe
ostvarivanju profita već imaju svoju nezavisnu funkciju ekonomskog angažovanja
radi ličnog zadovoljstva i blagostanja. Uvođenje ličnih, pored privatnih i javnih,
resursa u analizu omogućilo je utemeljenje teorije lokalne ekonomije.

Specifičnost ličnih resursa je u tome što se mogu angažovati u proizvodnoj
funkciji privatnog sektora (kao radna snaga), ali i javnog sektora (kroz izborni
proces). U toj specifičnosti je i njihov značaj. Ovakvom razmatranju je od početka

  1. veka posvećen personalizam kao filozofski i politički pravac (u filozofiji
    religije i kao hrišćanski personalizam).

Ako se na prethodni način okvir za razmatranje sužava (paradoksalno,
širenjem polja posmatranja), ipak se ne razaznaje slika za razumevanje javnih
resursa. Da bi se dobio odgovor na ovo pitanje u razmatranje se uvodi teorijski
koncept javnog, privatnog i ličnog dobra. Kao i bilo koji društveni resurs, njegova
upotreba ima za ciljnu funkciju proizvodnju određenog (ne)materijalnog dobra.
Zato je u socio-ekonomskoj teoriji kao proizvod upotrebe javnih resursa propoznato
javno dobro (eng. public good), za privatne resurse privatno dobro (private good), a
lične resurse – lično dobro (personal good). Resursi su dakle sva ona (materijalna i
nematerijalna) sredstva koja se upotrebljavaju za proizvodnju navedenih dobara.

Pošto je oskudica resursa univerzalna društvena pojava (koja se u ekonomiji
naziva „ograničenost resursa“), proizvodnja svakog od navedenih dobara ima svoje
posebne mehanizme regulacije. Za javno dobro to su procedure javnog izbora, za
privatno dobro to su već opšte poznate varijante razmene kroz ponudu i tražnju i
za lično dobro iteracioni mehaniza adaptacije pojedinca na sopstvena i
ograničenja iz društvenog okruženja. Svako dobro tako ima sovju cenu – privatno
dobro ekonomsku cenu, javno dobro poresku cenu, a lično dobro emocionalnu cenu.

Bez obzira što se radi o tri odvojena mehanizma proizvodnje tri različita
dobra, sve se odvija na jednom jedinstvenom metafizičkom prostoru koji se zove
tržište. Na tom tržištu egzistiraju i tri posebna tržišta, svako sa svojom
posebnom ciljnom funkcijom. Još je socilog Maks Veber u knjizi „Privreda i
društvo“ ove različite ciljne funkcije različitih društvenih učesnika bazirao
na tri osnovna motivacona stimulansa na kojima dela ljudska ličnost – kao homo
politicus, homo economicus i homo emotionalis. Treba dodati i homo habitus kao
zajedničke motivacione osnove za sva tri navedena dela jedinstvene ljudske
ličnosti.

Šta su javna dobra? To su sva onda dobra u čijoj proizvodnji učestvuju svi
Ljudi odlučujući o njegovoj veličini kroz izborni proces. Karakteristika im je da
u njihovoj upotrebi učestvuju svi Ljudi i da je svojinsko isključenje (eng. exclusion)
nepoželjno. Maksimizacijska funkcija javne dobrobiti se postiže učešćem što
većeg broja korisnika. Mogu da budu lokalna, nacionalna, pa i globalna (na pr.,
ekološka). Još je veliki istraživač lokalne ekonomije Čarls Tajbaut u članku iz
1956.g. postavio teoriju proizvodnje lokalnog javnog dobra kroz izborni proces,
koja se u kranjem svodi na „glasanje nogama“ na tržištu gradova i opština.
Karakteristika privatnih dobara je potpuna ekskluzija svojinskih prava. Privatni
vlasnici upotrebljavaju svoj kapital, znanje i sposobnost da bi maksimizirali svoj
profit. Karakteristika ličnih dobara je takođe jasna ekskluzija i maksimizacija
ličnog zadovoljstva upotrebom ličnih sredstava. Još krajem 1960-ih godina prvi
bihevioralni ekonomisti su lično dobro razmatrali u okviru koncepta tzv.
„porodične ekonomije“.

