Razgovor sa Milenom Ilišević: Australija je daleko, Srbija je još dalje

LESKOVAC

Milena Ilišević, leskovčanka, dobitnica nagrade Univerziteta zapadni Sidnej za najboljeg profesora, boravila je nedavno u svom rodnom kraju. Iskoristili smo priliku i zamolili je za razgovor o tome kakve utiske donosi iz Australije, I sa kakvim utiscima odlazi iz Leskovca.

Lepo je što dobijam prizanja u svetu, međutim, ono što sa sobom nosim, nosim odavde, najpre iz svoje škole u Manojlovcu i iz svoje porodice, zatim iz Gimanzije i dalje kroz obrazovanje. To je dokaz da veliki ljudi i velike reke dolaze iz provincije. Drago mi je što Leskovac promoviše mlade ljude jer to je budućnost, – rekla nam je ona.

NNR:– Verujem da svi koji vas znaju pitaju – kako izgleda Leskoвac kada dođete u njega iz Sidneja?

Ilišević:- Nikad lepši. Zavisi, da li se gleda realno ili se gleda emotivno, to su dve totalno različite slike. Ja dolazim u svoj Leskovac, kod svoje porodice i to je sasvim drugačije, jer ne dolazim kao turista. Nedostaju mi stavri kojih je bilo nekada, mnogo se promenilo, na žalost na gore, nema mnogih ljudi koji su bili ovde iz raznoraznih razloga, ali emocije su nešto što uvek vuče.

NNR:– Kako se vama desilo da iz Niša, Beograda, Leskovca, odlučite da život nastavite u Sidneju?

Ilišević:- Nije ni malo blizu. Stalno se smejem da, kada bih počela da kopam u dvorištu svoje kuće u Sidneju, verovatno bih izašla u svoju kuću u Velikoj Biljanici. Otprilike toliko je daleko, bukvalno drugi kraj sveeta. Razni su razlozi zašto ljudi odlaze u imigraciju. Ja sam otišla iz najlepšeg razloga, a to je ljubav i to je verovatno jedini razlog zbog koga se čovek ne vraća. Inače, fakultet sam završila u Nišu, a u to vreme magistarske studije u Beogradu, doktorske iz srpske književnosti u Novom Sadu, bukvalno sam sve univerzitete prošla. Radila sam dugo u Institutu  za književnost u Beogradu i desilo se da sam se zaljubila i otišla na drugi kraj sveta.

NNR:– Ono što možemo da vidimo,  prema Frankfurtskim vestima, kvalitet je prepoznat i u Sidneju?

Ilišević:- Australija je, pre svega, emigrantska zemlja, svi su nekad došli od negde, pre dve godine, 20, 200… Drugačiji je odnos prema strancima i emigrantima nego u zemljama Evrope, gde vas gledaju kao građanina drugog reda, to znaju mnogi naši sugrađani. Australija je malo drugačija, tamo ako vredite oni će vam pomoći na sve načine. Ja sam otišla pre 10 godina bez znanja engleskog jezika, što, možda, mlađim generacijama deluje čudno, ali u vreme kada sam ja studirala, engleski je bio jedan od jezika… Učila sam francuski u Gimnaziji kod pokojne profesorke Ružice Timčenko, pa sam ruski učila na fakultetu, čak malo poljski… Ja sam bila slavista, bavila sam se srpskom književnošću, engleski mi nije bio u fokusu. Pokušvala sam,a li nikad nisma imala vremena, i onda sam se našla na engleskom govornom području gde bukvalno nisam znala ni dobar dan da kažem. Krenula sam kroz škole za emigrante, što je u neku ruku bilo dobro, jer sam morala da učim jezik od nule. Meni je bilo lakše jer mi je obrazovanje lingvistika, a to mi ja kasnije i pomoglo u radu sa studentima, jer sam mogla da vidim kako izgleda proces učenja i usvajanja jezika.

NNR:- Status najboljeg profesora je sigurno zaslužen?

