LESKOVAC
Možeš eventualno Banju Koviljaču!“ Miša je odmah reagovao: „To nije dobro, jer ako devojka izjavi da nikada nije bila u Vrnjačkoj Banji, naš Staša ostade na cedilu. Najbolje da se Staša odmah izjasni, gospođice, ja sa vama imam ozbiljne namere, jer mi se jako sviđate i već vidim da smo jedno za drugo“. Teča Dragan nije zadovoljan: „Ne bi trebalo da se Staša odmah tako čvrsto vezuje na početku. Mora da diplomatiše, malo levo malo desno“. Teta Milena ga strelja očima. Moj cimer Zoki ima četvrti predlog: „Može Staša da sačeka, pa da mu neka devojka prva priđe“. Teta Milena vrisnu: „I takva da uđe u našu familiju. Bog s tobom, Zorane!“
Zbog viška stambenog prostora, beogradske vlasti su teča Draganu dodelili kao stanara tehničkog poručnika Milosava Vićentijevića, sestrića Aleksandra Rankovića. Ubrzo sam upoznao majku Aleksandra Rankovića, koja je nama trojici, teta Mileninim studentima, donosila jabuke, kao i sestru Aleksandra Rankovića, koja je sinu Milosavu i nama trojici isplela čarape od mekane bele vune. Posle dve godine, Milosav je dobio stan u železničkoj koloniji u Humskoj ulici, i iste godine se oženio.
Nažalost, kada sam došao na studije, više nije bilo ni gospodina Memedovića ni druga Bogosavljevića. Teta Ema i teta Marica još su nosile crninu.
Teča Dragan nam je pričao o pozorištu, Dobrici Milutinoviću, Majskom prevratu, Slobodanu Jovanoviću, Dragiši Vasiću, borbama na Mačkovom kamenu i mostu u Ljigu, u kojima je lično učestvovao, prelasku Albanije, Solunu, Tunisu, Bizerti, Nici, životu u Prilepu i predratnom Beogradu, Kosti Zađini, ruskoj emigraciji, Dragutinu Keseroviću, šefovima sekcija, nadzornicima, službenicima, seljacima, pravoj i lažnoj eliti. Spadao je u red prave gospode i autentičnih intelektualaca. Posedovao je sve značajne opere na pločama, i mi smo se naslušali najpoznatijih i divnih arija, koje su pevali Enriko Karuzo i Benaminjo Đilji. Teča Draganova biblioteka je imala skoro 1500 naslova. Sva izdanja Gece Kona sam „progutao“ za vreme studija.
Naše razgovore sa teča Draganom remetila je teta Milena: „ Dragane, roditelji nisu poslali ovu decu da im ti pričaš priče, nego da studiraju“. Teča Dragan je odmah predlagao: „ Dolazim kroz jedan sat i zagrebaću na vratima kao mačak. Tada ćemo popiti po špricer, a skuvaćemo i jednu splačinastu kafu“. Posle petnaest minuta teča Dragan je zagrebao i mi smo zajedno spremali špricere i kuvali pravu kafu. Teta Milena je uzaludno pretila da će, već sutra, da pošalje važna pisma upozorenja našim majkama u Leskovac, Vršac i Požarevac.
Kasnije, na kraju prve godine mojih studija, poslala je pismo mojoj mami. Tetka se potrudila da napiše: „…Naš Staša, naše dobro dete, zaljubio se ne znam u koju, ali menja često košulje i kupio je one, budiboksnama, zvoncare i šuškavac braon boje. Ja mu kažem: Stašo, sine, tebi mnogo lepše stoji plava boja, a on se duri. Znaš kako je on ranije lepo razgovarao, a sada ga neka uzela pod svoje. Sprema se da kupi i šimike, a šta će mu. Kažem mu da ti i Toša imate još dvoje dece za školovanje, a on onako mangupski, a znaš kako je bio dobro dete, meni: Teto, pare su za trošenje. Nije položio ni statiku, ni matematiku. Pao je iz predvojničke obuke. Zamisli, tu pljušte desetke, a on dobio, da prostiš, pišljivu peticu. Kod nekog Valoka, koji pika loptu, nije znao da sastavi ili rasklopi da li pištolj ili mitraljez, ne znam tačno. Pričao je o tome, pa se smeje.
Rado, ubedi ga da napusti mašinstvo i pređe na medicinu, kao njegovi cimeri. Medicina je, ipak, nešto najviše što može da se dostigne. Baš se brinem za Stašu. Znaš ti mene. Od malih nogu brinem za sve vas. Draga je baš srećna. Njen Saša za dva meseca biće doktor“.
