Moj drug otac u komunističkoj okupaciji (4): Analfabetski tečaj

LESKOVAC

Da bol ima kožu- bolelo bi i ispod kože.
Dragan, zvani Lisac je sestru Gordanu na rukama izneo iz bolesničke sobe.Tako je želela – da je, kada se to dogodi, iznese da vidi kako jutarnje sunce pozlatama zasipa reku. A bilo je veče! Toplo i sparno – dvadeseti dan jula kada je na rukama izneo iz bolesničke sobe. Dvadeset godina kasnije on će na mozaiku sa likom svoje sestre načinjenom od kamenčića koje je sakupljao u Nišavi napisati da je Gordana Jović ruke zaboravila u zagrljaju s prolećnim vetrom –kako je i želela. Da je mirisala na život koji je još uvek izlazio iz nje – kako nije želela. Da je mirisala na elektro šokove koje nije volela i na lekove zbog kojih je toliko oslabila da je sve visilo na njoj…
Sunce je zalazilo za dalekim brdima preko kojih se već valjao sumrak. Njene duge mršave ruke koje je on, dižući je iz postelje, obavio oko svog vrata , sada su omlitavele visile niz njegova leđa. Dragan Lisac je sestru Gordanu na balkonu bolesničke sobe držao na rukama i – nije plakao. Gledao je kako se večernje sunce gubi i gasi u njenim zenicama – i nije ni suzu pustio. Hteo je, ali – nije mogao.
On je prestao da plače još 1950. godine kada su njegovog oca Dobrivoja tukli na ulici. On je to gledao i ćutao. Čak nije ni pokušao da pomogne ocu da se odbrani od onih koji su ga tukli. On je plač zamenio ćutanjem. Komšije su Dobrivoja tukli i vikali da to rade zato što je „komunjara” i zato što ih je cinkario kod Ozne, a zatim kod Udbe. Među njima bilo je onih koji su uspeli da se vrate sa robije u Niškom zatvoru i sa Golog Otoka na koji ih je on poslao dojavivši Udbi da su – Rusofili… Oni su se se vratili, a tukli su ga zbog godina koje su ostavili na Golom Otoku i zdravlja koje više ne mogu da vrate.
Od tada Dragan Lisac više ne plače. Čak ni onda kada ga je i majka molila – da ga bar jednom čuje kako plače. Umrla je u osamdeset drugoj godini, ali čak ni tada kada mu je majka umrla nije se čulo da plače niti je iko video njegove suze. Presahle su zauvek- kao mleko kod porodilje.
Njegov otac bio je komunista – „lenjinista i staljinista” – kako je i sam govorio.
On je bio taj koji je po gradu, veličajući „majčicu Rusiju” i njeno čedo – Oktobarsku revoluciju – govorio da u Rusiji ima jedna reka Volga. To je velika – ogromna reka. Toliko je velika da se ne zna ni gde izvire ni gde se uliva. Toliko je široka da jedna obala nikada nije videla drugu. U toj reci Volgi ne teče voda. Rekom Volgom teče – mleko. Na vrbama i topolama uz reku rađaju se simiti i beli somuni. Onaj ko je gladan dođe na reku Volgu, ubere sa vrbe simit, umače ga u mleko i jede – kad hoće i koliko hoće. Zato u Rusiji nema gladnih. I nema razlike – svi imaju, sve je besplatno i svi mogu da uzmu šta im i koliko treba.
Da bi proverili njegovu pripadnost komunističkoj partiji i odanost učenju Lenjina i Staljina drugovi iz Komiteta doneli su mu vreću punu sa knjigama pisaca iz omraženih kapitalističkih zemalja – nama večitih neprijatelja! Knjige mu je poslala Partija – da ih spali! Sve – do poslednje. Ni korica na koricu da ne ostane. Dobrivoje je u dvorištu pokupio suvu travu, metle i granje i zapalio. Kada je vatra suknula on je u plamen bacao knjige koje veličaju radničke krvopije.. I dok su knjige gorele Dragan Lisac je trčao oko lomače i molio druga oca da uzme neku od knjiga, bilo koju .. ne mora da bude kraljevska i buržujska nego o biljkama i životinjama..
Posle kraćeg razmišljanja Dobrivoje mu je dozvolio i Dragan Lisac je iz gomile do kojih još nije doprla vatra izvukao prvu knjigu koja mu je dopala do ruke.. Bila je to knjiga nemačkog naučnika Erika Frona Friša – ZAGONETKA ŽIVOTA pisanu na ćirilici sa fotografijama iz prirode…
A onda su drugovi Dobrivoju donosili da čita knjige koje je napisao drug Lenjin, Maksim Gorki, Majakovski… Kao proverenog člana partije postavljen je za direktora radionice bombona i ratluka i Restorana društvene ishrane..