Ilišević:- Reč je o Univerzitetu Zapadni Sidnej. Ja sam prvih nekoliko godina radila u Beogradu, a živela u Sidneju što je bila malo čudna situacija, jer sam sticajem okolnosti bila pola godine u Beogradu, a pola godine u Sidneju. Kasnije sam otišla na master za profesore engleskog za strance, za emigrante, i moja ideja nije bila da budem profesor engleskog, nego da steknem neko formalno englesko obrazovanje. Sticajem okolnosti upoznala sam ljude na univerzitetu koji jako cene evropsko obrazovanje. Ja sam poželela da nešto uradim za našu zajednicu i da na neki način promovišem srpski jezik i književnost, jer već, na žalost, godinama srpska književnost ne postoji na univerzitetima. Imali smo ranije katedru na univerzitetu, ali već godinama to nemamo. Ja sam otišla kod dekana, rekla ko sam i šta mogu, i on mi je ponudio letnju školu, između dva semestra, gde studenti mogu da rade neke predmete unapred, ponudio mi je da osmislim predmet i da, ako mogu, ubacim srpsku književnost. Tako da s ponosom mogu da kažem da je jedna grupa studenata imala prilike da uči o srpskim piscima, i, pošto sam se tu pokazala, ponudili su mi posao i radim kao profesor predavač, a na nekim predmetima kao asistent. Do sada sam tri predmeta dizajnirala, i ono što mogu da uradim je da, bar za svoja predavanja, volim da imam moto na početku predavanja, da imam slajdove, a to je nešto što mi je ostalo iz srednje škole i vremena kada sam bila pesnik, stalno uzimam neke delove srpskih pisaca, tako da ono što mogu da uradim je da moji studenti čuju za Srbiju i da koliko toliko promenim neku sliku o Srbiji. Možda sam ja jedina osoba iz Srbije koju će neko upoznati u životu i ivek na to gledam kao na to da je svako od nas ambasador gde god da se kreće.

NNR:– Radite kao profesor engleskog na fakultetu?

Ilišević:- Predajem engleski jezik i akademsko pisanje, i još par drugih predmeta. Uglavnom je moj fokus na pismenosti i engleska gramatika koja, na žalost, nije bila prisutna u australijskim školama poslednjih 40-ak godina iz neshvatljivih razloga. Oni znaju kako se nešto kaže, ali ne znaju da objasne. Problem je što je gramatika vraćena u škole pre nekoliko godina i tamo ne postoji dovoljno profesora koji gramatiku mogu da objasne i predaju.

NNR:– Iz ovoga o čemu smo do sada razgovarali reklo bi se da ste vi primer osobe koja pokazuje da treba učiti kroz čitav život?

Ilišević:- Apsolutno. Ja sam nedavno nešto razmišljala, i kada bi mi neko sada ponudio da predajem srpski jezik na fakultetu, ne znam da li bih prihvatila. Ja sam pet godina potpuno u engleskom načinu pisanja, radim dosta sa studentima, ispravljam njihove radove… Mada ja predajem srpski jezik u srpskoj školi, tamo pri crkvama postoji nekoliko srpskih škola za osnovce, postoje i srednje škole, naša deca mogu da uzmu srpski jezik kao izborni predmet u srednjim školama i da ga polažu za maturu. U srpskoj školi pri crkvi, gde trenutno radim, imamo stotinak dece i nije to dovoljno, ali mi je drago da sam ostala u kontaktu i da mogu toj deci da nešto prenesem, jer su skoro svi rođeni u Australiji, a roditelji ili nemaju dovoljno vremena ili ne razumeju potrebu čuvanja svog jezika na taj način. Toj deci treba prići, i moja koleginica i ja smo pokrenule ideju, iza koje stoji i naša ambasada u Kanberi, da se napravi jedna platforma za učenje srpskog jezika u Australiji, da svi dobijemo isti program. To nikad nije urađeno i to je nešto na čemu sada radim. Do sada su sve te škole radile svaka na svoj način, nemamo literaturu, koristimo knjige iz Srbije koje nisu adekvatne, jer ipak je to srpski jezik, strani jezik toj deci. Ma koliko se mi tome protivili i ma koliko to nama ne bilo milo, ta deca ipak uče srpski jezik kao strani jezik.

NNR:– Da li to znači da ministarstvo nije organizovalo nikakvu školu srpskog jezika, kao što postoje u Nemačkoj?

Ilišević:- U Australiji je malo drugačija situacija. Sticajem okolnosti znam kakva je situacija sa našim rektoratima u Evropi, jer sam dosta sarađivala ranije sa slavistima, čak sam u Francuskoj bila kao stipendista na postdiplomskim studijama, ne postoji tako nešto u Australiji. Prvo, deca su jako daleko, mi smo jedna od retkih porodica koja dolazi jednom godišnje u Srbiju, većina porodica s kojima smo u kontaktu u Sidneju su izbeglice iz rata. To su ljudi koji nemaju gde da se vrate. Oni u Srbiju dolaze kao turisti, kao što bi došli u bilo koju drugu zemlju. Njima je Australija više njihova nego Srbija. Ta deca nemaju stalni kontakt sa maticom,. Mene je jedan dečkić u mom razredu nedavno pitao, a to je uzrast od 10-12 godina „Učiteljice da li su ljudi koji su izbegli iz Hrvatske prvo u Srbiju, a onda u Australiju, postali Srbi?“ Ja sam mu odgovorila  da ako je neko izbegao iz Hrvatske u Srbiju, verovatno je već bio Srbin. Deca su zbunjena, ne znaju ko su, šta su, roditelji očekuju da to bude po nekom automatizmu. Deca su veći deo dana u školama koje traju duže nego kod nas i nisu u pravom kontaktu sa svojom kulturom i maticom. Znam da postoji katedra za hrvatski jezik i da njihova država strašno mnogo ulaže u očuvanje jezika. Na žalost, siromaštvo i probleme koje imamo u Srbiji reflektujemo i na dijasporu. Ta situacija traje malo duže i trebalo bi da se ozbiljnije time pozabavimo.

