Saša Stojanović: Uvek je vreme za pisanje

LESKOVAC

Saša Stojanović , leskovački pisac, na ovogodišnjem Sajmu knjiga promoviao je svoju novu ,  tek izašlu iz štampe, knjigu „More kad usnim“ .

Za Novu Našu reč kaže da ” kulturne politike u Leskovcu nema”, da ona traži “strategiju, koje takođe nema” i da se “zasniva na iskoracima darovitih pojedinaca koji se za sada grčevito i vrlo žilavo bore da Leskovac ostane na mapi kulturnih dešavanja”

.

NNR: Nova knjiga izašla, bili ste na Sajmu knjiga… Koliko dugo ste radili ovu knjigu i šta nam možete otkriti o njoj?

SS: Imajući u vidu da knjige pišem mnogo duže, roman „Var“ je pisan devet godina, „Poslednji dan boga Saturna“ četrir, „Jerihon“ tri, ova knjiga je pisana relativno kratko, samo dve godine. Ako je to „samo“. Ona zaista predstavlja jedan moj iskorak u odnosu na dosadašnju poetiku. Da podsetim, prva trilogija sastavljena iz romana „Krvoslednici“, „Mančester siti bluz“ i „Var“ je bila čisto autobiografskog karaktera. Posle toga su došli romani „Poslednji dan boga Saturna“ i „Put za Jerihon“ i na kraju ovaj roman „More kad usnim“. Svi su u izdanju izdavačke kuće Albatros plus, a ovaj put se radi i o mom udelu u svemu tome, dakle kombinacija autorskog izdanja i renomirane izdavačke kuće. Roman je malo drugačiji i napravljen je na osnovu priče „Kraj greha“ koja je dobila nagardu „Milutin Uskoković“ za najbolju neobjavljenu pripovetku u 2015. godini. 

Cilj je bio da se jedna drugačija postavka pretpostavki koje nas okružuju i čiji smo robovi, a postavi na relativno izolovano mesto, u ovom slučaju radi se o brodu, radi se o putovanju koje traje 12 dana i radi se o međuljudskim odnosima koji su sve samo ne obični. Mislim da je to dovoljno za početak ovog romana. U principu,  dva narativna toka. Jedan tok je onaj koji piše putnik, dakle epistularni tok, a drugi tok je u formi izveštaja. Između se ostavlja prostor za učitavanje, prostor za sagledavanje tih muško-ženskih odnosa koji su u principu uvek fini, osetljivi, delikatni, ali mi se čini da će u ovom romanu oni biti prikazani na drugačiji način i zanimljiva mi je percepcija publike i kritike. Doduše, kritika je za sada vrlo blagonaklono primila to što sam pisao, nadam se da će takva situacija biti i sa novim romanom.

NNR: Koliko ima detalja iz svakodnevnog života u knjizi? Da li je sve ovo što nam se dešava moglo da bude inspiracija za neke detalje u knjizi?

SS: Tema romana je bazirana na istinitoj priči koju sam davnih godina čuo u Grčkoj. Probao sam da to prilagodim nekim okolnostima koje bi mogle da budu vezane za današnje vreme i današnji svet. Naravno da u svakom romanu ima dosta toga autobiografskog, ne možete da pobegnete od metafota koje vas okružuju, od komparacija koje su svuda tu oko vas. Ali, sa druge strane, rekoh, radi se o posebnom mestu, na brodu tokom putovanja između Amerike i Evrope. U to vreme putovanje je trajalo punih 12 dana. Međutim,  sve to ostavlja prostor da se neke današnje stvari sagledaju na neki uopšteniji način ili, sa druge strane, da se neke večne stvari sagledaju kroz prizmu današnjeg pogleda na svet. Dakle, pretpostavke, za koje ja vrlo često, citirajući staru poslovicu, kažem da su majka svake greške, i sa druge strane pokušaj snalaženja u novonastalim situacijama.

NNR: Da li je ovo vreme za pisanje knjiga?

SS: Uvek je vreme za pisanje. Pitanje je koliko je ostalo vremena za čitanje knjiga. Ja čitaoce i dan danas nazivam njihovim veličnstvima, jer neko ko uspe da od svog dragocenog vremena odvoji par sati, dana, nedelja kad je knjiga u pitanju, taj zaista zaslužuje orden i pohvalu. Bojim se da „tempo“ kojim napredujemo dovodi do toga da ćemo imati više pisaca nego čitalaca. Imajući u vidu blogere, jutjubere i sve ostale koji pokušavaju da pišu i koji pokušavaju da zabeleže ono što osećaju. Naravno da nemam ništa protiv toga, neki od jutjub klipova ili blogova su zaista sjajni, međutim, bojim se da će i ta hiperprodukcija opet dovesti do toga da knjiga ne bude više imala onaj status koji je imala barem u moje vreme.