Tata mi je poslao dopisnicu da bi i tetka mogla da pročita:
„Odabrao si dobar fakultet. Radićeš sa zdravim čelikom, a ne ceo život sa bolesnim ljudima. Frojd je napisao da se psiha bolesnika prenosi i na doktore, pod uslovom da si dobar doktor“. Čuo sam je kako govori tetka Sojki: „Šta zna seoski učitelj ko je Frojd!“
Posle dve godine, moji cimeri su se odselili u Rankeovu ulicu, a u moju sobu su se uselili moj burazer i njegov budući kum Velja Runo. Uzeo sam se u pamet i počeo ozbiljno da studiram. Ipak, našao sam vremena da sa burazerom, Veljom Runom, drugim kumom Vladom Lajkučkom, Canjom Žiletom i drugim Leskovčanima, provodimo nezaboravne dane i večeri kod Đuđe u kući Ivana Ribara, u Francuskoj ulici, jer je Đuđina tetka, slikarka i pesnikinja Cata Dujšin, bila supruga starog Ivana Ribara.
Na drugoj godini, mehaniku fluida smo slušali kod akademika profesora doktora Konstantina Voronjeca. Na osnovu njegovih jedinstvenih predavanja, trajno sam zavoleo fluide. Tehnologiju materijala je predavao akademik profesor Dušan Veličković. Jednog dana izgledao je zabrinuto. Unjkavim glasom nam je saopštio: „Želeo sam da moj Vlada bude arhitekta, a on odlučio da ode u Pariz i bude moler“. Danas, skoro niko ne zna za akademika Dušana Veličkovića, a ceo svet zna za slikara Vladimira Veličkovića.
Jednom nam je o ljubavi besedio profesor doktor Aleksandar Kostić, naš poznati profesor Univerziteta i seksolog. Njegovo predavanje u amfiteatru broj 56 na Mašinskom fakultetu bilo je tako posećeno da sam ga pratio stojeći. Jedna studentkinja ga je upitala: „Kako, profesore, gledate na situaciju kada dvoje mladih žele da se uzmu, ali nemaju ni kašiku, ni viljušku?“ Profesor Aca Kostić je popravio rukom svoju bujnu kovrdžavu kosu i teatralno izjavio: „Odlično. I mene nije imao pas za šta da ujede, pa sam se, ipak, oženio mlad. Ljubav je jača od imanja. I ja sam ušao, takoreći, u praznu kuću“. Kada sam ovo ispričao teča Draganu, nakon kratkog propitivanja kako izgleda taj profesor Kostić, teča Dragan mi je saopštio: „Aca Kostić i ja smo zajedno, u istom odeljenju, maturirali 1912. godine u Prvoj muškoj, potom smo bili u 1300 kaplara, prešli Albaniju, upisao me u društvo „Oganj“ da me spale i svake prve srede u mesecu se sastajemo kod „Lovca“ u Miloša Pocerca ulici. Kada se oženio gospođom Smiljom, ušao je u punu kuću. Priča za omladinu!“ Ipak, da je ljubav jača od imanja, uverio sam se, mnogo godina kasnije, kada smo saznali da je profesor Aleksandar Kostić, krijući od žene, sazidao lepu kuću u Grockoj. Kada su i bašta i ograda oko kuće, kao i sama kuća, zablistali, profesor je doveo svoju ženu gospođu Smilju, takođe profesora Univerziteta, pred kuću i pitao je da li joj se kuća sviđa. Nakon potvrdnog odgovora, uručio joj je ključeve rekavši: „ Ovo sam za tebe podigao“.
Pri kraju studija, iako smo već dve godine bili u novoj zgradi Mašinskog fakulteta, često sam odlazio na četvrti sprat stare zgrade. Tu su profesori i studenti igrali preferans. Profesor Brana Ilić nije sa simpatijama gledao na tu, kako je govorio, „… zajedničku igranku profesora i đaka …“ Iako nije bio član Saveza Komunista, skrenuo nam je pažnju da su komunisti prisvojili „Kapital“ Karla Marksa za svoju ideologiju, iako je to prevashodno „… inventar ljudskih aktivnosti…“ Utvrdio je da i Marks i Lenjin, u delu nadgradnje, na prvo mesto stavljaju religiju, pa filozofiju, pravo, ekonomiju, arhitekturu, „… a naše mašinstvo je pri dnu, pa vi vidite šta ste upisali i šta ćete da budete, drage buduće kolege!“ Zaključio je pobedonosno: „ Sigurno ste napisali u svojim molbama za prijem u Partiju da ste raščistili sa religijom“. Ja jesam baš to napisao, ali sam ćutao.
Posle diplomiranja želeo sam da se najmanje četiri meseca odmaram u Leskovcu kod roditelja. Međutim, moj otac je iskreno verovao da čovek, ako želi da bude poštovan i cenjen, treba prvo da završi školu ili zanat, pa da se zaposli, zatim odsluži vojsku i na kraju da se oženi.
Na isteku prvog meseca mog odmaranja, tata mi je saopštio da ne treba da gubim vreme u Leskovcu i, pošto je znao da sam bio stipendista Industrije motora Rakovica, preporučio mi je: „ Bolje bi bilo da počneš što pre da radiš, biće ti značajan svaki dan kad budeš išao u penziju“. Razumeo sam da se mora ispoštovati tatin patrijarhalni redosled življenja.
(Nastaviće se)
Leave a Reply