LESKOVAC
Na te pozive policija se uglavnom nije odazvala!
Jedan direktor koji je bio pod udarom kriznog štaba opisao je taj događaj. Reč je o društvenom preduzeću, koje je kao oblik vlasništa tada postojalo. Reklo bi se da je solidno poslovalo s obzirom na to da je bilo uposleno više od pola ukupnog broja radnika koji su dobijali redovne plate. Jutarnji radni sastanak sa rukovodiocima proizvodnje prekinula je grupa od desetak ljudi. Među njima je bilo najviše bivših radnika, ali i onih koji nikada nisu u toj fabrici radili. Predvodio ih je krajnje agresivno radnik koji je svojevremeno dao otkaz jer je našao drugi posao. Vika, pretnje, vređanja, bez jasnog zahteva šta hoće. Nekolicina njih je u rukama imala drvene palice. Oružje nije niko pokazivao, ali je predvodnik od ranije bio poznat kao lice sklono da preti oružjem i da ga pokazuje. Usledila je trijaža prisutnih. Poslovođe iz proizvodnje su puštene, dok je u kabinetu direktora zadržano nekoliko rukovodilaca.
Uz stalno vređanje i nametanje krivice za loše poslovanje fabrikeod direktora je na silu iz ruku oteta tašna, a njen sadržaj je istresen na sto. Kako je u tašni bila i jedna čokolada, vođa kriznog štaba je otvorio i jeo rugajući se direktoru. Ostali, ohrabreni vođom, a još više nepružanjem otpora onih koje su zarobili, pristupili su svak za sebe pretresu kabineta. Sve dok u ormanu nisu našli bocu viskija. Uz to išla su prebacivanja kako direktor pije viski. Onda su tražili čaše iz bifea, viski otvorili i sami pili. Niko nije popio više od jedne čašice.
Zarobljenici nisu imali pravo ni da odu u toalet. Kada je članovima kriznog štaba nakon više sati popustila koncentracija, to su iskoristili neki od odvažnijih radnika, da ih mole da puste zarobljene. Iako to vođa kriznog štaba nije dozvolio, ipak se među njima pokrenula rasprava da treba da prekinu. Tada je situacija malo umirena, pa su zarobljeni dobili pravo da odu u toalet, ali nisu dobili ni hranu, ni vodu. Protivpravno lišenje slobode koje su izvršili članovi kriznog štaba trajalo je do kasnih večernjih sati kada su okončali svoju misiju, oslobodili zarobljene i napustili fabriku.
Aktivnosti kriznih štabova nisu zabeležene u medijima.
. . .
Zašto policija ne reaguje u incidentima koji su politički obojeni na bilo koji način? Pravilno formulisano pitanje bi glasilo: zašto policijski funkcioneri ne dozvoljavaju policijskim službenicima da u svakom predmetu i po svakoj prijavi jednako i po zakonu postupaju?
Građani jako dobro znaju da policija ne može dugoročno da ih zaštiti od kriminalaca i nasilnika jer nema (ni ne treba da ima) uticaj na sud i presude koje mnogo češće oslobađaju negoli što osuđuju kriminalce. Ali, građani znaju da jedino policija može trenutno da ih zaštitiod kriminalaca i nasilnika. Stoga očekuju da policija postupi po zakonu, bar u startu, tj. onda kada im na telefon 192 (nekada 92) stigne prijava za neku nezakonitost koja se upravo dešava, koja je u toku. Nema tog policajca kome u trenu ne uzavri krv kada čuje:„u toku je…“ provala, razbojništvo, tuča, ili bilo koji događaj koji ima obeležje nasilja ili pretnje njim. Sve su to bezbednosno interesantne pojave na koje policija mora najhitnije da reaguje. To je prvi, univerzalni i neprikosnoveni zadatak policije; to je ono što je policijom čini.
Građani se u tim trenutcima, koji im menjaju život, grčevito bore samo da dođu do telefona i okrenu broj supermena. Nije to hvatanje za slamku spasa. Građani su sigurni da će supermen brzinom zvuka doleteti. Onda odbrojavaju sekundeiščekujući da u daljini čuju razorno zavijajući svuk policijske sirene. Najdraži zvuk koji im udahne nestvarnu snagu da izdrže. Oči postanu nikada veće u iščekivanju da ugledaju supermene u policijskim uniformama koji sa dve ruke drže repetirane pištolje, spremni da rizikujući svoje živote, u stotim delovima sekunde donesu zakonski, a i moralno isprave odluke, o tome da li će vatreno oružje upotrebiti i možda nekoga ubiti, da bi nekome spasili život.
