Zima bez vrabaca: Sećanja jednog murdžomalca (18)

LESKOVAC

Njih si poslao u varoš. Novac im daješ, a drhtiš za svaki dinar što ga potrošim tamo. Šalješ ljude da vide s kim sam bio.
Ne može da ćuti, jer bi ga rođeni strah pobedio.
-Šta ćeš ti u varoši? Ništa ti ne dam, jer ćeš u varoš sve da odneseš. I sa gradskim si počeo. Zemlja je za tebe, a ako svrše školu, zemlja im ne treba.
-A ako ne svrše školu? Vratiće se zemlji i meni. Za njih da radim i za tebe. Da dođu u selo s olovkom za ušima i da vode brigu o fudbalu i pišu molbe seljacima. I da jednog dana zatraže svoj deo.
Otac se okrenu od njega i zagleda se u mrakom približena brda. I glas mu zabruji tužan i nesiguran ko zemlja.
-Sve mogu. I zemlju da prodam i njih da dovedem ovamo.
-Ti zemlju da prodaš? Ti? Lukavo si povio kosti i oči osmelio.
Žene te ne zaboravljaju.
-Zavidiš mi. Starcu. Lažu svi oni i mrze me. Zemlju sam vam kupovao. Znaš li ti šta je to što ja zovem zemlja? To nije ni dulum ni hektar. Lopovluk je to jedan ljudski i jedan bol i radost moja nedoživljena. I baš nijedan od moje krvi: da međe proširuje.
I sada nije siguran da li je od te noći počeo da misli o svemu tome i da prkosom kazuje o njima i zemlji poznate istine, pa ipak nedorečene i neizvesne kao ovaj mrak pred njim a pomrčina iza njega. I zašto se baš sada zamislio kada je i ova noć bez vetra i otkuda da noću samo putuje i jedino tada misli o zemlji i njima. Kad je ne kopa i kada ih ne vidi. Mrak mu se učini ko razgrađeni plot ili zaobljeno iskrenut trbuh steone krave, a put do sela tuđ i nepoznat. Raskrsnica ga dočeka pusta i širinski neizvesna.
„Ovde igraju – pomisli. – Sutra i uvek samo tucaj grudve i gazi žito da kiša padne.“
Otpoče tiho pesmu neku nedočujenu.
„Bivolski sam se olinjao po sluhu: prelomljene ritmove zviždim i žalosne stihove šapućem očekujući da mi sećanje radost podari.“
I tada neočekivano pomisli o njoj.
Svadbe su prošle i teški oblaci natapaju zamagljene oči senkama. Čeka se samo iduća jesen pa da on povede kolo. I da poteče šapat kroz selo o novoj snaji i o svemu što je ona donela njemu i njima: o malom i nedovoljnom mirazu i nerazumnoj neposlušnosti prema svekrvi, o njenoj nesavladljivoj i bezobzirnoj težnji da se ukoreni i vidljivo traje neodređenom nabusitošću prema mlađima i neočekivanom ravnodušnošću prema njemu, svekru. I da ćutanjima pred njom selo kazuje svekrovu nesposobnost da sebi pronađu snaju. Da joj drsko gledaju u oči kad govori o tvrdoj i maloj zemlji, koja se sve više suši i sve manje daje.
Ti razgovori o zemlji, koje neko odlučno počne i nesrećno završi, ne smeju nju, novog i nepoznatog čoveka, da zamaraju ni naročito ističu.
Većina je očekivala da ću upisati studije književnosti. Izjavio sam da ću studirati beton. Mene je tada, kao tek primljenog komunistu, fascinirala knjiga Oskara Daviča „ Beton i svici“. Taj roman bih, sada, preporučio svima koji žele da okončaju dugogodišnje nesporazume i sukobe, jer je konstanta bezuspešnosti jača od betona i vidljivija od svitaca. Tokom leta, posle velike mature na kojoj sam oslobođen polaganja usmenog dela zbog odličnog uspeha, promenio sam odluku i rešio da upišem tehnologiju, koja je bila u velikoj modi. Mi Murdžomalci smo se više divili reči „tehnologija“, nego samom sadržaju studija, koji je, za nas, bio nedostupan i nepoznat. Međutim, i tu sam odluku promenio. Odlučujuća je bila žalba naše komšinice tetka Vere mojoj mami da se brine za zdravlje sina Slobodana, jer vežba sa takvim hemikalijama koje mu prave rupe na radnom mantilu. „A kakva su mu tek pluća, gospođa Rado?“ Moja mama je počela da bogoradi: „Upiši nešto drugo, moli te mama!“
Upisao sam, septembra 1957. godine, Mašinski fakultet Univerziteta u Beogradu. Oktobra iste godine Rusi su ispalili satelit u svemir. Na prvom predavanju iz mehanike redovni profesor doktor Danilo Rašković je, kredom zelene boje, napisao ćirilicom na dugačkoj i visokoj tabli u amfiteatru 56 ( stara zgrada tehnike u sadašnjem Bulevaru Kralja Aleksandra ) : „Zlatnici carice Katarine se bogato otplaćuju“.