Kada se ovako razumeju sve tri vrste dobara onda će biti lakše da se
raspoznaju (ne)materijalni resursi koji služe za proizvodnju svakog od njih, pa i
javnih dobara. Javni resursi su sva ona materijalna i nematerijalna sredstva koja
nisu privatna i lična. Da bi se ovako jednostavan odgovor precizirao potrebno je
razumeti da je društveni sistem jedinstven i da između javnog, privatnog i ličnog
tržišta postoje prelivanja (eng. spillover effects). Viškovi resursa sa jednog
tržišta pojavljuju se i na ona druga dva tržišta, ali se u krajnjem uspostavlja
jedinstvena opšta društvena ravnoteža. Da li će ona biti na višem ili nižem
nivou zavisi od regulatornog mehanizma funkcionisanja svakog tržišta posebno i
jedinstvenog tržišta u celini.

Nedavno je časopis „Vreme“ preneo istraživanja o visini godišnjih plata
parlamentaraca u nekim evropskim zemljama. Ispostavilo se da su italijanski
parlamentarci kao evropski rekorderi imali godišnja primanja za dva puta veća
od nemačkih, ili šest puta veće od španskih. Preciznija analiza je pokazala da je
njihova osnovna mesečna plata 5.000 evra, a da na različite načine ostvaruju
dodatne prihode po različitim osnovama iz istog posla od blizu 9.000 evra
mesečno.

Osnovna plata je ona koja je posledica ponude i tražnje za radnom snagom na
privatnom italijanskom tržištu. Dodatni prihodi parlamentaraca su posledica
njihovog autonomnog odlučivanja (sada bi rekli ličnog) o dodatnim troškovima
ovog parlamentarnog posla (po svim mogućim i nemogućim osnovama, koji su
obuhvatali i članove porodice). Oni su u drugom slučaju koristili svoj lični
položaj donosilaca odluka na tržištu javnih dobara da maksimiziraju svoje lično
dobro, suprotno ciljnoj funkciji proizvodnje javnog dobra. Očigledan je nesklad u
odnosu na prosečne zarade na privatnom tržištu, dok se za razloge
hipotertrofiranih troškova parlamentarnog posla na tržištu javnih dobara
može raspravljati (bez iščuđavanja). No, pustimo da o tome raspravljaju italijani.

Ovo je ekstreman primer neoptimalnog funkcionisanja tržišta javnih
dobara, kada se u njegov prostor unese legitimna ciljna funkcija sa drugog (ličnog)
tržišta. Isti mehanizmi prelivavanja se mogu identifikovati i u susretu javnog
sektora sa tržištem privatnih dobara, ali to ovde nije tema.

Šta su onda javni resursi? To su resursi u materijalnom i nematerijalnom
obliku sa kojima raspolažu Ljudi i input su institucijama javnog sektora za
proizvodnju javnog dobra. O njihovoj upotrebi odlučuju Ljudi u izbornom procesu, a
realizuju izabrani predstavnici kao izvršioci. Kako će se javni resursi
upotrebljavati zavisi ciljne funkcije javnog sektora kroz maksimizaciju
društvene dobrobiti (i od nezavisnih ciljnih funkcija izabranih predstavnika
pride). Dakle, na ovom tržištu javnih dobara učestvuju i Ljudi, a njihove ciljne
funkcije mogu da budu i privatne i lične. Od optimizacije sve tri ciljne funkcije
zavisiće način upotrebe svih, pa i javnih resursima.

Bez ove prethodne diferencijacije nije lako razumeti šta su javni resursi.
Dodatni problem sa razumevanjem njihove prirode je što jedino oni nemaju jasnu
vlasničku ekskluziju. Čak je i nepoželjna. I što je centralna tačka intervencije
normativni regulatorni mehanizam, koji, prema ekonomskoj teoriji izbora, ne
obezbeđuje većinsku odluku („teorija nemogućnosti“ Keneta Eroua).

Jovica Cvetković

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*