Dragan Lisac je gledajući kako Dobrivoja tuku na ulici- umesto da plače grizao prste i ne primećujući da na mestima ugriza teče krv! To se nastavilo i u kasnijim godinama – grizao je prste. Pa čak i onda kada je završio Akademiju za primenjenu umetnost i postao slikar. Ali, tada. umesto da grize prste i nokte – grizao je vrhove kistova…

Deset godina kasnije kod Dragana Lisca je došao novinar - da piše o Dobrivoju Joviću - velikom borcu, skoro heroju  za izgradnju naše zajednice koji je  petokraku koju je sam izradio od pleha i obojio crvenom bojom nosio po gvozdenim prečagama da je postavi na vrh fabričkog dimnjaka  visokog 70 metara. Kada se popeo do polovine dimnjaka promašio je jednu prečagu, pao sa dimnjaka i  tako nesrećno nastradao! Tako je zapisano u policijskom izveštaju. To je u novinama i objavljeno kao vest o nesreći koja se dogodila našem istaknutom društveno poltičkom radniku i neimaru socijalističke zajednice’’. ( Ali, oni koji su poznavali njegov „bogati društveno politički rad i zasluge za našu svetlu današnjicu’’  tvrdili su da se to Dobrivoje dobrovoljno zajedno sa petokrakom strmoglavio sa dimnjaka.).  
-  Da bi ste bolje razumeli mog oca, rekao je novinaru Dragan Lisac -  moram  da kažem da je moj otac Dobrivoje  u komunjarsku partiju ušo  1945.  Kada je sve  ono što se događalo u ratu već prošlo i stišalo se  on je tek tada postao – komunista. I  baba Leposava je, pridižući se i oslonivši bradu na ivicu  mrtvačkog sanduka rekla: 
 - Pa ti, Dobrivoje, nisi više – tata! Ti si sada  – drug otac! 
 Kada  drug Sele Semenkar i Voja Gusar prolaze  ulicom  naš drug otac je širom otavarao prozor i vrata i gotovo iz sveg glasa veličao našu Partiju i druga Tita - da  bi i oni čuli i uverili se u njegovu  odanost  narodnoj vlasti.  A kada Sele i Goja Gusar zađu za ugao baba Persa je na to uvek dodavala:
  – Neka drug otac ne zaboravi da posle ovih gluposti o  Titu i ,,šumcima''   nacepka  drvca za potpalu vatre. A kada nacepa drva - neka iz kace izvadi i glavicu kiselog kupusa!
  Jednoga dana mog druga oca pozvali su u Narodni front. Kada se vratio sa sastanka  iz džepa je izvadio papir i stavio ga na sto. 
    - Ovo je, uzviknuo je -  dokaz o tome kako naša narodna vlast brine o tome da više nikada  ne budemo slepi pred očima!   Ovde piše crno na belo – svi nepismeni ići će na  analfabetski tečaj i naučiće da čitaju, pišu i računaju sve četiri računske radnje – sabiranje, oduzimanje, množenje i delenje!  Sve računske rasdnje otštampane su na poleđini zadnje korice sveske  kao i za učenike u školi! Tako  i polaznici tečaja na licu mesta mogu da provere znanje stečeno na času! Drug školski instruktor Zarije Popović je na sastanku u Reonu rekao da je u fabrici štofova već održan prvi ispit na nižem prosvetnom tečaju. Postignut je veliki uspeh. Na tečaj je upisano deset polaznika, a na ispit izašlo osam.  
    -A gde su ostala dva polaznika - upitala je baba Persa.
   - Jedan tečajac je zbog bolesti odustao. A drugi tečajac – Branka Mitić umrla je u 60-toj godini  ne stigavši  da savlada do kraja azbuku  – ostala su joj još  tri zadnja slova.
 Drug otac Dobrivoje je za trenutak zastao i pogledao nas, a kada niko  ništa nije rekao - podigao je ruku iznad glave, uprčio kažiprst do samog plafona  i uzviknuo:
- Do sada je održano 128 časova. Tečajci su za to vreme naučili  da čitaju - tečno  i s lakoćom pišu i štampana i pisana  mala i velika slova. Skoro svi su naučili i sve računske  radnje osim nekoliko njih – oni će morati u slobodno vreme da nauče i deljenja koje se vrlo teško uči i shvata...
  - I šta sad to hoće drugovi iz Reona, upitala je majka.
- Zahtevaju da na analfabetski tečaj treba da ide svaki član porodice koji je nepismen.. 
 - Znači – ja! Uzviknula je baba Persa, a onda se  nalaktila na ivicu  mrtvačkog sanduka i   uperila kažiprst u druga oca.
  - Slušaj druže Dobrivoje – mi smo  preživeli nemačku okupaciju! Ja verujem da ćemo preživeti i ovu vašu komunističku okupaciju! I koliko se u ovoj kući zna – ti si jedva nauči da čitaš i to samo štampana slova, a od pisanih slova samo ona koja su ti potrebna da se potpišeš! Ali, to ti nije smetalo da izučiš šnajderski zanat i da šiješ najbolja odela u gradu.. E, pa, vidiš - ja na taj vaš alfabetski tečaj neću da idem – pre ću da me stavite u mrtvački sanduk koji smo čuvali na tavanu da imate u šta me stavite i sahranite da se ne biste otrošili  - nego da idem da učim da čitam im pišem i da opet umrem – nepismena kao ta drugarica Branka Mitić koja nije dočekala da nauči još ta tri poslednja slova azbuke i daju joj potvrdu da nije slepa pri očima!

( Nastaviće se )

Sava Dimitrijević

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*