LESKOVAC
Ne pamtim kada sam zadnji put bio kod tetke Dragojle. Ona je naša snaja, ali je zovemo tetkom, a neki joj se obraćaju i sa „kuma Dragojla“. Moja majka je savetovala da ne treba da dozvoljava da je zovu kumom, na šta joj je Dragojla odgovarala: „Neka me vikav kakva im je volja. Nemam krpče da zakrpim džopke, a na svet ću da krpim usta“. Ovo je čula od moje babe Nastasije, kojoj je donosila rakiju i ratluk. Nama je, dolazeći biciklom, iz velikog cegera ređala na naš široki kuhinjski sto jabuke petrovke, kiselo mleko, pogaču i rečelj. Tetka Dragojla je, u to doba, jedina iz naše familije nosila pantalone, jahala bicikl i vozila traktor. Bila je nezadovoljna nama, Savićima, pa nas je ogovarala po familiji: „Ne umev da se radujev. Imav najboljega đaka u gimnaziju, a nesu vikali svirači. Svirači će vikamo kad ga ženimo, a ne sag kad je doneja dve knjiščiki, kazuje mi njegov tatko, pa se još i smeje. Turiste li na dete neku banku u džep. Koje hoćeš, Dragojlo, da ga ualimo sas pare, pa da posle šlajpik ne vrćam u gunjče“.
„Uzmev najbolju snajku iz naš kraj. Crveni obrazi. Ne znaješ kude je pojača, dal u ruke dal u noge. Posle tri godine, osuši se eptem, a rodila je samo jedno. Koje je pa toj, vikam ja, da ti nesi od nešto bolna. Tetke, kazuje mi, osuši me rabota kod Savići. Tatko nas probudi u rano jutro, sve se živo podigne na noge i čergu okačimo na žicu. Lajev kučiki, će probudimo celo Trnjane. Otidnemo na njivu. Rabota muška. Sve završimo i vrćamo se, a sunce tek izlazi. A bre, što podiza ovolki narod tako rano, kazuje majka na tatka, a on se bajagi kaje: „Prevariše me Vlašići. Mislija sam po nji da će skoro zora.“ Toj su, tetke, samo njive, a kude je varivo, živina, krave, muža, sirenje, kiseljenje, crepulja, svinje, ovce, pa i pijaca u subotu u Leskovac. Na babu mora da se prinese i odnese. Jedino ne rabotim oko konji i u štalu“.
Kod batka Coneta sam došao skoro tačno u podne. Batka Cone iz podruma iznese vešeljke, sir, kisele krastavce i kominjak.
„Ovo su naši specijaliteti, a fali samo hleb brašnjar ispod crepulje. Onaj sa velikim rupama u sredini“. „Pa taj hleb sadašnje snajke i ne znaju da mese, jer su crepulje i žar odavno nestali“, – u mom glasu je ravnodušnost bila jača od mog podsećanja na detinjstvo, na naše babe i na naše snajke. Batka Cone kao da je pratio moje misli:
„Seoske snaje su izmenile selo, i promenile život na selu u veoma kratkom vremenu. I danas ga menjaju“. „Ne znam na šta misliš, ali ovakav tvoj sugestivan zaključak mi se baš i ne sviđa, pošteno da ti kažem“, – bio sam precizan. „Batke, sad će Cone da ti opriča. Odavno te nema u naša sela. Tvoja baba je bila od onih kojima se „ruke od brašno ne vidiv“, osim crepulje i pribora, znala je svaku okalajisanu tepsiju, a brašno ispod njenog sita je svetlucalo jače od bisera, vazda bila zabrađena šamijom, zetovima u miraz davala bušeni dukat, hektar zemlje i drvenu građu za kuću ili plevnju, pare raspoznavala po boji novčanica, lejkom je kupala decu i zalivala cveće, šinik joj je bio mera darežljivosti za žito, kukuruz i pasulj, govorila da poljubac i milovanje ne drže decu nego ćutek, tražila bezuslovnu poslušnost unuka ako je već morala sve ostale da sluša, verovala da su Savići i Kostići najbolji, i iskreno upozoravala: „Ako u Leskovac besiv nekog od naši, ti ne budi nemča, nego se razvikaj:
„Ljudi, će da obese najboljega od nas“! I nećeš da pogrešiš, jer vlast besi samo najbolji, a neje zapamćeno da je vlast obesila neku fukaru“!, pamtila šta je ko i o čemu govorio na slavama i preslavama, zapamtila rodne i nerodne godine, jetrve i komšije je smatrala bliskim i poveravala im se, a ipak je umrla sa mnogo tajni, sedala zadnja za sto i prva ustajala, ljubila kumove i popove u ruku, postila za sebe i svu svoju čeljad, zetovima priznavala jedino to što su služili vojsku, snajke hvalila javno, odabrala najbolju košulju, vutarku, kecelju, šamiju, čarape i opanke za svoju sahranu, smrt je smatrala božjom pravdom.
