VLASOTINCE
„Na sedam kilometara severoistočno od Vlasotinca, onde gde planina Kruševica svojim južnim obroncima prelazi u zatalasanu padinu, na nadmorskoj visini od 350 metara, s istoka na zapad, razastrlo se Crnatovo. Severno – brdovito zaleđe, južno, u širini sela, blago nagnuto Crnatovsko polje”, na najbolji način je opisao položaj vlasotinačkog sela Crnatova, profesor književnosti Nikola Mitrović u svojoj knjizi „Crnatovo – prošlost i sadašnjost”, koja uz istoriografsku, ima i folklornu sadržinu.
Profesor Mitrović u svojoj knjizi kaže da nikad nije skrivao svoju vezanost za selo, jer je u njemu rođen i nikad nije kidao vezu sa selom, i zato u uvodnim napomenama knjige o selu, kaže:
,,Za nekadašnjim Crnatovom ne treba žaliti. Sentimentalnosti, ipak, ima mesta iz mnogo razloga. Kako ne osećati nostalgiju za nekadašnjim živim seoskim ambijentom, za selom punim ljudi, za porodicama u povezačima, za vrevom i pesmom u Crnatovskom polju, za radinošću, za dobrom voljom i vedrim raspoloženjem koji su se sretali na svakom koraku, za okupljanjima o praznicima i porodičnim veseljima, za zvukom frule u smiraju dana “.
“Eto kojim se i kakvim makadamom stiže od Boljara do Crnatova. Nabujale kiše znaju da naprave puno problema, šančevi pored puta su neočišćeni i zarasli u šipražje i travu, a nema iz sela ko bi mogao taj posao da uradi. Iz lokalne samouprave Vlasotinca kao da su zaboravili na nas. Zato molimo opštinsko rukovodstvo Vlasotinca da povede bar malo brige o našem selu, a ne da dolaze samo pred izbore, a tada su im puna usta obećanja. A, kad prođu izbori zaborave na data obećanja. I zato, ovo je molba, ovo je vapaj Crnatovčana da se selu pomogne, kako bi se zaustavio sunovrat našeg sela. U poslednje vreme u Crnatovu se ljudi samo okupljaju na seoskom groblju kada neko ode na onaj svet ili povodom nekog parastosa, – priča nam Slobodan Pešić, dok putujemo iz pravca Boljara, na čiji smo, inače, poziv došli da obiđemo selo Crnatovo.
Imate organe mesne zajednice, zar oni ne čine ništa za dobrobit sela ?
” Organi mesne zajednice postoje samo na papiru. Ako, uopšte i postoje. I, oni se predlažu i biraju samo za potrebe pojedinaca, i zna se već za čije i kakve potrebe. Ma, kažem vam, skoro da nema nikoga iz sela ko bi nešto mogao da uradi. A ovima dole u gradu odgovara da imaju tako inertne i nezainteresovane ljude, koji ništa ne mogu da preduzmu za samo selo. –
U selu nas je sačekao Nikola Pešić, koji je radni vek proveo van rodnog kraja, a pre dvadesetak godina vratio se u rodni dom, u svoje Crnatovo koje voli najviše na svetu. I dok smo išli selom nikoga nismo sreli. Kao da je selo zamrlo, nijedan stambeni objekat nismo zapazili, a da je to građevina skorijeg datuma, ali zato smo videli na desetine kuća sklonih padu, neke su već i pale. ”
” Dosta mi je bilo svega pa sam se vratio kući. Ovde živim sam, i meni je prelepo. Čist vazduh, nema buke, sav prostor i svo okruženje oko mene je u funkciji lepog. Ali, nije dobro što se selo skoro potpuno ispraznilo. Sećam se da je u selu 1953. godine bilo 176 domova sa 830 stanovnika, 1960. godine u školu se išlo u dve smene, jer je bilo 112 učenika, raspoređenih u četiri razreda. Danas ni školu nemamo, a ni decu. Da su se u poslednjih osam godina u selu rodila samo dva deteta najbolji je pokazatelj tužne i bolne istine Crnatova, – kažu u glas Nikola i Slobodan.
Koliko danas stanovnika ima u selu ?
” U 30 porodičnih kuća živi ukupno 64 stanovnika. Od toga u 20 kuća živi samo po jedna osoba. Pre nekoliko godina iz Kuzmina iz Vojvodine doselila se petočlana romska porodica.
