Rabadžijina uspomena

LESKOVAC

Kad se jesenje sunce razbije o mekanu leskovačku ravnicu, odbije se kao od doboša, širi u pravcu vedrog neba, ka planinama i brdima, prelazeći preko izrovanih njiva, lišćarskih šuma i prašnjavih drumova. Tada se čoveku čini da ovaj svet i nije tako loš. Blage padine planina ostavljaju svoj otisak na međama vidokruga, oblaci nadgledaju zrele vinograde, a stameni jablanovi se njišu po lakom vetru, na radost guguta i sitne peradi.

Šarajući po zemlji, svetlost daleke zvezde, spontano, otkriva i ljude. Njihove umorne udove, znojna čela i odsutne misli. Nesvesni nedodirljivih istina pustog neba i ćudljivih oblaka na horizontu, oni razmišljaju o priči običnih ljudi: o tegobnom životu, neuhranjenoj deci i nedovoljnom rodu. Lome oštar kukuruz, beru stasalu papriku, razbijaju močvarne grudve stajskog đubriva i bacaju ih oko sebe, po suvoj zemlji počivšeg žita. Rade i ćute.
Katkad ih iz hodnika slutnji prene Veternica. Stidljivo roneći pesak i raskvašenu crnicu, reka leluja kroz kotlinu, slušajući svoju volju i drevne zakone nerazumljivih, viših sila. Usput lomi polje, razdvajajući strništa i kukuruzišta, tiho, tiho.

A kada bi se odveć učinilo da je na delu grobna tišina, harmoniju spokojne reke, hladovine topolinih šumaraka duž njenog toka, i nemih, užurbanih ljudi, ruši njištanje nestrpljivih dorata. Ugljeni konji su mrzovoljniji i od svojih predanih, namrgođenih gospodara.
Ljudi, raznih sudbina i muka, a istog, seljačkog soja, žure i trpe. Podnose sparinu oktobarskog dana, prašinu rodne zemlje i težak vazduh koji razdvaja leto i zimu. Raduju se skorom završetku posla i odlasku kući, da prašnjave čakšire i pocepane košulje zamene hladovinom stoletnog duda, bunarskom vodom i jakom kafom. Žene, izmučene majke od starine i one mlađe, poletne i rumene, beru raspukao paradajz, nehatno nameštajući pamučne marame preko znojna čela. Kada ih umor savlada, a taj nezgodni, pognuti položaj iznuri, ispravljaju bolnu kičmu, da predahnu i prinačine fanelu i sukno. Tada ne razmišljaju. Posmatraju šumarke pored reke, senku drevnog drveća i zemljani put, koji kao da izvire iz dubina strane i nedokučive tame.

Baš tim poljskim drumom, iskopanim i osušenom travom omeđenim, prolaze zaprežna kola i istimareni konji: prevozi se poslednja detelina, čvrsto uvezana da ne padne kada točak drvenih kola udari o koju džombu; taze obran kukuruz zlatnih boja; grožđe od kojeg se duša topi; džakovi brašna iz uklete vodenice pokraj starog mosta. Tek ponekad, u rosnim jutrima rane jeseni, tuda prolaze mladi zanesenjaci, lovci na divlje patke u vrbacima nevelike reke, opijeno pevajući o ženama, lovu i mladosti.
Ovih dana, tom ugaženom poljskom stazom najčešće prolaze rabadžije. Prevoze drva. Nestalna je ćud ovdašnjih planina. Niz padine šumovitih bregova, mraz ume da se spusti ranije.

Zato vazduh leskovačkog polja puca pod turobnom rikom volova. Stvorovi tužnog pogleda vuku golem teret- kola sa balvanima bukve i jasena, poslušno trpeći udarce nekog mršavog starca. Mučena vrata, prokrvljenog debelim žilama, sa šeširom na preplanuloj, naboranoj glavi, vredni rabadžija pozdravlja poznanike, raspituje se za novosti, šali se i obećava: „Ajde, ajde, pa natam će si posedimo, zdravlje neka je.“ Tako ovdašnji ljudi prelaze preko učmalosti predodređenih života i zaokrugljenih sudbina: nagoveštavajući skoro okupljanje pod drugačijim okolnostima. U toploj sobi, koja miriše na pečen hleb i nezasitu vatru. Uz turšiju, grejanu rakiju i domaći duvan, među stoput ispričane priče o prošlim vremenima, priče koje su uvek vedrije i toplije od onih kojima opisujemo stvarnost.
Nakon što je načas prekinuo svoje misli da bi „pooratio“ sa, njemu nevažnim ljudima, suvi čičilija tera volove napred, prema bregovima koji se lako i bezidejno spuštaju sa istoka.

Posmatra padine niskih gudura, crnilo velikih šuma i odsjaj vinograda koji su stigli za berbu. Napušta polje i one u njemu.
Dolazi do raskrsnice. Krivudava poljska staza seče širok i kamenjem posipan put. Ako se krene prema planinama, vodi ka Vučju, a sa druge strane, prema Varoši. Umesto toga, on ide pravo, u senku brda, fosila vremena kada ovaj svet još uvek beše mlad. Tu se nalazi selo. Na ulazu, desno od puteljka, na proćelavoj livadi, nalaze se ruševine neke zgrade. Ugljenisane cigle i bagrem koji je okupirao temelje su sve što je ostalo od turskog hana. Uvek kada tuda prođe, rabadžiji u pamet dođu dani iz davne mladosti, kada se sa svojim vršnjacima, nemirnom i štrokavom dečurlijom po vasdan jurcao livadama, kako su gazili mladu detelinu nekom gazdi Simonu, prekom i hromom čoveku, koji ih je kleo sumornom željom „da ih Tuci na han istaknu“. Tada nisu znali šta te neobične reči znače, a kada su saznali, više nije bilo bitno.