Njenoj snajki je kuća bila tesna, a odžaklija sa crepuljom velika. Uspela je da ubedi muža da sazidaju novu kuću sa podrumom, ali bez kupatila. Odžakliju je porušila, ali je zadržala staro posuđe sa tanurima i tronošcima, uvodeći samo nova ojačana sita, kojima se hvalila. Patosala je jedan sobičak za svekrvu, a za sobu sa ikonom sveca naručila je velike stolove i klupe za goste i domaće, umesto tutki od konoplje uvela je gasarče za osvetljenje, i za nju su jaja, kravajče i sutlijaš i dalje bili veliki pokloni, kročila je na leskovačku pijacu da prodaje sir, jaja, kokoške, kiselo mleko i vunu, hvalila se poznanstvom sa viđenim leskovačkim gospođama koje su joj bile mušterije i stidela se da ih zamoli za neku pomoć ili vezu, hvalila se da je ubedila muža da joj kupi metalne tanjire i nove staklene čaše i velike bokale, ali je, zbog zahvalnosti, zaboravila na kompletan escajg, pa su noževi, kašike i viljuške bili raspareni, ponosila se stokom i konjima, koji su izgledali snažniji u novim čezama, smanjila je meru miraza i sada nije sadržao dukate, grede i njive, već samo bicikl, ali još i kombinovana soba, a u retkim slučajevima LADA karavan, izgovorila je dotle nepoznatu i lekovitu rečenicu: „Da ti pošteno kažem. Moje je, ali ne valja“! Ta iskrena konstatacija sadržala je skrivenoupoređenje sebe i svojih sa drugima, to upoređenje, još sasvim neodređeno, buduće snaje će precizno razraditi do delotvornih granica fenomena upoređenja.
Nova snajka, snaja od prethodne snajke, je odmah zavodila red: „Neću da vidim ovi iskljocani plehani tanjiri i ovej čaške sa cvećke“. I iz Leskovca donesoše porculanske servise i kompletne escajge. Kada su rekli cenu, svekar zakuka: „Pa za tej pare mogli smo da kupimo tele“! „More, tatko, ovoj je početak. U iduću subotu idemo da kupimo novi smederevac, jer na ovaj stari ne mogu da ispečem šah tortu.“ Lele majke, opasna ova naša snajka, koja se raščapatila:
„Da sam znala da vam je štala na sam ulaz u dvorište ne bih se udala. Pošteno vam kažem. Štala ima da se pomeri na kraj dvorište, u samo dno. Ovuj kuću, koju ste turili do sam sokak, ima da porušimo i će sazidamo novu na sprat sa dva kupatila. Nema više banjanje u štalu, a lejke će da okačimo na duvar. Od kapiju do kuću ima da popločam ulaz i da posadim cveće. Ako ste vi gazili po blato, ja neću. Hoću da idem po čisto od sokak do kuću i da mirišem cveće, a ne da mi smrdi stoka i đubre“.„More snajke, – oglasi se svekar. Da si ti donela neki veliki miraz, pa da takoj zboriš. Mi smo kazali na ovog našeg tulču da traži od tvog tatka miraz, a on vika da mu ne treba miraz, jer si mu ti najveći miraz. Toj su ga naučili u školu, a sag će da ostane i bez kuću i bez toj cveće, počim mi nemamo tej pare“. „Tatko, ja tuj kuću ne pravim na tuđo imanje, pa da se potrišaš. Svi rabotimo na tvoje i naše imanje, pa ćemo svi da turamo u zajednički šlajpik, i ima se svi dogovaramo kude će da idev pare iz taj buđelar. A plan za kuću neće da pravi niko od nas, nego će platimo arhitektu“. Tatko pomisli u sebi: „Gde gu nađe ovuj našu snajku ovaj naš mulča. Još se neje ni svrnula kod nas, a već ruši i kuću i štalu. Ajde što se čapati, ali hoće da mi uzme šlajpik iz ruke. Znam ja, nesam mutav. I još dva kupatila. Jedno je pomnogo za sve nas, ali ajde de. Neću da se bunim. Došlo vreme da mi stareji počnemo da slušamo mladi. Ova snajka ima neku snagu i golem merak, pa nek im je sa sreću“. „A mori, snajke, takoj li se zbori sa tatka i majku“, – oglasi se svekrva.
