Sava Dimitrijević :LEPOSAVA PRENDINA

 

LESKOVAC

Onaj isti dan, 6. septembra 1944. godine, i po onaj isti put po koj su išli Pejča i Žika kad su nosili krošnje s pokloni na Mile Andrejevića u Bratmilovce – pošla je i Leposava Prendina s komšiku Živku da meljav brašno na vodenicu na Moravu kod Manojlovce. Kod Ančiki gi stiže s čeze Miče Putnik i kazue gim:
– Žene, bre, edna devojka još od Leskovac trči po vas i vika: mamooo! Mamooo, stanite! Možda po vas trči!
One stadoše i stiže gi Leposavina ćerka Ruška.
-Mamo, kazue, ja dođo da ti pomognem! Ne možeš ti sama tolko žito da nosiš! U ranac ima oko tries kila, a do Moravu ima dosta da se ide!
– Vrni se doma! – kazala vu Leposava, vrni se doma da čuvaš braću Dragana i Branka.
Ruška se vrnula Leskovac. Brat vu Dragan i Mikica Mojsinče igrali šah na terasu, a drugi vu brat Branko crtaja firmu na doktora Živče – kad su pred podne naišli avioni.
-Beži u podrum na Stojana Petkovića, kazala Ruška. -Takoj je i majka kazala – tam da begaš! Branko i ja ćemo sg da dođemo!
Al, dok je Branko obuja cipele i dok je iskočija iz sobu – bombardovanje je uveliko bilo.
Danima i noćima je posle Leposava Prendina na ruševine sveće palila i plakala za sina Branka i ćerku Rušku. I sve dok je živa bila nee mogla da prežali što je živu ćerku, kd gu je kod Ančiki stigla – u grob u Leskovac vrnula. U ruševine nađoše vrata od kuću – zaključana i po toj što su vrata bila zatvorena mislili su da su Branko i Ruška pobegli i sakrili se u nečiji podrum. Od tj dn Leposava Prendina je dnju i noću tražila ćerku i sina po ruševine – po podrumi kopala, u krateri silazila, sveće palila i vikala:
– Brankooo sineee! Ruškeee ćerkooo … kude ste deco moja!
Ondak su ljudi počeli da vu kazujev:
– Živa su ti deca, bre, Leposavo!
Edni vikav:
-Tuj gi vidomo!
Drugi kazujev:
– Onde gi vidomo!
Pa – beoše onde! Beoše ovde!
I naposletku vu kazaše:
– Sigurno su otišli s neku brigadu!
Od tg Leposava poče da gi traži po brigade. Brigada taj i taj je tam i tam –kazuev vu – ovaj brigada je onde, a ovaj brigada – ovde!
I kako vu kazuev takoj Leposava ide i traži brigade, raspituje se za Branka i Rušku.. Al, što više ide od brigadu do brigadu tkoj sve dalje i dalje od Leskovac mora da ide i naposletku put gu odvede u Čačak – sve peške je išla po putevi i u ranac na grbinu nosila obuklo za sina i ćerku.
– Otišli su od kuću, a nesu ništa poneli da se obučev, zborila je. Eve, i zima dođe, a oni su u letnjo obučeni, će se smrznev, će nazebev i će se razboliv! Za toj i nosim ovoj obuklo – da imav koe da obučev i obujev kd gi nađem!
S ranac na grbinu išla je Leposava po razni putevi i po razna vremena – počela je da gi traži u jesen, a u traženje gu zateče i zima. Spavala je kude se kako nađe – pod drva uz put, po plemnje u sela. Kod železnički most na Moravu kod Kraljevo kd dođe više nee imala snagu da ide – kako je legla takoj je od umor zaspala. I nika brigada naišla, videli vojnici Leposavu kako s ranac na grbinu spije uz železnički most i edn vojnik kazaja: – Eve, bre, edna žena polumrtva spije – da gu unesemo u kuću!
I vojnici uneli Persu u kuću u koju su se i oni odmarali i grejali na trinjaru. U zoru partizani produžili put, a Leposava ostanula da spije. Kad u sobu ulegla gazdarica od kuću, pogledala u ženu što je zaspala pored trinjaru i viknula muža:
– Odi, bre, Milane da vidiš – ovaj mi žena mlogo poznata!
– Pa toj je, bre, naša Leposava iz Leskovac, kazaja Milan.
A taj Milan je bija južar, pa je otišja iz Leskovac i u Kraljevo otvorija južarsku radnju.
– Ajde, Leposavo – kazala njigova žena – vidim da si umorna i gladna, ajde da edemo!
Tuj se Leposava odmorila i kazala kude je pošla.
– Mloge su brigade po ovaj put prošle i zanoćile kude nas, al do sg nesam čuja da među partizani ima niki Branko i Ruška iz Leskovac – kazaja Milan. Da su ti deca u niku brigadu čulo bi se i ja bi znaja!
– Ću idem u Čačak, kazala Leposava. Tamo sigurno ima neka brigada i možda su moja deca tamo!
– Kude po ovoj nevreme – odvraćaja gu Milan od put. Zima je, snegovi golemi, putevi umrzli, vejavice i vetrovi će te bijev po put, mrazevi će te stignev na niku ledinu, nema kude da staneš, da se odmoriš i ogreješ! Putevi su doleki, a zima golema. Za toj ostani ovde kude nas, odmori se, sačekaj da zima omekne!
– A, ne – kazala Leposava – ću si idem!
I po onuj zimu Leposava dođe i nađe Rade Stanojevića, Leskovčanina u dvaes četvrtu diviziju.
– Rade, sinko – kazala mu – ne li su Duško i Ruška kude tebe u brigadu?
– Tetka Leposavo – kazaja Rade – tvoj sin i ćerka nesu ovde. Nemoj više da se maješ po ovakvo lošo vreme – nesu kod nas u dvaes četvrtu diviziju, tuj smo ja i moja žena, znamo Branka i Rušku, i znam sigurno da tvoja deca nesu ovde. Nego se ti vrni u Leskovac!
Leposava se vrnu u Leskovac i umesto da gi traži po brigade – poče da ide po vračarice da vu gledav u karte. Takoj i u Knjaževac otide kude niku ženu koja je uspostavljala vezu sas duhovi. Leposava se pomolila Bogu i duh pita:
– Koga oće Leposava da zove?
– Zovi mi muža Mihajla – kazala Leposava i padnula u trans.
Taj duh je pronašo Mihajla i pitue ga:
– Mihajlo – da li su kod tebe Branko i Ruška? Toj te pituje tvoja žena Leposava!
– Duh od Mihajla se otud javlja i kazue:
– Deca su ovamo, nemoj Leposava da plače mlogo, jer sluze njene gi guše!
– Jesi li čula – kazala žena kod koju je došla Leposava. Deca su ti kude tvojega muža, s tatka su Mihajla i poručujev ti da više ne plačeš!

( Nastaviće se )

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*