Dragoljub Prokić : Tango igrač čuvar koza

VLASOTINCE

Posle rata, naredbom tadašnje vlasti, bilo je zabranjeno čuvanje koza na otvorenom i tako se domaća rasa koza izgubila.

U to vreme koze su nazivane kravama za siromašne, a danas kozji sir i mleko smatraju se vrhunskim specijalitetom. Koza je, inače, preživar i hrani se isključivo grubom voluminoznom hranom, a posebno uživa u brstu i to čine 53% vremena kad su u ispaši, a tek 38% vremena pase, a ostatak vremena utroši na ostale aktivnosti.
Posle 23 godine preduzetničkog rada u građevinarstvu i to isključivo u Beogradu, Dragoljub Prokić, pre nekoliko godina, vratio se kući u selo Orašje koje je udaljeno od Vlasotince samo nekoliko kilometara.

U dogovoru sa suprugom Jelkom, koja je, sada penzionerka, kao i on, odlučili su se da se bave čuvanjem i uzgojem koza.
” Radio sam u građevinarstvu punih 23 godina, i to isključivo u našem glavnom gradu. I dobro zarađivao. Kada je svetska kriza stigla pre desetak godina nije zaobišla ni građevinarstvo. Došlo proleće, došla sezona da se radi, a posla nema. A tamo gde se ponudi, sve je bilo nesigurno i rizično. Uspeo sam da naplatim sva potraživanja od strane investitora i rešio sam da se vratim kući, u moje rodno Orašje”, započinje svoju životnu priču Dragoljub Prokić.


NNR: I, kako i odakle ste krenuli ?
– Pošto sam imao određenu ušteđevinu iz građevinarstva, rešio sam, u dogovoru sa mojom suprugom Jelkom, da nabavimo i čuvamo koze. Nisam navikao da sedim, a da ništa ne radim. Nismo imali ništa potrebnog i zato smo krenuli iz početka. Morali smo da sazidamo pravi građevinski objekat po svim propisima za čuvanje koze, a potom sam kupio sve potrebne mašine za rad u poljoprivredi. To, sve bogami, koštalo je podosta. Dolazili su i ljudi iz Matične službe za uzgoj stoke iz Leskovca da vide na licu mesta sve ono što moram da imam. U međuvremenu registrovao sam i poljoprivredno gazdinstvo.

NNR:Koliko ste koza u početku nabavili ?
– Kupio sam 15 koza, poznate rase ,,francuska alpina” po tadašnjoj ceni od 80 evra po komadu, ali one nisu bile umatičene. Za svo ovo vreme imam u toru od 40 do 50 koza.

NNR: Da li ste, najzad, rešili problem umatičenja koza, kao vrlo bitan segment u sticanju određenih prava i subvencija u stočarstvu ?
– Prijavio sam se Matičnoj službi 2013.godine ,,Jablanički simentalac” u Leskovcu 2013.godine, i od te godine ova služba prati uzgoj koze radi kontrole umatičenja i selekcije za uzgoj. Kontroliše se visina, težina jareta od samog kozenja i njegov prirast u toku samog rasta, radi pravilne selekcije.
NNR: To izgleda da je dug proces ?
– Upravo tako. Takvi su propisi a samo umatičenje je dug proces, koji kod mene traje od 2013.godine, i pitanje je, da li ću posle pet godina, odnosno ove tekuće 2018.godine steći pravo na subvenciju od nadležnog ministarstva.
NNR: Šta ćete raditi ako ne steknete pravo na subvencije ?
– Ukoliko do toga dođe, i ne dobijem subvencije, biću prinuđen da ,,ugasim” stado, jer nema nikave zarade i profita na ovaj i ovakav način. A dodatni problem predstavlja mi i to što mi je supruga bolesna i više ne može u poslu da mi pomaže.
NNR: Šta radite sa mlekom, a šta sa mladim jarićima ?
– Prodaja jarića ide veoma slabo. Navrati ponekad neko i kupi, ali vrlo retko. Najveći je problem mleko. Mlekare koje gravitiraju u okruženju ne otkupljuju mleko, jer očigledno nemaju proizvodnju sira od kozjeg mleka, bar tako su meni rekli oni koji vrše otkup mleka. Pošto nemam vreme za spravljanje sira, a imam male prasiće, dajem im mleko kao hranu, šta ću kad moram tako da radim.
NNR : Dok razgovaramo još je zima , sneg je pokrio brda oko vaše kuće, imate li dovoljno hrane za koze ?
– Imam, imam, spremio sam sve to na vreme. Raspolažem sa tri hektara svog imanja, a u zakup sam dodatno uzeo još jedan hektar. Kad se podigne sneg, ima hrane u prirodi i više. Mnogo je napuštenih parcela, sigurno je preko sto hektara napušteno i zaraslo u šipražje, i tu ima, upravo, najviše mogućnosti za pašu i brstenje koza.

NNR: Kada očekujete da bude kozenja vaših koza ?
– Za nepunih dvadesetak dana očekujem jariće. Koza obično na svet u proseku donosi dva jareta, što znači da ću imati podmladak od oko 80 jarića. A, tek tada nastaju problemi, jer posla je više nego mnogo. I sve bih to nekako podneo, ako bi bilo pomoći države. Ovako više ne ide, i sve sam više odluci, ako nema subvencije da se manem ovog, po svemu sudeći, ćoravog posla – kazivao nam je svoje muke Dragoljub Prokić iz vlasotinačkog sela Orašja, dok je iz tora isterivao koze u šetnju, jer veli, moraju da budu u pravoj kondiciji kad dođe vreme da na svet donose jariće.

 

Ono što ga čini srećnim
UNUČAD ZA PONOS
Ima petoro unučadi. I oni ga istinski usrećuju.
– Imam od sina Žarka, unuku Sandru koja je završila studije na matematici, Dijanu na Elektronskom fakultetu u Nišu i unuka Filipa koji je odličan učenik. A ćerka Suzana podarila mi je Vuka i Lanu, koji su, takođe, odlični đaci. Dobre je to, ali oni sigurno neće pomoći mojim putem – veli Dragoljub.

Pasija
FOLKLOR I MODERNE IGRE
Dragoljub je bio član folklornog društva u svom mestu, a dok je radio u našem glavnom gradu, nadogradio je sebe u raznim igrama.
– Znam sve narodne igre i to mnogih naroda i nacija. Dok sam radio u Beogradu, posle završenog posla, išao sam u Plesnu školu i završio je najvišom ocenom. Uživam u bečkom valceru, tangu, rokenrolu i ostalim modernim igrama. Unuka Sandra me nasledila i do skora je vodila Plesnu školu u Vlasotincu – upoznaje nas
plesač i uzgajivač koza Dragoljub Prokić ,,Proka”.

Tekst i foto: Vlastimir Stamenković

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*