STAV : Če je živ!

BEOGRAD-LESKOVAC

Svedoci smo da je u danima iza nas jedna nemala masa, pre svega, mladih ljudi i studenata, rešila da svoje nezadovoljstvo i svoj jasan stav prema političkoj situaciji generalno, a konkretno prema izbornim manipulacijama, pretoči u reku bunta, transparenata i zvižduka.
Reakcije na te proteste su divergentne, a može se reći, i ambivalentne. Postoje oni koji su za, i oni koji su protiv. A bogami, postoje i oni koji se zalažu za nedvosmisleno pokazivanje svog
protivljenja vlasti, ali pak, sa  druge strane, nemaju dovoljno hrabrosti da to sami učine, na taj način što će izaći u protestnu šetnju.

Opravdanja jednih i drugih su brojna. Na koncizne argumente (kretanje plata, penzija, poreza, sloboda medija..) onih manje poslušnih građana, ovi drugi, poslušniji, verniji i „naprednoj“ Srbiji
naklonjeniji u pomoć zovu najrazličitija filozofska i religijska opravdanja, uz neumerenu dozu racionalizacije svih mogućih situacija kojima se krše, ne samo zakoni države, već i zdravog razuma, poštujući kult ličnosti najmoćnijeg čoveka u zemlji, i njegovu božansku inteligenciju i radnu energiju.

Čini se da ovde nemamo ni vremena, ni prostora da se bavimo time. Ono što možemo da uradimo, a da ne kršimo neku od fundamentalnih odredbi Krivičnog zakonika, pa da budemo optuženi za veleizdaju ili za pozivanje na rušenje Ustavom definisanog poretka, jeste da pozovemo na osvešćivanje.

U političkim naukama postoji jedna veoma zanimljiva, a pre svega tačna podela biračkog tela po stepenu političke svesti. Po datom kriterijumu, biračko telo može biti podaničko i participativno.
Podaničko biračko telo nalazimo u onim društvima i u onim državama u kojima državni aparat postoji kao paralelni univerzum, dok obični građani sebe doživljavaju kao politički nemoćne i nesposobne, kao ljude koji moraju da postupaju striktno i u skladu sa direktivama vladajućih struktura. Sa druge strane, participativni momenat političke svesti biračkog tela nalazimo u  razvijenijim društvima, gde svaki građanin, bio on policajac, lekar, frizer, profesor, radnik,
seljak, ili student, vidi sebe kao figuru od značaja, kao figuru koja može da determiniše dalji kurs svog života i svoje države. Biračko telo naše zemlje ne negde na pola puta između ova dva polariteta, s tim što je evidentno da gravitira podaničkom.

Ono što je suštinski važno, jeste da svako krene od sebe, od svojih shvatanja, svojih verovanja i nadanja, da „stavi prst na čelo“ i da se zapita „Da li je ovo ono što želim od svog života? Da li je ovakva država garant bolje budućnost? Hoću li se doveka kriti?“ Pitanja mogu biti formulisana na najrazličitije načine. Odgovori i spoznaja sopstvene ličnosti treba da artikulišu ponašanje u određenom pravcu. Ako si zadovoljan, sedi i uživaj. Ako nisi zadovoljan, izađi I prošetaj, pokaži da ti je stalo, pokaži da si živ. Kažeš da te je strah? Nisi ti taj koji treba da bude uplašen. Na kraju, postoji ona čuvena replika iz nekog filma koji obrađuje bunt: „Čovek postaje istinski slobodan tek onda kad prestane da se plaši!“ Misliš da se ništa neće promeniti? Možda i neće, ali makar postoji šansa. Ako sediš u nekom kafiću, indiferentan na one koji protestuju, šanse su svakako manje. Ako dođe do promena, to je njihova zasluga, ako ne dođe, to je tvoja. Smatraš da je protest čin izdaje vlastite zemlje? Upravo zbog toga što voliš svoju zemlju, treba da protestuješ, jer te ta ljubav tera da je promeniš na bolje.

Čudno je kako ljudi, na hiljadu „mogu i hoću“, nađu hiljadu i jedno „ne mogu i neću“.
Ovde se ne radi o pozivanju na politički aktivizam usmeren prema ovima ili onima, nikako ne označava animiranje i probuđivanje simpatija prema nekoj opozicionoj struji. Ovde se radi o humanocentrizmu u svom najpragmatičnijem ruhu.

Imaš jedan život, prestani da čekaš da prođe, živi ga! Nema ničeg lošeg u tome. Nema ničeg lošeg u pokazivanju da i pored svih peripetija, nebrojenih kriza, egzistencijalnih, političkih,
bezbednosnih, i dalje imaš kičmu. Da si misleći, karakterno potkovan stvor, a ne člankoviti crv, koji se savija i lomi pred svim i svačim, koji plašljivo tumara ambisima beznađa, i koji je spreman da se bespogovorno regeneriše posle svake uvrede i poniženja.

Pokaži da te nije strah. Pokaži svoj stav.

Osvesti se!

Aleksandar Stojanović

student

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*