„Ja da sam takoj rekla na moga svekra, on bi me udavija u Jablanicu“. „Majke, kad sazidamo novu kuću, ima da kupim nameštaj ko što ima žena od direktora u Mesokombinat. Obuću će da stavljamo u cipelarnik, a ne u hodnik da gu kučiki mirišev. Na zidovi ću da okačim Vilerovi gobleni koje sam ja izvezla“. „Mi smo prvi u selo kupili i traktor, i drljaču, i sejačicu, i kosilicu i ispalo je dobro. Vi toprv pravite novu kuću, jer vam je u staru kuću tesno. Treba da gu napravite takoj da u njuma nema teskoba za vašu decu, a moji unučići“, – poruči svekrva, uzdržavajući se od plača. I snajka sazida novu kuću i novu štalu. Kupi mašinu za veš i ugradi u kupatila dugačke i duboke kade „da može da se raskiseli štroka“.
A snaja od predhodne snajke, od kapije do ulaza u kuću postavi venjak sa baštenskim bambusovim stolom i klupama, kupi mašinu za posuđe, foto albume da se slike više ne stavljaju na kredence i u knjige i novine, kade zameni kabinama za tuširanje, donese mikrotalasnu peć, šporet sa ringlama zameni šporetom sa ravnom pločom, kupi auto da ne ide više autobusom na posao u Leskovac, poče da neguje muža pomadama za ruke i lice i sprejovima „za ispod mišku“, za slavu namesi vrčkolj salate, pite, sitne kolače, tri različite torte, dajući svakom gostu uštirkane salvete i šansu da bira, posle bogatog i reprezentativnog ručka, da li će da pije konjak francuski ili domaći i četiri vrste kafe (turska, kapućino, nes i neka hladna, ne mogu baš sad da se setim), merka placeve u Leskovcu, jer „… polako je da se iz Leskovac deca zaputiv za bolji život i novu sreću u Beograd ili beli svet nego iz Trnjane…“.
Moralo je da prekinem batka Coneta:
„Nekako sam razumeo za babu Nastasiju, njenu snajku i snajku od snajke babe Nastasije. Te tri generacije sam poznavao, ali za četvrtu generaciju prosto ne mogu da verujem da postoji snajka koja merka placeve u Leskovcu“! „Batke, ima jedna u Donje Trnjane, a druga je u Ćenovac“! „Mogu li da znam kako se zovu“? – zagledah se u Conetove prste koji su čvrsto stezali čašu sa kominjakom. „Ima ih i u drugim selima“, – nasmeja se batka Cone.
Razumeo sam da je došlo vreme da pođemo kod tetke Dragojle.
Tetka Dragojlu smo zatekli sa kučencetom u rukama. „Ovo je Edi, kuče na moju snajku Rozi iz Salcburg. Onomad otidoše svi pet u Grčku, a ostaviše mi Edi da se deca igrav. Jučer ga Grivča uapa za dupe. Ne se znalo koj poviše cvili. Dal deca dal Edi. Povika Vladu veterinara. Kaže da vržem Grivču i da ga ne puštam dok on ne dođe da ga pogleda. Ene ga žmije pod ambar. Živa nesam. Ne znajem kako da izlegnem pred Rozu. Reknula mi je da je Edi kuče sas pedigre i na nji ne sme da se vika, da se psujev, da se tepav, počim posle neće da lajev, neće da vrtiv s rep i da se radujev i samo sediv u ćošak. Lele majke. A Grivča ga uapa za dupe. Mi smo Grivču uzeli od Cigani iz Svirce, jer oni ne voliv crni kučiki. Ne mu se znaje ni tatko ni majka, a baba na Edi, kazuje mi Rozi, je grofica od neko brdo kod Beč, a gde god su vodili njegovog pradedu na kučeće izložbe, uvek je dobija po neku mamudiju. Trebalo je da dobije zlatnu medalju u Minhen, al kako se Nemci ne trpiv sas Austrijanci, dobija je samo bronzanu medalju. I u novine je izlazila njegova slika. Lele boške, ja se raspričala od kučiki, a ne pitujem vas što oćete da popijete“.
