Obeležili 65 godina od mature

LESKOVAC

Desetak učenika druge posleratne generacije maturanata leskovačke Gimnazije okupilo se nedavno  da obeleži 65 godina od kako su kao svršeni đaci napustili školske klupe. U tadašnji prvi razred upisano je 698 đaka (540 učenika i 158 učenica) od ukupno 2300 đaka leskovačke Gimnazije.
Ova generacija iznedrila je 13 doktora nauka, 20 profesora, 16 lekara, osam inženjera, četiri stomatologa, dvojicu sudija, pet advokata, dekane i prodekane, rektore i prorektore raznih univerziteta… Većina ih je rođena 1934. godine, ali ima i onih koji su rođeni 1932., 1933., 1935. i 1936., jer zbog Drugog svetskog rata nisu svi išli u školu, nego su tek nakon rata upisani i krenuli na nastavu.
Primarijus dr Velibor Stanković, zvani Bora Tate, sećajući se na 1953. godinu, kad su maturirali, kaže da je od 90-oro učenika, koliko ih je bilo u završnom razredu Gimnazije, 69-oro upisalo više škole i fakultete, što je samo 10% onih koji su započeli školovanje. Sledeće godine još 13-oro njih odlazi na fakultet sa zakašnjenjem, jer su „pali“ razred ili nisu položili maturu.
-U početku smo bili raspoređeni u šest učionica sadašnje škole „Josif Kostić“ i četiri učionice susedne zgrade gde je pre rata bila ženska Zanatska škola (kasnije Centar za ekonomiku i domaćinstvo). Bilo nas je po 70-oro u učionici, a nastava se održavala svaki drugi dan. Posle završene male mature smo bili prepolovljeni. Zbog potrebe privrede i ekonomskog stanja porodica, polovina upisuje druge srednje škole. Te 1948./49. dobar deo upisuje srednju Ekonomsku školu koja je te godine i počela sa radom, pa se Gimnazija i Ekonomska useljuju u sadašnju zgradu, bez vode i kanalizacije, koju su dobili tek 1955. godine. Ostali učenici upisuju se u učiteljske škole (Aleksinac, Vranje), medicinsku u Nišu, ali i dve domaće srednje škole – tekstilnu i poljoprivrednu.
Seća se primarijus dr Stanković i poruke ondašnjih profesora na kraju školovanja.
-Rekli su – samo hrabro u život! Kao što ste do sada, tako od sada još bolje u nove radne pobede! To smo mi pokazali i dokazali svojim dostignućima. Kao što smo bili vredni đaci u Gimnaziji, tako smo nastavili i u daljem školovanju.


Naravno, nisu sva sećanja vezana samo za školu. Primarijus dr Stanković pamti i zabavne večeri.
-Bilo je to u nekadašnjoj zgradi Oficirskog doma, u nekadašnjoj staroj glavnoj ulici, ispod bioskopa koji se najpre zvao „Moskva“, a kasnije „11. oktobar“ (na tom prostoru je danas Gradski park, odnosno to je prostor između spomenika Kosti Stamenkoviću i Tomi Zdravkoviću – prim. I.S.). Tu su u letnju baštu najpre dolazili pioniri zabavne muzike, sećam se da je bila Olga Nikolić i Vojin Popović, kasnije dolazi vreme Dušana Jakšića, pa Lole Novaković… Naše prve igranke su bile u zgradi Gimnazije, a, opet, kad smo malo stasali, došla je zabrana da se na korzou može biti samo do 20 sati! Tako smo mi više bili na tim matineima…
Nekadašnji profesori su bili strogi, ali pravični, pamti primarijus dr Stanković. Bilo je i nestašluka, kao što je i uobičajeno kad se ide u školu.
-Jedan od najboljih profesora koga pamtim je Tanasije Mladenović, otac Slobodana Botka Mladenovića, koji je bio direktor Kulturnog centra. On je predavao u završnim razredima filozofiju, logiku i estetiku. Bio je vrlo temeljit čovek, znalac i organizator. Kod njega su časovi bili časovi tišine, jer je plenio našu pažnju. Nije to bilo disciplinovanje sankcijama, nego je plenio našu bažnju svojim predavanjima i besedama. Uzoran profesor je bio i Brana Mitrović, koji je predavao srpski jezik, kao i profesorka Slavka Vrbić.
Jedan od najuspešnijih u ovoj generaciji je i profesor doktor Jovan Bukelić, inače autor 25 stručnih knjiga u oblasti neuropsihijatrije, svetsko ime u ovoj oblasti, ali i publicista. On je po jedan primerak svog najnovijeg dela, vezanog za sećanja, podelio bivšim školskim drugovima i svakom je napisao drugačiju posvetu, opisujući osobine primaoca koje su ga krasile u školskim danima. Iako decenijama živi u Beogradu, ne samo da nije zaboravio poreklo, već zavičaj često i posećuje.
-Rođen sam u jednom selu, koje u maju i junu miriše na jagode. Nekada Cernica, a danas Karađorđevac, nalazi se 11 kilometara od Leskovca. Dolazim rado svake godine jednom ili dva puta. Školovanja se rado sećam, ali verujte – bio je to težak put. Krasilo ga je drugarstvo, šale, solidarnost. Kada smo pre deset godina slavili jubilej, saznali smo da smo najbolja generacija leskovačke Gimnazije, a brojke to i potvrđuju.

Ivan Spirić

JUBILARCIMA – NI ČAŠA VODE
Učenici jedne od, ako ne i ikada najuspešnije generacije leskovačke Gimnazije su se, kako i priliči, najpre okupili u dvorištu škole, gde je usledilo tradicionalno slikanje. Onda su ušli u zgradu i krenuli u učionicu da održe školski čas, praćeni pogledima radoznalih učenika koji su prolazili hodnikom. Niko ih u ime škole nije dočekao, poželeo im dobrodošlicu i ispratio ih. Da sam ja profesor, neko bi morao da dobije ocenu jedan iz vladanja

1 Comment

  1. Strašno, jadno…gde je direktor? Mogao je lično da sačeka i počesti ih bar sa čašom soka…za toliko valjda ima….i ja sam nekadašnji učenik gimnazije…profesor fizike…

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*