LESKOVAC
Tihomir Petrović, „Čovek i delo“,
Gradsla biblioteka „Karlo Bijelicki“,
Sombor, 2016.
Knjiga “Čovek i delo” profesora Tihomira Petrovića može se posmatrati najpre kao zbirka autorovih raznobraznih tekstova, pisanih različitim povodima, sakupljenih sa raznih strana i iz različitih vremena, e da bi se skućele između korica ove neobične knjige. Međutim, knjiga je u prvom redu zbirka tekstova pisanih u slavu javno izgovorenih reči posvećenih ljudima, pojavama i delima iz ovovremenog svakodnevlja. Knjiga u najvdećem delu slavi čovečno u čoveku i njegovu pripadnost društvu. Ova knjiga u prvi plan stavlja odgovornost nastupa u javnosti, veliča lične stavove, kritičke misli i promišljeni iskaz. U vreme kada se pred publikom izlazi rutinski, bez ozbiljnih prirema, kada se umesto osmišljenoh govora rasipaju tirade preznoslovlja i fraza, ova knjiga je neka vrsta uputne i prigodne publikacije koja bi trebalo da ukaže na neophodnost promišljenog i ogovornog obraćanja u javnosti. Prigodni govori poput otvaranja manifestacija, kulturnih, sportskih i političkih skupova, reči u slavu značajnih ličnosti, pozdravni govori, nekrolozi, slova u čast značajnih jubileja iz istorije, kulture i iz života pojedinih uglednih ličnosti…, prilike su da se govori smišljeno i osmišljeno, prigodno i mudro, zrelo i argumentovano.
Knjiga je delom i osoben praktikum o načinu da se poštena i obavezna kritička reč mislećih ljudi artikuliše i saopštava. U vreme duhovne začaurenosti, skrajnutosti intelektualaca sa glavnih tokova društvenih zbivanja, retki su oni koji svoj stav iznose smelo, oporo, grubo, ali argumetnovano, ubedljivo, jasno i hrabro. Tihomir Petrović svoj intelekualni zadatak ozbiljno shvata. On ukazuje na dužnost intelektualaca da se suprotstave malodušnom i plašljivom prećuktkivanju ili (što je opasnije) klimoglavom i poltronskom odobravanju od medija nametanih dominirajućih stavova.
Knjiga je dobrim delom i osobena publikacija o prijateljstvu, o vraćenim dudova prijateljima kojih više nema, institucijama koje su daleko, ljudima koji su svoje male živote ugradila u sećanje onih koji su koraknuli malo dalje u životu.
Kao što je pažljiv i marljiv u odabiru prigodnih reči, u osmišljavanju iskazanog i u nalaženju mere, Tihomir Petrović je marljiv i u organizaciji ovog, sadržajem i izrazom, polifonog materijala.
Prvo poglavlje je neka vrsta autorove legitimacije. Njegovo životno opredeljenje je škola i školovanje za školu. Podsetimo, Tihomir petrović je jedan od istaknutijih poznavalaca književnosti za decu i predavač na Pedagoškom fakultetu u Somboru. Od tekstsa o istoriji škole u njegovom rodmom Bošnjacu, prelazi se na nekoliko eseje o različitim temama vezanim za školu, školstvo, učitelje i učiteljovanje. Uz slavljenje poziva i ushitnih reči o lepoti bavljenja ovim plemenimtim zanimanje, Petrović, ne štedeći znanje, iskustvo i profesorski strog pozor, ukazuje i na pregršt slabosti u oblasti koja se danas, kao i sve što se tiče duha, stavlja na margine ekonomskog i društvenog napredovanja.
Naredna poglavlja sa naslovima „Društvo“ i „Kritika“ zaravo su serije kritičkih kolumni koje je, o pojavama i (pretežno) anamoalijama u društvu, uočio i žigosao naš autor. Njegovi stavovi nisu iz reda onih najčešćih novinarskih i publicističkih navijačkih ili paškvilnih jednobojnih komentara. Naprotiv, ovde se radi o argumentovanim, kritičkim i gorkim opaskama posmatrača koji ne pripada nijednoj struji i ne iznosi ničije do svoje stavove.
Treći uslovnom podelom određen krug tema vezan je za ličnosti i progodne govore koje je autor različitim povodima beležio i izgovarao. Tu je autoru data mogućnost da otopli onu hladnu i objektivnu profesorku reč. Izlaganja i napise autor je lirski obojio, toplinom začinio, poetkom reči zasladio, tako da se može zaključiti da je on od ličnosti o kojima je pisao, napravio svojevsne poetske likove koji podjednako traju u istoriji književnosti, zavičajnoj istoriji, sećanju porodice, ali i u ovim toplim zapisima i natpisima.
Ono što smo u uvodu naše beleške napisili i što se govori o potrebi odgovrnog i savesnog pristupa javnoj reči, upravo je „praktično“ pokazano u završnom poglavlju. Prigodni javni govori su „ozbiljno“ pripremani, ako „ozbiljno“ za ovaj kontekst nije neozbiljna reč. To su argumentovani, raskošnom rečenicom i biranim rečima uobličena slova koja odjekuju kao zvona manastirska, kao cvrkuti slavuja, kao melodija umilnog glasa.
Nije retka pojava da se tekstovi intelektualaca i naučnih radnika koji izlaze iz okvira njihovih stručnih opredeljenja sakupljaju u publikacije ovakvog karatera. Međutim, ova knjiga valja da posluži kao ostvarenje u slavu odgovrne i neophodne javno izgovorene reči intelktualaca koji bi trebalo da budu neka vrsta probnog kamena za sve one koji, po prirodi obaveza i površnom shvatanju posla, istračavaju u javnost sa neosmišljenjim, nedomišljenim i sebi dovoljnim ispraznostima i praznoslovljima. A toga ima napretek.
Dragan Radović
Leave a Reply