Sasvim obična priča

LESKOVAC

Ranih osamdesetih poletimo Sale Mitrović i ja Utvom-75 iz Leskovca za Banja Luku, namerni da se pokažemo na memorijalnom turniru “Franjo Kluz”. Prethodno uradili sve po peesu, navigacijski plan, meteosituacija, pregled aviona, pa napred preko jednog i drugog Jastrepca po ruti. Prognozeri rekli da se nestabilno u vazduhu očekuje tek posle 14 sati.

Negde ispred Kraljeva počela vožnja po krupnoj kaldrmi, vidimo da se desno od nas zacrnilo do horizonta i da ubrzano niz Juhor ide prema nama, seva i preko levog krila, otuda sa Golije i Kopaonika, ali odlučujemo da nastavimo i pobegnemo paru kumulonimbusa koji bi da nas uraklje. Ako se nešto bude i događalo, prognoza rekla da bi to trebalo da bude mnogo kasnije, do podneva imamo još par dobrih stotina minuta.

Odlučujemo da nastavimo iznad Kraljeva, valjda je preko, u dolini Kolubare, bolja situacija. Već na grebenu Maljena shvatamo da nam je procena bila loša, prošli smo zavetrinu planine i uleteli pravo u razigrani orografski talas, vetar ne dozvoljava zaokret i sprečava nam nameru da se vratimo, Utva skače kao dobro uhranjeni pobesneli bik u areni američkog rodea, slavimo u sebi i na glas konstrukciju i konstruktora Utve, ovo avion izdržava više nego što je u uputu zapisano. Shvatamo da smo uleteli u veš mašinu vetra koji juri u susret kumulonimbusima iza naših leđa, trošimo sve što znamo da let bude makar koliko bezbedan, na momente imamo utisak da stojimo iako se kazaljka brzinomera naginje ka crvenom…
I ispred nas registrujemo kumulonimbus, treći, još nam samo on nedostajao, ide odnekud preko Drine, preti da nam zatvori prolaz prema Valjevu, baš kad smo odlučili da sletimo na njihov aerodrom u Divcima.
Zovemo Valjevce, javljaju se u zlo doba, kažemo im nameru da kod njih čučnemo, u oluji smo i nevolji, oni odgovaraju da je upravo preko njih prošla strava nepogoda i da je njihova pista potopljena. Nema sletanja.
Već smo na domak grada, probijamo se nekako njegovom istočnom stranom kroz nevreme, nepoverljivi i u nuždi, idemo na pokušaj sletanja. Sa procedurom koja se u ovakvim prilikama primenjuje, prilazimo pisti u Divcima direktno, da u brišućem letu proverimo stanje na zemlji. Zabezeknuti Valjevci ispaljuju crvenu raketu, kao poslednje upozorenje da pista nije upotrebljiva, stavljajući nam istovremeno na znanje da oni sa našom ludilom nemaju više nikakve veze, i da će sve što se bude dalje dešavalo biti na našu glavu.
Bili ljudi skroz u pravu. Ispod nas jeste pista, ali tek ispod ogromne bare koja je čitavu prekriva, pa na njenom kraju dodajemo gas i nastavljamo rvanje sa medvedima birajući za nastavak neki magloviti prolaz koji se između oblaka projektuje. Po kompasu odlučujemo da idemo na Obrenovac, pa da tražimo pomoć od Surčina ili Batajnice, ako krene po zlu do kraja.
Pamet već odvojila veći deo sebe na razmišljanje hoće li motor, pod neprestanim mlazevima kiše, izdržati i koliko još. Filter za vazduh je na spoljnom delu kapotaža, sigurno je već natopljen vodom, ćutimo i Sale i ja o tome, ali znamo šta nam je na umu.
Održavamo nekako pravac, kompas ne pomaže, njegova ruža se odavno pretvorila u čigru, buljimo u ADF i njegovu iglu podešenu na frekvenciju talasa koncertne stanice Obrenovac. Igla ADF-a se lepo okrenula kad smo preleteli antenski predajnik, više nam ne služi ničemu, ali Obrenovac ne vidimo u gustom sivilu, tražimo talase radija Mitrovice ili Rume, nešto smo uboli, kroz kišnu zavesu naziremo reku i prelećemo je. Sava.
Sada nam je cilj bilo kakva čista ledina u ravnici, napolju uslovi sve gori, ako ne bude druge zaglavićemo točkove u nekom oranju.
Iza nas kumulonimbusi ko besni psi u gonjenju, stiče se utisak da su nam munje već na repu.
U nevremenu, prolazimo između Rume i Mitrovice, a da ih nismo ni naslutili, ali se onda ispred Utvine njuške pokazuje neka uređena livada, ličilo na jedan od brojnih privremenih letilišta za poljoprivrednu avijaciju kojih je u Vojvodini mnogo. Bez oklevanja se odlučujemo za sletanje, ima tamo pored ledine neki objekti, vidimo ljude u radnim kombinezonima kako izlaze iz njih i trče prema nečemu što bi trebalo da bude pista.
Slećemo bez većih teškoća, više rutinski nego što bismo mogli uočavajući parametre, žurno se sklanjamo u stranu, ljudi nam već prilaze. Po pljusku, izlazimo iz kabine i zavlačimo se ispod krila sa lengerima u rukama, vetar je sve jači, Utvu treba vezati solidno. Saznajemo da su nam domaćini zapravo mehaničari, pomažu nam svesrdno, objašnjavajući usput da smo sleteli na aerodrom u Velikim Radincima, stavljamo navlaku na Utvin motor i trčimo do obejkata u koji ulećemo mokri kao iz bare.
Domaćini nas smeštaju, napolju je već potop biblijskih razmera, nekako se prilagođavamo i opuštamo, kreću priče…
U Velikim Radincima smo konačili. Sutradan, kao da se juče ništa nije dešavalo. Sunce. Nigde oblaka. Ni daška vetra.
Izašli smo da se slikamo pored aviona, legendarnog Soko 522, tu je nastala ova fotografija. Onda smo nastavili let za Banja Luku.
Sve ostalo je bilten.
I neka neko kaže da Utva 75 nije dobar avion.

Nikola Milićević

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*