Ruševine. Sve što je ostalo od hana i detinjstva.
Tesne ulice pred kopitama volova otkrivaju zaostavštinu turskih dana. Neke avlije su i dalje opasane visokim plotovima, koji ih razdvajaju od drugih, tarabama ograđenih. Žilavom starcu se tada učini da je i život takav. Uvek rastrzan između starih navika i novih očekivanja. Sokacima prolaze razni. Prašnjava dečurlija prave galamu, spretno se motajući pored stamenih nogu volova. Dreka postaje izraženija kada u svojim igrarijama nalete na neku ljutu domaćicu. Ona ih metlom podseti na poredak u svetu, ako se drznu da od nje kradu kokošija jaja, sušeno meso ili gnjile kruške. Preznojeni i užegli kovač radi punom parom. Pravi nove i oštri stare sekire. Valjaće za seču drva. Mladi obućar, gazda u nastajanju, krpi i prepravlja opanke i čizme, pokorno služeći gunđave mušterije. Berberin, krupan čovek debelih podlaktica i dugih brkova, sređuje bradu hadži Omaru, mršavom čoveku jake brade i izbledela pogleda, jednom od trojice čorbadžija koliko ih je preostalo. Taj se sprema za put u Stambol, radi trgovine ili čega već.
Pop i školski učitelj u dvorištu Rajkove mehane, za četvrtastim astalom na kome su činija sa bosiljkom, dva hladna špricera i kravlji sir, živo raspravljaju o cenama pšenice i politici bitnih glava. Tamo, u drugom ćošku, za istim takvim astalom, sede tri druga.

Bije ih najcrnji glas što postoji u Srba. Vole da ašikuju, nisu orni da rade. „Kafana gi druga kuća, ne znav za sram ni za merku“, često se čuje pred seoskim avlijama, na onim klupama koje su i napravljene kao mesta sastajališta brižnih i, u tuđe živote, upućenih domaćica. Mladići se na priče ne obaziru. Nedeljom ujutru, mirišljavi i očešljani, umesto u crkvu, idu kod gazda Rajka, dobroćudnog, na jedno oko ćoravog, kafedžiju. Naručuju kafu i rakiju. Glade meke mustaće dok srču kafu iz fildžana, merkaju seosku ženskadiju što tuda prolazi dok ide ka crkvi. Strpljivo čekaju doručak, „banicu“ baba Stane, punokrvne žene sitnih očiju i zdepastih nogu, kuvarice kakvih nema puno. Onda igraju šah, pričaju, galame, sve do ručka. Tada jedu tiho i užurbano, glođu svinjska rebarca, tope vruću pogaču u slasni kajmak, a na kraju, Stana im spremi po parče baklave. Kada obeduju, ustaju, protežu se, idu kući na počinak, i onda se vrate, nakon par sati, okrepljeni i orni za piće i veselje.

Traje to do kasno u noć. Svake nedelje isto. Rabadžija ne okreće glavu kada naiđe na boeme. Trapavim pokretom skida slameni šešir, pokazuje proćelavu glavu i poštovanje, nasmeje se na opasku mladića, i nastavlja kroz selo, prema avliji Stanka Poglavara.
A do tamo, valja proći pored jedne skrajnute mahale, udesno od glavnog puta, preko potoka. Tu živi familija Petrojevih. Nekoliko kuća, četiri ambara i dva oraha. Čuju se pucnji iz lovačke puške. To deda Jevrem proslavlja rođenje unuka, dugo čekanog naslednika posustale kuće. Plač nejakog deteta probija sveži vazduh jesenjeg predvečerja, dajući mu aromu nade i novog početka. Utom se rabadžiji učini da zavese malenog kućerka prekoputa zadrhtaše, kao laganim šaptajem dodirnute. Tu živi, teško i sumorno, neka starica. Majka je to, majka u ratu poginulog sina. Tek ponekad daje znake života, utvara na večnu tugu osuđena.

Rabadžija stiže do avlije kupca. Stanko, seoski kmet, debeo čovek neprijatnog daha, je već čekao na vratima avlije. Otvori mu kapiju da uđe u dvorište i pokaza mu mesto gde će istovariti drva. Kada svršiše sa poslom, uđoše u kuću, skladnu i ne preterano veliku. Vrata im otvoriše deca, kćeri i sinovi seoskog glavešine. Toplu vodu za umivanje im iznese domaćica. Sedoše, večeraše, lule popušiše. Tada rabadžija primeti da je noć blizu, i da treba ići do Rajkove mehane, da volove otpremi i prenoći. Domaćini ga ispratiše u prohladnu noć. Izlazeći iz avlije, rabadžija na mladoj mesečini, kroz golo granje oraha nedaleko od njega, uoči neku kamenu ploču.
Spomenik palom heroju iz izgubljenih dana.
Niko se više ne seća njegovog imena, njegovog glasa i koraka. Njegov je život nepoznat, njegove zasluge i muke su zaboravljene. Ostao je samo kamen, da spreči surove vetrove da uspomenu na običnog čoveka odnesu na neke daleke rubove sveta. Sa tom mišlju, rabadžija potera volove u bespuća dana koji umire.

Aleksandar Stojanović

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*