Građani su ubeđeni da će na telefonski poziv, kada im je potrebno da ih trenutno zaštiti, policija jednostavo doleteti. Može da postoji malo razumevanje ukoliko je interventnoj policijskoj jedinici potrebno pet, šest minuta da stigne na mesto događaja, umesto da se trenutno stvori pred njima. Ali nijedan građanin ne može ni da sanja da će čekati uzalud. Jer policija na taj poziv nikada neće stići! Policija nije nadležna za policijski posao!? Da li je to samo teorijski moguća situacija, ružan san, ili se baš tako desilo? Svi mi koji se na bilo koji način bavimo problematikom bezbednosti, nikako ne bi trebalo da dozvolimo da građani pomisle da im se može desititaj ružan san!
. . .
Drugi slučaj koji sam naknadno uvrstio u istraživanje desio se juna 2020. godine. Kada je došlo do okupljanja građana Beograda ispred najvišeg doma naroda, Narodne skupštine. Reklo bi se da se nije znalo ko je više bio iznenađen, da li građani Beograda videvši da ih je sve više ili MUP kome je trebalo vreme da se pripremi za intervenciju. Građanski protest bio je jednostavni bunt iskazan na miran način. Uz to bio je politički bezbojan, gotovo da nije imao nikakav zahtev. Jednostavno, bio je to bunt građana usmeren protiv vlasti. I u samo par dana proširio se po celoj zemlji. U Beogradu je pretio da okupi, za vlast neželjeno veliki broj građana. Postavilo se pitanje kako sprečiti, tj. ugušiti bunt građana? Kako razbiti mirna okupljanja? Nikako. Upotrebiti silu protiv mirnih građana, moglo bi vlast da dovede u opasnost. Ni policija ne bi upotrebila silu protiv mirnih građana.
Da su to nasilna okupljanja, da su u pitanju huligani, navijači, barem neki ekstremi, znali bismo šta nam je činiti –požalio se neko u tim polemikama, ukoliko ih je uopšte bilo.
I već u sledećem trenutku, mirna okupljanja postala su nasilna. Praktično smo istovremeno imali dva okupljanja, jedno veliko mirno, i drugo malo nasilno. Oba su se događala u isto vreme i na istom mestu. Uključili su se i mediji te smo opet videli nemile scene, širok asortiman gotovo uvežbanog nasilja, divljanja i napada na žandarmeriju. To je ono što je mirnim protestima nedostajalo. Tada su snage reda dobile legitimitet da bez ograničenja upotrebe sva moguća sredstva prinude, osim vatrenog oružja. Onda smo videli kako žandarmerija prebija mirne građane isto kao što to čine huligani. Svako ko se našao na ulici u Beogradu, Novom Sadu, Nišu, a na koga su naišle specijalne snage MUP-a, bio je prebijen bez razloga i bez pitanja. Efekat je brzo postignut. Svakom građaninu Srbije trebalo je u kosti usaditi strah da će biti prebijen ukoliko uopšte bude na ulici. Ali, metod nije ostvario cilj. I dalje je bilo odlučnih građana koji su svesno rizikovali da dobiju batine, nadajući se da u specijalnim snagama MUP-a nema ljudi koji bi ih tukli do smrti. Ubrzo je usledila nova pretnja: privođenje i po hitnom postupku osuđivanje na višemesečne kazne zatvora.
Hapšeni su i osuđivani studenti, doktoranti, naučni istraživači, obični građani. Ali nije osuđen, čak ni uhapšen nijedan huligan. Njima je ovaj put bila namenjena druga uloga. Nestvarno deluje pomisao da je sve ovo nasilje bilo izrežirano i sračunato sa ciljem da se „isprovocira“ brutalna reakcija specijalnih snaga MUP-a, kako bi im se dao legitimitet u primeni sredstava prinude. Nezakonito postupanje bilo je krajnje uspešno. Svi protesti su ugušeni.
(Nastaviće se)
Leave a Reply