Vlajkova ulica (14)

LESKOVAC

Al, od nameru da Leskovčani imav plažu se ne odustade. Nekolko godine po toj na Strelište na Isar, uz sam put za Sinkovce, dokaraše mašine napraviše bazent od bajton. Bazen golem i Leskovčani se banjaše edno dva – tri leta. Al, tg se pokaza da neje baš izabrano dobro mesto, jer „zemlja radi“, bajton poče da puca, po zidovi se pojaviše napukline rupe i puštiše da voda iz bazent isteče… I takoj Leskovčani pa ostadoše bez bazent za banjanje.
Al, neje uvek takoj bilo. Imaja je Leskovac plažu, takozvanu Benićevu plažu. U toj vreme ko da su neki drugi ljudi bili i ko da su nekako drugačije razmišljali. Prvo su razmišljali – odokle tolku vodu da navučev za plažu kad se voda uzimala uglavnom iz bunari i na klip pumpe, a za plažu treba kodža voda, pa plaža mora da se čisti, a da se očisti voda mora da se ispušti pa plaža pa napuni s novu vodu. I na kraj odlučiv da plažu napravi tamo kude je i voda – na kraj grada i da za plažu koristiv vodu iz Čukljeničkog potoka – džabe! I ondak se od Begovićeve vodenice iskopa kanal i po taj kanal je iz Čukljenički potok išla direk u bazent.
Onija koji pamtiv duže i nose sećanja iz vreme koje se sada svrstava u prošli vek često spominju da je Leskovac između dva svetska rata, iza fabrike plugova „Slon” ( kasnije Lemind), imao i veliku plažu. Ovaj veliki bazen sa pratećim objektima na prostoru od 6 hektara izgradio je trikotažer Ljubomir Benić sa ortacima Ljubom Kostićem, reštoraterom na železničkoj stanici, Dobrivojem Valčićem i Jovanom Milenkovićem. Za kupovinu zemlje i i izgradnju bazena Ljuba Benić je 1930. godine opštini platio 29.000 dinara. Bazen je građen 1936. godine, a plaža je puštena u rad 1937. godine.
-Bazen je bio 50 metara dugačak, širok 15 i dubok od pola metra za decu do tri po metra za odrasle kupače, – kaže Sveta zvani Čavrljuga koji je radio na održavanju plaže. Bile su i trambuline za ripanje u vodu, pa korito u koje sedneš, a ono te doveze u bazen ss valovi, pa je imalo igralište, pa pesak i rupe u pesak za ripanje, ping pong i bife sa četri stotine stolice. U bazen je moglo da stane milion i 800 iljade likara vode, a punija se 24 sata. Vodu u bazen menjali smo preko nedelju dva puta po pola, a jedanput nedeljno – skroz. Kd se bazen potpuno osuši prvo ga operemo ss vreli hlorni kreč, pa ss običan kreč, pa se sve toj opere i ondak se bazen napuni ss vodu i 15 kila plavi kamen se sipe u vodu. Za plažu je korišćena voda iz Čukljeničkog potoka – od Begovićeve vodenice je vodio poseban kanal do bazena. Da bi bila potpuno čista voda je prvo prolazila kroz filter ss ugalj, pa kroz filter ss šoder, pa je ondak prođuvala kroz sita i tek onda je takoj prečišćena dolazila u bazen. Al, toj je bija potok i kad je suša potok presuši, a kad je provala oblaka potok poplavi i plažu – i nema banjanje! Ondak Ljuba Benić iskopa bunar dibok 4 i širok 4 ipo metra. Bunar je davaja milion i 800 iljade litara vode kolko je i trebalo za bazen. Voda iz tj bunar nikad neje preskla i od tg – plaža radi vez obzira da li je suša el pa provala oblaka!

      Kada je plaža počela da radi pokazalo se da je bila prilično doleko. Da bi se na građani omogućilo da na plažu ne idev peške po onej vrućinčetine i da gim onaj žeglc ne udari u glavu – uveden je prvi leskovački  tramvaj. 

-Bila su toj konjska kola na koja su mogla da se ukači i stane oko šeset čoveka. Ovaj špediter vukli su konji i leskovčani su ga odmah prozvali – drveni tramvaj, a vožnja je bila – džabe! Vlasnik drvenog tramvaja bija je Đoka fijakerista. Polazna stanica bila je kod Spomenik, pa su bile stanice kude Leku Slezenku na Široku čaršiju i kod Đermanovićevu kafanu kod železničku stanicu. Al, mlogi su se ss drveni tramvaj vozili džabe od spomenik do stanicu, a ne i do plažu. Ondak se fijakeristi pobuniv jer više niki neje teja da plaća fijaker, kd na stanicu može da se odveze ss drveni tramvaj i toj – za džabe! I opština zabrani da prevoz na plažu bude besplatan. Ondak je Ljuba Benić uveo tramvajske karte.
– Ja sam, kaže Sveta Čavrljuga, bija prvi kondukter u drveni tramvaj. Prevoz za plažu počinjao je ujutru od deset sata. Tramvaj je radio sve do osam sata uveče, a karta od Spomenik do plažu koštala je – pola dinar! Kd su bile velike vruđine na plažu je bilo i po iljado ljudi, a mnogi su još od doma na plažu išli – u gaće!
Al, posle rata, kad dođoše „oslobodioci’’ – „narodna vlast’’ sruši Benićevu i na toj mesto napravi fabriku „Proleter’’…
Na toj mesto sad nema ni plaže ni fabrike – „Proleter’’. A nema gu više ni „narodna vlast’’! Al, ostalo zapisano kako je Leskovac niki put imaja plažu za koju se voda koristila iz Čukljenički potok – džabe i kako se nekada na plažu išlo s „drveni tramvaj’’, a onija iz Panađurište od doma su na plažu išli – u gaće!

( Nastaviće se )

Sava Dimitrijević

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*