  • Kombinaciju karaktera, srpskog inata i evropskog obrazovanja.

NNR:– Kada se govori o Australiji, ovde se ima utisak da su ljudi iz bivše Jugoslavije tamo strašno podeljeni. Kakvi su međusobni odnosi među ljudima i decom koji su tamo otišli iz Srbije, Hrvatske, Bosne…?

Ilišević:- Ja živim u delu Sidneja gde je uglavnom smeštena naša emigracija. Svakog semestra imam dvoje ili troje dece koje su došli iz nekih naših republika. Neki od njih znaju jezik, neki ne znaju, većina ih je rođena u Australiji, to su deca od 20-ak godina, rođena posle ratova… Meni je drago kad ih vidim i ja još uvek živim u Jugoslaviji, malo nostalgično… Ne vidim da ima problema između njih, uglavnom se svi drže svoje zajednice, imaju svoje klubove… Ranije je bilo više problema, sada se to već sve stišalo, ljudi gledaju svoj život, a kada ste okupirani svojim životom, kada imate o čemu da brinete, onda se ne bavite ni nacionalizmom, ni patriotizmom, jednostavno, gledate svoju porodicu. Ono što sam i čula od ljudi koji tamo žive je da nema nekih problema… Sticajem okolnosti znam ženu iz Vlasotinca, čije dete igra fudbal, i kada su između sebe igrala dva srpska kluba, roditelji su se posvađali, maltene pobili na utakmici. Naredne nedelje su otišli da igraju sa hrvatskim klubom i ona sama kaže da je otišla tamo s astrahom, ali da su imali lep i prijatan doček. Mislim da je tamo svima onima koji su otišli dosta onoga zbog čega su otišli, i to se vidi. Srbi su i dalje tolerantni, na žalost lako zaboravljamao neke stvari, možda i olako praštamo, Hrvati će pre odlučiti da svama pričaju engleski, a Srbi će jedva dočekati da pričaju… Opet, sve to zavisi od čoveka, imate dobre i loše ljude i na jednoj i na drugoj strani. Opet naši ljudi će ptre otići kod lekara Hrvata ili Bošnjaka nego kod „stranca“, pogotovu starije generacije koje ne znaju jezik. To je jedan miks kojem je glavna vodilja praktičnost i šta je lakše. Opet, ljudi koji su prošli kroz rat i koji su izgubili nekoga drugačije na to gledaju, mi koji dolazimo iz Srbije imamo malo drugačiji odnos prema tome, imamo svoje vekovne neprijatelje, nismo bili u direktnom sukobu… Ja se nisam ranije sretala sa izbeglicama iz Bosne i Hrvatske na taj način, meni su to sve bile priče s televizije, neki brojevi, cifre, neke generalne priče, ja prvi put imam sliku deteta koje je sa 12 godina vozilo traktor i spašavalo porodicu… To je prijatelj s kojim dvaput nedeljno pijem kafu. Mi nismo bili svesni toga kada se to dešavalo, barem ja, jer sam tada išla u srednju školu. Mi smo kasnije osetili Kosovo i bombardovanje, ali nekako čovek postane otvoreniji, tolerantniji, ima više razumevanja kada upozna te ljude i njihove sudbine…

NNR:– Šta se desilo sa pesnikinjom iz srednje škole?