Carica Katarina je zlatom plaćala naučnike braću Bernuli i Ojlera da iz Švajcarske dođu u Rusiju i osnuju institute matematike i mehanike. Znala je da se znanje sporije taloži od para i verovala je da će se, jednog dana, njeno zlato debelo isplatiti. Profesor Rašković je bio antiprotivan, odnosno reakcija, ali je ushićeno pričao o uspesima ruskih, odnosno sovjetskih naučnika. Predavanje je završio rečima:
„Voleo bih da grešim, ali ću pred vama biti iskren. Zapad nikada neće oprostiti Rusima što se ćirilica pre latinice vinula u vasionu“.
Na tom, prvom predavanju, profesor Rašković nas je upoznao sa jednom anegdotom. Naime, Lajbnic je raspisao anonimni konkurs da se reši problem najkraćeg rastojanja između dve tačke u polju gde se vrednost zemljine teže kreće od maksimuma do nule, a poznato je da je najkraće rastojanje između dve tačke u polju zemljine teže prava linija. Jedan asistent Isaka Njutna je, u Parizu, saznao za ovaj konkurs i visoku nagradu za tačno rešenje. Vrativši se u London, pokazao je Njutnu Lajbnicov zadatak. Legenda kaže da je Njutn iste večeri rešio problem, uvevši u mehaniku takozvane linije brahistohrone, koje mogu biti prave, parabole ili hiperbole, po kojima se kreću sateliti (prvo pravom linijom dok dejstvuje zemljina teža, a kasnije parabolama ili hiperbolama birajući najkraće rastojanje između dve tačke u tim prostorima, gde je uticaj zemljine teže veoma mali ili upošte i ne postoji). Kada je Lajbnic proučio dobijeno rešenje od anonimnog autora, uzviknuo je: „Poznajem lava po njegovoj šapi!“
Počele su i vežbe na fakultetu, koje redovno posećujem, a sobom nosim i veliku tablu za Nacrtnu geometriju. Već sam naučio da, na krivini kod Vukovog spomenika, spretno iskočim iz tramvaja četvorke, čija se vrata nisu uopšte zatvarala.
Starije kolege su pokušavali da nam pomognu: „Brucoši, ako ne ide, u dvorištu fakulteta gasna komora radi od tri do pet popodne“. Uvidevši da nam se nije dopala njihova dobrodošlica, zabrinutim glasom nas uvode u tajne fakulteta: „Ako neko od vas uopšte dočeka da radi diplomski rad, potreban će mu biti Branko Resavac“. Ubrzo mi pokažu gospodina Branka Resavca. Po preporuci, siđem u podrum i zapišem broj njegove kancelarije (dvadeset i tri). Nisu prošla ni tri partijska sastanka, a ja se molim u sebi: „Gospode, poživi Branka Resavca do mog diplomskog rada“. Nisam još dao ni jedan kolokvijum, a kamoli ispit, već pričam mom cimeru Zoranu Vukoviću iz Vršca , studentu medicine, kako će neki Branko Resavac da mi pomogne kod izrade diplomskog rada, jer on ima kopije svih diplomskih, pa ako dobiješ sličnu temu, Branko ti ustupi svoj primerak i možeš lepo puno stvari da prepišeš, slično kao u Resavskoj školi. Ubrzo, Zoki mi je poklonio knjigu „Englezi u papučama“. Ne gledam ko je pisac, već čitam napisano:
„Ako posle prve godine studija znaš gde je tvoj fakultet, velika je verovatnoća da ćeš biti asistent na tom fakultetu. Ako posle druge godine imaš jedan položen ispit, izvesno je da ćeš biti državni činovnik. Ako si posle treće godine polagao prvi put ispit i pao i još opravdavaš ovaj svoj neuspeh, smeši ti se ministarsko mesto u kraljevoj ili kraljičinoj vladi. Ako si posle prve godine studija položio sve ispite, bićeš srećno oženjen čovek i dočekaćeš pedeset godina braka“. Kako su mi sve četiri mogućnosti odgovarale, otklonjena je neizvesnost oko roka trajanja mojih studija.
I sve bi bilo maltene idilično, da, u sedmom mesecu studiranja, kada se sve rascvetalo i napupilo, moji cimeri nisu upoznali moju tetku sa mojim problemom: „Znate, tetka Milena, naš Staša nema devojku“. Tetka je rešila da mi neodložno pomogne i pozvala u pomoć svoje stare saradnike, mog ujaka Rašu i mog brata od tetke Mišu. Njihova dijagnoza se odnosila na moju nesposobnost da priđem devojci. Ujka Raša je predlagao: „Najbolje je da kažeš devojci, izvinite, gospođice, meni se čini da smo se videli u Vrnjačkoj Banji. Nemoj druge banje da pominješ.

(Nastaviće se)

Strahinja T. Kostić

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*