Kada je došlo do iseljenja ljudi iz sela ?
” Posle 1961. godine i zemljotresa u Skoplju, selo je počelo naglo da se prazni. Mnogo je onih koji su krenuli u svet trbuhom za kruhom, a najveći deo otišao je da živi u Vlasotincu, gde ima blizu 300 porodica koje su se u gradu na reci Vlasini zakućile.
Čime se sve bave ljudi iz sela ?
” Nekada se išlo u pečalbu da se zaradi koji dinar, bilo je vrsnih zidara i ciglara. Danas, samo nekoliko njih ide u pečalbu, jer nema radno sposobnih za teške poslove u građevinarstvu. Obrađuju se vinogradi i voćnjaci. Peče se rakija, i od toga se živi. Nekada su pojedina domaćinstva znala da uberu i po deset tona grožđa, ali nažalost toga više nema. Ima nekoliko komšija koji primaju poljoprivrednu penziju, a ona je, kao što se zna, veoma mala, i zato se ovde živi skromno i sirotinjski. Kao da smo nešto bogu zgrešili.
Mnogo je pašnjaka u okruženju, a to je dobra prilika za čuvanje stoke ?
” Tako je. Ali nema ko da čuva stoku. Ustvari, nema ni stoke. Pre više godina svaka kuća imala je po par krava i volova, a toga, danas, nema.
Da li imate zdravu pijaću vodu i da li imate probleme sa strujom ?
” Selo ima pijaću vodu sa izvora koja je dovedena, pre 40 godina i to finansiranjem od strane samih meštana, a neznamo da li je hemijsko-biološki ispravna, jer nikada nije kontrolisana u nadležnim ustanovama. Prva sijalica u selu je zasijala 5.maja 1963. godine. Ima se dosta problema sa strujom, koja pri svakom malo lošijem vremenu nestaje zbog kvarova.
Šta bi ste na kraju želeli još da kažete ?
– U želji da se pomogne svim onim starijim ljudima u selu, apelujemo na opštinsko rukovodstvo, da nađe načina kako bi zdravstveni radnici Doma zdravlja išli češće u selo da pružaju potrebnu zdravstvenu pomoć, jer mnogi od meštana nemaju prevoz do grada, a ni mogućnosti da zatraže hitnu pomoć. Još jednom molimo opštinsko rukovodstvo u Vlasotincu da povede malo više računa o ljudima koji žive na selu da iznađu mogućnost da im pomognu, da pomognu našim crnatovčanima, jer im je pomoć, uistinu i, potrebna – kažu u glas Slobodan i Nikola Pešić.
Akademski obrazovani Crnatovčani
IMA I DOKTORA NAUKA
Mnogo je Crnatovčana koji su završili visoke škole i fakultete,a među njima ima magistara i doktora nauka.
– Novica Petković i njegova supruga Jelena su magistri fizike i rade i žive u Australiji. Milan Pešić doktorirao je sa temom iz sportske medicine i sada živi u Meksiku. U dalekoj Kanadi žive i rade Radivoje Stefanović, koji je doktor mašinstva, njegova je supruga Milena magistar tehnologije, a sin Ivan magistar matematičkih nauka. Doktor tehnoloških nauka je i Aleksandar Ilić, koji radi i živi u Beogradu – upoznaju nas sa poznatim Crnatovčanima Slobodan i Nikola Pešić, dok obilazimo školu, od koje su ostali samo temelji i zidovi, kao istorijsko svedočanstvo, u koju su kao đaci išli i dvestotinak fakultetskih obrazovanih ljudi iz Crnatova.
I Slobodan bi se vratio u selo
DUŠA ŽELI, ALI SRCE NE MOŽE
I Slobodan bi se vratio u selo, ali ima ozbiljnih zdravstvenih problema, koji ga u toj nameri sprečavaju.
– Žalim što ne mogu da živim u rodnoj kući, ali zdravstveno stanje mi ne dozvoljava da duši priuštim ono što želi moje srce – sa suzama u očima govori Slobodan, koji je imao ozbiljan hirurški zahvat na srcu, ali i pored toga iskazao je veliku humanost i postao je zvanični donor svih svojih ostalih zdravih organa.
Tekst i foto: Vlastimir Stamenković
Ovaj sadržaj je deo projekta koji sufinansira Opština Vlasotince. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva
Leave a Reply