Ilišević:- Stalno mi je smešno kad se setim… Kada je Vili Hubač svojevremeno pisao za „Našu reč“ ja sam bila u srednjoj školi i objavila knjigu pesama, onda su se šalili s njim da piše feljton o Mileni. On je znao da kaže – napisaću šta si rekla bez da me pita… To je neko lepo vreme kad sam poznavala neke divne ljude. Na žalost, neki od njih više nisu živi, s nekima sam i dalje u kontaktu… Pesnikinja nije nestala, ali kao što je neko rekao do 25. godine smo svi pesnici… Kasnije sam se bavila književnom kritikom, esejima koji su imali neku poetsku žicu… Sad samo ponekad pišem, više sam usmerena na predavanje, uživam sa studentima… Ono gde vidim sebe kao pesnika je to što su moja predavanja malo neobična, što se i dopalo mojim studentima, što stalno komentarišu i što je bio jedan od razloga za ovu nagradu. Studentima se dopala moja neposrednost, imam malo „blesave“ slajdove, izbegavam definicije, jer ih ni studenti ne vole, gramatika je suvoparna, a ja se trudim da im priđem na malo drugačiji način… Imam i neki malo ličniji pristup koji tamo nedostaje. Profesori su obrazovani, imaju dovoljno znanja, ali generalni komentar ljudi koji su se ovde školovali je da nema ličnog pečata. Oni će vam sve reći o knjizi iz književnih kritika, ali neće reći meni se ova knjiga sviđa ili ne sviđa. Ja imam malo drugačiji pristup i neko je to prokomentarisao kao kombinaciju mog karaktera, srpskog inata i evropskog obrazovanja. I ja to ne bih menjala.

NNR:–  Šta vas svaki put iznenadi kad se vratite u Srbiju i Leskovac, bilo dobro ili loše? 

Ilišević:- Svaki put me pozitivno iznenade  ljudi i pojedinci koji i dalje imaju ljubav prema drugima. Ono što je problem je što ti ljudi ne mogu da se ujedine, što ne mogu da pokažu svoju snagu, a možda najveći problem je neka apatija i bezvoljnost. Bilo je teško i kad smo mi ovde odrastali, ja sam na fakultet krenula 1993. godine, famozna godina inflacije koje ne želim ni da se setim, ali smo nekako verovali da može da bude bolje, pokušavali da nešto uradimo. Čini mi se da sad ljudi nemaju volje da bilo šta pokrenu i to je ono što me boli. Boli me i to što neko samo zato što ne živi ovde ima pristojan život. Ja sam bila prva protiv toga da se „beži“, sad to više ne vidim kao bežanje, statistika kaže da više ljudi živi izvan Srbije nego u njoj i da oni mnogo više čuvaju tradiciju… Nekako dok se ne ode sve shvatate zdravo za gotovo. Ja tamo mnogo više imam želju da odem u srpsku crkvu nego ovde, jer ste ovde kao svoj na svome, a nismo svesni da nam polako stvari izmiču, izmiče nam tradicija, kultura, prihvatamo neke stvari… Ovde ljudi više slušaju zapadnjačku muziku nego ljudi na zapadu. Moje dete u Australiji igra folklor, a dete moje sestre u Srbiji igra latino ples, što je divno, ali kada ovde nekom kažete da igra folklor prvi komentar je da je to seljački i to je strašno. Ono što sam videla u Australiji i što meni strašno fali je poštovanje seljaka. Tamo me je fascinirao poljoprivredni sajam, s kojim poštovanjem se oni odnose prema seljaku, jer je seljak onaj ko hrani zemlju i on je tamo gospodin. Kod nas je to uvreda i kada budemo to shvatili i promenili.

Ja s ponosom govorim da sam iz Velike Biljanice, a ne iz Leskovca, ja sam 10-15 godina pre nego da odem u Australiju provela u Beogradu i često zaobiđem Beograd. Odem na par dana, ali najčešće sa aerodroma idem pravo za Leskovac. Ponosna sam što sam sa sela, ponosna sam na način na koji su me roditelji vaspitali, to je neki domaćinski duh koji nama nedostaje… Mi pokušavamo da budemo Amerika, da budemo zapad, ali zašto bi smo bili nešto što nema tradiciju? Tamo koliko možemo u našoj zajednici uporno ističemo kakvu kulturu i istoriju imamo, jer mi zaboravljamo stvari kojim atreba da se ponosimo, a ističemo stvari kojih bi trebali da se stidimo. Kolega Australijanac mi je rekao da treba da se stidim toga što sam Srpkinja, ali sam mu objasnila da to što on sluša nije Srbija. Volela bih da ovo što se dešava je samo prolazno, da ne moram da vidim svoju drugaricu s kojom sam odrasla kako računa koji kolač od dva manje košta i da sto dinara odlučuje šta će detetu napraviti za rođendan… To su stvari koje jako bole. Mediji su tu jako važni i oni treba da promovišu neku drugačiju Srbiju, jer mi se čini da odrastaju generacije koje ne znaju za bolje i drugo, prihvataju samo ono što im se plasira, ono što je najglasnije i najbučnije, a to je najčešće i najgore…

Razgovarala Ljiljana Stojanović

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*