LESKOVAC
U ulici 14. decembra, sada Cara Nikolaja Romanova, otvorio je projektni biro za mašine za biomasu. Osim toga, prvi je u nas definisao parametre energetske efikasnosti. Pre toga, radio je u više firmi, između ostalog u „Ivo Lola Ribar“ u Železniku i Institutu „KIRILO SAVIĆ“. Pričao mi je da je zbog Joviše Prokopijevića napustio Institut „KIRILO SAVIĆ“, jer nije mogao da podnese Jovišine uvode i upadice: „Došao sam sa mojim inženjerom Stojanovićem“; „To će vam objasniti moj inženjer Stojanović“; „Pozvaće vas moj inženjer …“; i to stalno „moj inženjer“ naljutilo je mog drugara i prijatelja Antonija da napusti Jovišu. Pre dolaska na studije, Antonije je, u činu mornaričkog oficira, bio u obezbeđenju drugarice Jovanke Broz na Brionima. Desilo se, na Brionima, da je, nepažnjom dežurnog oficira, Jovanka zatekla, u društvu sa gošćama visokog ranga, razdrljenog i neobuvenog Antonija na palubi broda. Sledio je momentalni otkaz iz Armije. Tako smo, zahvaljujući nepažnji dežurnog oficira, mi upoznali na Mašinskom fakultetu sjajnog čoveka i druga Antonija Stojanovića, koji nam je bio i partijski sekretar. Elem, pozove me Antonije da mi pokaže svoj biro za projektovanje. Odem iz istih stopa i upoznam mladog kolegu Pavlovića, tek zaposlenog. Pri samom kraju posete, upita me Antonije: „Je si li ti Strahinja nosio kao student Titovu štafetu?“ „Jesam“,odgovorih odsečno. „Na kojoj deonici?“- nastavlja da me ispituje Antonije. „Trčao sam manje od pedeset metara na deonici između Gospodarske mehane i Sajma, ka kafani „Mostar“,- objasnih bliže. Antonije se obradovao:
„Trčao si kada sam ja bio sekretar Partije i kada sam pokrivao baš tu deonicu. Partija i Udba su se interesovali kako su Titovu štafetu nosili studenti Mašinskog fakulteta. Napisao sam da su studenti mašinci štafetu druga Tita nosili čvrstim korakom, uzdignuta čela, širokog osmeha, sa očima punih ljubavi prema voljenom Maršalu, snažnih ruku i spretnih nogu, sa oduševljenjem vidljivim i posle predaje štafete“. Ostao sam zabezeknut: „Antonije, morao si to da pišeš?“ „Da, to sam napisao i potpisao, jer se to tražilo od mene!“ Pogledao sam u kolegu Pavlovića, koji je baš tada predložio da skuva još po jednu kafu. Antonije me uhvati za rame: „Pa nisi valjda očekivao da napišem kako su mašinci trčali kao islužene rage!“
Generacija studenata Mašinskog fakulteta, upisana 1957. godine na studije, dala je generalne direktore velikih i poznatih preduzeća, Instituta i ustanova: Branka Šalipura u fabrici automobila u Priboju, doktora Desimira Jevtića u 14. Oktobru u Kruševcu, Radmila Grkovića u fabrici kompresora u Smederevu, Vićentija Josića u fabrici autoprikolica u Loznici, Đorđa i Marinu Delikladić u fabrici kotlova u Zagrebu, Branislava Milanovića Rafa u GOŠI iz Smederevske Palanke, doktora Radoljuba Micića u ZASTAVI iz Kragujevca, Jovana Đenadića u TERMOENERGOINŽENJERING-u iz Beograda, Kiru Altiparmakova u fabrici rashladnih uređaja u Bitolju, Antonija Stojanovića u PROJEKTOMONTAŽI iz Beograda, magistra Ljubinka Đurovića u PRVOJ PETOLECI iz Trstenika, doktora Dragana Dimića u UTVI iz Pančeva, Levi Haima u MACEDONIA STEEL u Londonu, magistra Miliju Milanovića u istraživačkom centru za motore i motorna vozila u Istitutu u Vinči, doktora Dušana Grudena u PORŠEU u Nemačkoj, Branka Tanaskovića u SLOBODI iz Čačka i Industriji kugličnih ležajeva (IKL) u Beogradu, Miloša Kneževića u RUDI ČAJEVCU iz Banjaluke, Predraga Micića u IBM-u u Radovljici u Sloveniji, Vojislava Vranića u IKARUS-u, Ruždiju Kriještarca u RAŠKOJ, moja malenkost u Industriji motora u Rakovici. Nisam sve nabrojao. Nažalost, sve ove firme su propale, i za svaku pojedinačnu sudbinu može se primeniti upozorenje pesnika Branka Miljkovića: „Ako smo pali bili smo padu skloni!“ Čini mi se da smo pogrešili kod vlasništva. Kada je Industrija motora Rakovica proslavljala pedeset godina rada, 1977. godine, direktor Azanjac je na tavanu pronašao tapije vlasništva predratnog IMR-a. Bila je to velika površina za koju smo prvi put saznali. Površina naselja „Izvor“ već je skoro bila izgrađena kućama ljudi zaposlenih u IMR-u. Okretnica autobusa br. 47 nalazila se na zemljištu IMR-a, pa je, zahvaljujući Branku Pešiću, IMR dobio dva stana kao nadoknadu za okretnicu. Azanjac je insistirao da se IMR-u vrati vlasništvo, ali u tome nije uspeo. Međutim, postavio je pitanje čije su mašine, koje je IMR otplatio svojim sredstvima, jer je država smatrala da su to njene mašine.I na tom pitanju vlasništva smo svi pali, jer nismo bili uporni i dosledni da dokažemo da su te mašine i zgrade naše, pošto smo od naših usta odvajali da vratimo kredite bankama. I kada sam doneo odluku da otplatim sve inostrane kredite, nisam jasno rekao da su te mašine vlasništvo zaposlenih, a ne države. Ali sam ovo pitanje postavio 1997. godine kao član Upravnog odbora IMR-a: „Ljudi, pobunimo se i stavimo svima do znanja da su mašine naše, a ne državne. I u ovoj privatizaciji, bilo kakvoj, ne damo da ih država prodaje, da prodaje ono što je naše“. Nisam dobio podršku ni od koga. Jedino je gospođa Lidija imala primedbu da još dugujemo inostranih para za mašine kupljene preko kredita od nemačke firme „Henšel“. Zamolio sam je da donese karticu. Bila je ljubazna i objasnila, na osnovu kartica, da je dug nastao kupovinom mašina posle mog odlaska iz IMR-a. Bio sam zadovoljan. Međutim, da se shvatilo da su otplaćene mašine, uređaji i zgrade naše, drugačije bi izgledao razgovor i sa državom, i sa političarima i sa sindikatima. Počeo sam da se, pod stare dane, bunim, a ceo vek sam proveo u poslušnosti. Prvo što sam zapamtio, bilo je:
„Pusti druge da se bune, a ti ćuti i slušaj!“, „Ne može šut sa rogatim“,
„Što ti prvi da se istrčavaš“, „Pametniji prvi popušta“. Tako to biva kada te vaspitavaju majka, babe i tetke, jer je otac malo zakasnio zbog zarobljeništva, a dede nisam imao.