NNR: Da li su knjige, pozorišne, operske i baletske predstave, koncerti kvalitetne muzike, izložbe, možda način bežanja, neka mala ostrva, od svakodnevnog rijalitija koji nam je nametnut i koji se promoviše kao vrednost?

SS: Naravno da jesu i najbolju definiciju tog eskapizma, tog bežanja u mnogo lepšu i drugačiju „relanost“ je dao  Ištvan Bibo koji taj svet naziva “malim krugom slobode”. Taj “mali krug slobode”  je upravo ono što svako od nas pokušava da sebi priušti u dodiru sa umetnošću, bez obzira da li se radi o likovnoj umetnosti, knjizi, filmu, koncertu muzike… Mislim da to još uvek ostaju one oaze mira, poštenja, savesti u koje teško da, čak i ovakav svet koji je baziran na rijaliti filozofiji, može da upropasti.

NNR: Kako vidite kulturnu scenu u Leskovcu? Ima dosta primedbi da Leskovac koji je nekad imao svoje kulturne krugove, svoju publiku, prosto sve je manje mladih ljudi koji su u tom krugu?

SS: Kulturnu scenu Leskovca pre svega vidim kao nepostojeću. Postoje pre svega pojedinci koji su uspeli da pređu granicu Leskovca i to najmanje zahvaljujući bilo kakvoj organizovanosti u biko kom sistemu. Pre svega se radi o izuzetnim talentima i o izuzetnoj volji da se uradi tako nešto. Tu pre svega mislim na vokalnu grupu „Libero“, mislim na Miljana Cekića, na mnogo mladih ljudi, da mi ne zamere oni koje nisam spomenuo. Mislim na mnogo mladih ljudi koji uspevaju da pređu tu granicu, kao mladi kolega Stefan Tićmi koji piše prozu za decu, što je lep iskorak u celoj toj priči. Međutim, sa druge strane i moj časopis i moj festival književnosti pokušavaju da na svaki način uspostave tu ravnotežu koja je neophodna, odnosno da popune tu ogromnu rupu koja nastaje nedostatkom sistematičnosti. 

Dakle, prva generacija škole kreativnog pisanja u startu je iznedrila mladog pisca Luku Stojanovića koji je posle, između ostalog i toj školi, dobio treću nagradu na konkursu „Vukašin Conić“. S druge strane, u drugoj generaciji se pojavila mlada pesnikinja Anastasija Stojiljković koja je ove godine dobila nagradu festivala Poezija mladih u Zaječaru. Za 33 godine Leskovac nije imao ni finalistu, a za ovu godinu ima pobednicu. To pokazuje da neki uporan rad može da donese rezultate. 

Na žalost, pokušaji da preko konkursa za kulturu dobijemo sredstva za drugu generaciju i da škola kreativnog pisanja bude tradicionalna, je ostao bez uspeha. Naravno, komisija je odbila taj naš pokušaj bez obrazloženja, meni je potpuno nejasan razlog, tako da ćemo opet morati da se snalazimo pomoću štapa i kanapa. Dakle, mlade, talentovane, darovite dece ima u Leskovcu, ali ne postoji sistem i za to su krivi lokalni vlastodršci i niko više osim toga. Kada vi u okviru konkursa ogroman deo para date na nekoliko projekata, a onda ostane samo mnogo, mnogo manje od svega toga za ozbiljnije projekte. Onda se postavlja problem ili ste loše rasporedili taj novac ili je tog novca nedovoljno za bilo kakav ozbiljniji pristup kulturnoj politici. Dakle, kulturne politike u Leskovcu nema, kulturna politika traži strategiju, koje takođe nema, sve se zasniva na iskoracima darovitih pojedinaca koji se za sada grčevito i vrlo žilavo bore da Leskovac ostane na mapi kulturnih dešavanja.

Razgovarala Ljiljana Stojanović

ČETVORICA LESKOVAČKIH PISACA I NOVA NAŠA REČ NA SAJMU KNJIGA 

Na ovogodišnjem sajmu knjiga Beogradu svoje knjige predstavili su i primerke čitaocima potpisivati četvorica leskovačkih pisaca . Mladi Stefan Tićmi, Bratislav Stamenković, genetičar Miodrag Stojković koji je predstavio svoju knjigu „Eutanazija“ , i Saša Stojanović. Na štandu medija predstavljen je i nedeljnik Nova Naša reč.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*