„More, će popijemo po kominjak. On je najbolji za razgovor i pričanje“, – otpoče batka Cone. „Strahinja je rešio da napiše nešto o babama i ženama koje su slične njegovoj babi Nastasiji“. „Nastasiju sam mnogo poštovala. Ona neje Savić. Ona je došla u Savići. Oni te ne pomagav dok si živ, a kad umreš podignu ti spomenik na koji se svi upišev zbog veliki žalost. Moj muž Stavra je bija od Savići“. „I Strahinja je od Savića i Kostića“, – želi batka Cone da me preporuči tetka Dragojli. „Nemoj ti mene da učiš za Strahinju. Pre mnogo godine, zadesi se ja kod Smilju i Dragi iz Trnjane na krštenje od njiovu unuku. U jedan momenat, Dragi mi reče da je Strahinja bija skoro kod nji i da je kazaja: „Dragi, ja sam mnogo godine proveja ponosan što ne ličim na Savići, ali kako ide starost vidim da sve više postajem pravi Savić. Što ti je semka, moj Dragi. Ne znam dal da se utepujem il da se radujem“. To sam upamtila i cenim tvoju iskrenos. Tvoja baba Nastasija i ja nalikujemo samo po toj što smo imale po dva muža, da smo rano ostale udovice i da smo se same borile sas razne ale da nam ne otmu našu decu i berićet“.
Nazdravi nam batka Cone kominjakom:
„Danas svi pišu, tetke, pa i Strahinja. Ali, on ubacuje prideve i metafore, pa toj ispadne na dobro“. Tetka Dragojla me uhvati za ruku: „Ja ću da vam pričam, a ti, Strahinjo, gledaj da ne pišeš baš sve što si čuja od mene. Ima da me prepoznav, pa će me zapitkujev. Zaliči ko što zaličujemo papriku na pijac. Ti, Cone, ne pričaj od pridevi i metafore, jer si zbog nji izeja ćutek“.
„O tome ću obavezno da pišem“, – obradovah se neočekivanoj i neobičnoj novosti. Tetka Dragojla dobro usrknu kafu:
„Naš Cone se zagledaja u jedno devojče iz Pertate. I rešija da u jedno pismo opiše svoj ljubav koji oseća. Tuj je spojija nebo sa zemlju i zaraduvaja se što gu zavoleja i ne može da nađe rečovi zbog radi toga. Turija je i proleće i miris u polje i med od pčele. I na kraj je mnogo zaželeja da napraviv porodično gnezdo u koje će da čuvav svoji pilići i da gim se radujev. Ne bih ja ništa od ovoj znala, da Conetovo pismo nesu dovatila braća na devojku. I u taj dan otidnem u njivu Krušku pod Donji rid sa traktor i prikolicu da utovaram šašu. Kad čujem golemo vikanje: „Begajte od mene, koje oćete“!, a pobrzo i vrisku i plakanje. Pa toj naš Cone kuka, prepoznala sam mu glas i potrčim u jedan pravac i čujem dreku: „Koj si ti, majke ti ga spalim, da od našu sestru oćeš da napraviš kvočku da ti rađa pilčiki u gnezdo. Sag ćeš da nabereš pamet od naš ćutek“. Cone lega na zemlju, oči mu se ne vidiv od krv, a ova dvojica, kad ja pristigo, begav uz rid. Došaj i poljak Stanko i plače:
„Lele majke, gledaja sam kako ga šutiraju s noge“. Neje vreme za plakanje, nego mi pomagaj da Coneta ubacimo u prikolicu i da ga dovezem u leskovačku bolnicu. S veliku muku ga turismo u prikolicu, al se naduja u lice. Bog nas je pogledaja počim je dežurni doktor bija Živče, koji je lečija našu familiju. Odma razjuri ostali. Pregledava Coneta i vika na sestre što stojiv ko neke mladoveste. Mnogo je bija strog. U jedan momenat, pituje me: „A mori, Dragojlo, zbog radi čega je ovaj čovek ovolko pretepan“? „Zbog ljubav, doktore“! „Ti si, Dragojlo, prepila“, i napudi me iz ordinaciju.
U meni proradi urođena slabost da brzo saopštavam svoje zaključke: „Čitao sam da ljubav može da boli, ali za ovako nešto nisam čuo“. Tetka Dragojla otpi rakijicu i zategnu maramu: „Vi Savići ništa ne znajete i ništa neste čuli kad vas neko pituje. A i vi ste izeli ćutek zbog ljubav“. „Pričaj, pričaj tetke“, – obradova se batka Cone.