Nisam imao ni jednog dedu. Deda zna pravu meru grdnje i visinu pohvale. Ne priča ti o manama tvojih roditelja. Čeka da porasteš i sam da ih uočiš, i požališ se dedi. Ako si ih pogodio, deda je zadovoljan, jer zna da će od tebe nešto da ispadne. Deda čeka da napustiš svoj sokak i odeš u čaršiju, pa divaniš sa dedom šta si video, šta misliš i šta osećaš, žališ li se na koga. I tada ti deda kaže: „Vidim da si ti moja krv.“ To je najveći izraz dedine ljubavi, ali to se shvati tek kada dede više nema.
Da su ljudi i okolnosti dozvoljavali, mogli smo, kada je za to bilo vreme, da osnujemo stranku od nas bez ijednog dede, pa da pozovemo da se u nju učlane i oni koji su imali samo jednog dedu, pa i one koji su imali manje od pet igračaka, pa i one koji nisu imali Deda Mraza, kao i one koji su živeli na tačkicama iz režijskih karata R1, R2, R3, D1, D2 i GG. Bila bi to najveća stranka u Srbiji, koja bi vladala Srbijom umesto onih čiji su dedovi pucali na naše dedove.
Žao mi je što mojoj babi i mojoj baki nisam napisao ni jedno pismo, ni jednu dopisnicu, ni jednu razglednicu. Mnogo sam grešan, jer mi je baba Nastasija više puta govorila: „Ova će ruka da napiše jedno pismo na babu.“ Ona je bila nepismena, ali mogu da zamislim koliko bi puta njoj morali da čitaju moje pismo, i to ne samo u Donjem Trnjanu. Šta ćeš. Čim pođeš u školu godinu dana ranije, ceo život si osuđen na kašnjenja, često i sudbonosna. Meni je moj unuk Marko napisao čestitku za Novu 2017. godinu, i nju ne bih menjao za sve moje diplome.
Bio sam bogat tetkama i tečama. One su sve bile različite, a oni su svi bili jedinstveni. Ne bih želeo da se shvati da su bili jednaki, istovetni.
Moj teča Dragutin St. Siber radio je, posle penzije, u Leskovcu kao glavni projektant u građevinskoj firmi „Crnotravac“ iz Vlasotinca. Godine 1956. projektovao je, za ono vreme, jedinstvenu zgradu od četiri sprata u Leskovcu, na uglu glavne ulice i ulice koja vodi ka leskovačkoj gimnaziji. Da bi razbio monotoniju socijalističke arhitekture (takozvane sandučare), teča Dragan je bočne strane projektovao sa kosim uglom, koji prati i balkone na njima. I danas ta zgrada izgleda neobično i simpatično. Prilažem njenu fotografiju. Kao veliki zaljubljenik u pozorište i provereni obožavalac pozorišne umetnosti i glumaca, projektovao je i izveo etažno grejanje u leskovačkom Narodnom pozorištu, koje je pušteno u rad nekoliko nedelja pre posete Elija Fincija pozorištu u Leskovcu. Tadašnji upravnik Narodnog pozorišta gospodin Tomislav Cvetković, naš priška, uveo je praksu besplatnog ulaza u leskovačko pozorište, čime je postigao potpunu popunjenost gledališta. Gospodin Eli Finci je čuo za ovaj izum našeg prišketa, a posebno mu se svidela povećana zainteresovanost Leskovčana za pozorište, i došao je u posetu. Kao što je i red, gospodin Finci je, u prvom redu, bio između gospodina Sibera i gospodina Cvetkovića. Davala se „Nora“ od Ibzena. U jednoj sceni, Nora kaže svom izabraniku da ga definitivno napušta i da odlazi iz ovih stopa, a iz prepune dvorane začuje se jedan glas: „Piši kad stigneš!“ Gospodin Finci je ostao ozbiljan i pored opšteg smeha, a Cvetković je, kasnije, pričao mom ocu:
„Priške, da je mogla zemlja da se otvori da me proguta od bruku. Pre pretstave pričam na Finci, a podržava me i tvoj paša Siber, kakva nam je mnogo ubava, vaspitana i učena publika!“
(Nastaviće se)
Strahinja T. Kostić
Leave a Reply