Proslava mature Kod Mice Boke (26)

Piše: Sava Dimitrijević
(Svaka sličnost sa stvarnim događajima je slučajna. Svi likovi i imena su izmišljeni )

 U truloj Jugoslaviji, na rođendan kralja Petra, 6. septembra,  na trgovima širom zemlje igralo se Kraljevo kolo i vikalo: - Živeo kralj! Ali,  to je bilo onda kada  smo bili  „glupa masa“, „zadojeni monarhijom“, nosili šajkače sa kokardom i klicali kralju i otadžbini! Ne ponovilo se! Šta će nam kralj. On je pokrao svo zlato, ostavio narod da gladuje i pobegao u Englesku. A nas ostavio da patimo... 
  A posle izvesnog vremena, kada su demonstracije u Beogradu prestale,  čulo se da  Udba radi „svoj posao“. Naravno, to nije  bilo na televiziji, jer te –ve  govori samo istinu i isključivo istinu, - a ono što televezija ne kaže nije se ni dogodilo i čista je izmišljotina  kapitalističke propagandne mašinerije i stranih plaćenika koji se na Golom otoku nisu naučili pameti... 
  Takođe se pričalo   da je Udba, kada su se studenti razišli po studentskim  domovima i ponovo uzeli knjige  u ruke, hapsila kolovođe demonstracija da ne  truju našu omladinu i da se tamo u zatvoru opamete! Ako je istina kao što se priča  onda to sigurno rade bez da TI znaš,  inače ne bi smeli to da čine.  Uostalom, ima onih kojima je  posao – primaju platu da rade ono što ti misliš da treba, a ne moraš da znaš da to rade.
  Na žalost, druže Tito, mi smo nezahvalan narod. Mi nikoga i ništa ne poštujemo! Mi nismo kao tamo neki narodi na trulom Zapadu  koji  ne dozvoljavaju da im istoriju pišu pobednici, već se drže istine i samo istine. Naprotiv, poznati smo po tome što su nam staze pamćenja plitke i vrlo kratke. Preko noći zaboravimo ono što je bilo juče,  čak se  iz prve  ne bismo setili šta smo juče ručali, a kamoli koje je godine bio Kosovski boj. O tome u istorijskim čitankama jedva desetak redaka da ima, a i to je mnogo s obzirom kada se to dogodilo i koga je briga što je tamo neki Miloš Obilić sabljom rasporio tamo nekog cara Murata. 

A o tome kad je bila bitka na Marici da i ne govorimo – toliko nam je kratko i tanko pamćenje. Kao surutka! Ali, zato Sedam Veličanstvenih Ofanziva u NOB-u ne možemo nikada da zaboravimo. Ni „pod razno“, što se kaže. Kroz čitavo školovanje, još od osnovne škole, na časovima istorije i na kružocima u van nastavnim aktivnostima izučavali smo, gutali svaku reč koju izgovore profesori, i drvenim olovkama sa crvenim srcem podvlačili sve što o tim slavnim danima naše NOB-e piše u udžbenicima i naučnim radovima, seperatima, disertacijama i doktoratima i lekcije učili napamet i recitovali kao „Mariju na prkosima“.
Sa uzbuđenjem smo čitalo ono što piše o veličanstvenim hrabrim „Sedam sekretara Skoja“. I do u tančina izučavali bitku na Sutjesci 9. juna 1943. kada si ranjen u ruku od zalutalog neprijateljskog šrapnela!
Ti si znao da mi „praštamo“, ali ne zaboravljamo zlo koje nam čine oni koji ne misle kao mi. Naravno, Udba takođe ništa ne stavlja u ad akta. Samo odloži „predmet“ kao „izgubljeno – nađeno“! Dok stoji u rafu – ne traži ni da jede ni da pije, kako se kaže. Samo skuplja prašinu i čeka dok se ne pojavi vlasnik „učinjenog dela protiv naroda i države“. Ako se vlasnik „predmeta“ ne javi sam, ne treba uopšte brinuti, jer svuda vrvi od doušnika. I kad trojica razgovaraju jedan je sigurno cinkaroš, a ne treba se iznenaditi da su dvojica, pa čak i sva trojica u dosluhu sa Udbom. To je sistem – ja tebe, ti mene. I– mir u kući! Da jedan drugog „otkucavamo“ izveštili smo se do savršenstva – kao da smo za tako nešto završili škole najvišeg ranga.
Dok si ti „plavim vozom“ sa luksuznim salonima, uz „veliko oduševljenje svih naroda i narodnosti“, obilazio krajeve naše zemlje i brodom „Galeb“ plovio putevima mira po dalekim morima – Udba je radila „svoj posao“. „Kolovođe“ studentskih demonstracija, među njima i njihove profesore, hapsili su i odvodili na „prevaspitavanje“ – da im više ne bi palo napamet da opet „huškaju“ „truju“ i „pobunjuju“ omladinu.
I sve je bilo do one godine kada si iz Ljubljane, ovoga puta kao upokojen, u kovčegu, vozom doputovao u Beograd, a mi na televiziji pratili tvoj poslednji put i duž pruge od Ljubljane do Beograda i širom naše SFRJ po selima i gradovima ridali što te više nema i gotove presvisli gledajući kako te sahranjuju u Kuću cveća. Onda smo u svakom kutku naše socijalističke domovine sadili po 88 ruža.. .. Zatim su ruže koje smo posadili uvenule, mesta gde smo ih posadili preorali smo i posejali travu, a brod „Galeb“ i „Plavi voz“ otišli su u staro gvožđe!…

                                  ( Nastaviće se )
                                                                                  

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*