„Savići su imali za zeta Zareta Zubana. Dobija je nadimak Zuban, jer mu je zubar Dragi izvadija prednji zdrav zub i turija zlatni zub, pre nego će se oženi sa devojku iz Savići. Da se vidi kolki je on gazda i da se Savići nesu zajebali što su njega uzeli za zeta. Zare Zuban je više voleja da trguje nego da raboti u njivu, pa se uortačija sa neki Crnogorci da prodavav gvožđe za beton. Ali oni poveći erbapi od Zare, pa kad je mućka došla na sud, Ljuba sudija osudi Zareta Zubana na četiri meseca aps. Legaja je zatvor u Požarevac. Kad se vrnuja, počne da traži od ženu da mu igra čoček na astal. Toj je, kaže, čuja u zatvor od nekog Bosanca, na koga žena igra čoček gola na astal. „Kako ću, bre, Zare, em ne znam da igram taj tvoj čoček, em sam krupna, će se iskrši astal, em me sramota od decu“. Ali, Zare navaljuje ko svinja na mumuruz. Ona neće pa neće, te izede ćutek od Zare. Otide u ćošak i vije, jer je naučila u Savići da kad te muž tepa ne ideš na sokak da te vidiv, nego plačeš u kuću. „I što si me istepaja“? „Zbog moju ljubav spram tebe“, – namrštija se Zare Zuban.
Tetka Dragojla otpoče priču: „U našu kuću, kod mog tatka i moju majku, nese je zborilo od ljubav. Toj da ovaj voli njuma, ili da ona voli njega, neje moglo da se čuje u našu kuću. Bože sačuvaj. Najveća mera od ljubav kod mog tatka bio je merak. „Što mi je merak da neje mogaj da proda metiljave ovce na stočni pijac u Leskovac“. „Merak mi što su ga pretupali u Niš“. „Golem merak će mi bidne kad uapsiv Miku Mast“. Mika Mast je imaja vezu u Maznićevu apoteku, iz koju je dobivaja živin mast za picajzle i prodavaja na ljudi i žene, pa je i takoj dobija nadimak, a moj tatko ga namrzeja, jerbo od Miku Mast neje mogaja da prokljuvi ni jednog Mikinog mušteriju za picajzle. A u toj vreme, od ovaj bolest narod je mnogo patija. Moždip mu je zavideja zbog pastuvi, od koji je imaja dobar korist. Kad su ga pitali: „Što si mrzešljiv na rabotu, počim slabo ripaš na motiku“, Mika je govorija: „Ima koj da ripa za mene“! Neje imaja obraz za pričanje.
Dođe kod nas na rakiju i još sa vrata se razgalamija: „Daj bre punu flašu. Dokle ćete mi pomrvkujete sa rakiju“? I tatko donese iz podrum punu flašu. U polovin pijenje, Mika Mast ustade od astal, obrisa brkovi i diže prst u vazduh: „Ima sve da prodam. I njive, i stoku, i kuću. More, ću prodam i ovoj gunjče na mene, samo da dočekam da moj unuk završi goleme škole, ili za advokata, ili za finansa, ili za marvenog doktora, a može i za profesora ili inženjera, i da se oženi sa devojku iz Leskovac, čiji tatko ima lojze na Hisar i dućan u leskovačku čaršiju. Pa kad me budev pituvali u koju je familiju ulegaj, da se pred nji zaradujem: „U familiju od Ranđela obućara“, ili: „U familiju od Gorču Malinče“, ili: „U familiju od Tozu jorgandžiju“, ili: „U familiju od Zareta sitničara“, ili: „U familiju od limara Đoku Teslu“, ili: „U familiju od Tošu Zajca“, ili: „U familiju od Kražići“! Ima gi u Leskovac familije sa lojze na Hisar i sa dućan u čaršiju. Jebem ti život. Dal ću da dočekam ja toj. Da se prošetam kroz lojze na Hisar i ulegnem u dućan sas moga unuka i njegovu mladovestu? Ne branim da s nas budev i njen tatko i majka vu. Možev i babe da prave na nas drustvo“. I dočeka baksuz da oženi unuka sa devojku iz Leskovac, čiji deda ima lojze na Hisar, a dućan im je izgoreja od savezničko bombardovanje na Kraljev rođendan. Posle sam čula od pismeni ljudi da su tej familije, koje su imale lojze na Hisar i dućan u čaršiju, najzaslužne za napredicu za Leskovac. Al to im se neje priznavalo, pa su neki od nji potepani od komunisti posle rat. Preostale gazde i majstori su od stra brzo prodavali lojza, a dućani nesu više bili njiovi zbog konfiskaciju. Lele boške. Sad su njiovi potomci raštrkani po beli svet. Eve Čičanka. Od kad živi u Ameriku. Pa i od Malinče otišli čak u Kaliforniju.
(Nastaviće se)
Strahinja T. Kostić
Leave a Reply