“Nasilje nije samo stvar porodice, već i države”

Više nevladinih organizacija u Leskovcu okupilo se da obeleži 18. maj, Dan sećanja na žene žrtve nasilja. Ljiljana Nešić, predsednica organizacije „Žene za mir“, podseća da je na ovaj dan 2015. godine za samo tri dana ubijeno sedam žena.

„Ženske organizacije koje čine Mrežu žene protiv nasilja su došle do zaključka da je potrebno da od države zatražimo da se ovaj dan proglasi danom sećanja na sve ubijene žene. To smo nazvali i femicidom, jer su sve te ženu ubijene samo zato što su žene. Inače, u prošloj godini je u Srbiji ubijeno 20 žena, a u poslednjih deset godina, od kada Mreža sakuplja te podatke ubijeno je preko 360 žena. Na teritoriji Jablaničkog okruga u prošloj godini smo imali pet ubistava i tri pokušaja ubistva. Nama je to zapanjujući podatak, strašno je da to bude samo i jedna žena, a mi sada pokušavama da sa institucijama dođemo do zajedničkih dogovora. Tu su važni i mediji, jer oni izveštavaju o tim ubistvima, a mi naše podatke prikupljamo jedino iz tih izveštaja.“

Tatjana Nikolić iz niškog Centra za devojke, organizacije koja se već 24 godina bavi problemima nasilja nad devojčicama, devojkama i ženama.

„Zastrašujuće, po nama, je što je za ženu najnebezbednije mesto upravo njen dom. Polovinu ovih ubistava koje pominjemo se desio u domu od strane supružniga, bivših supružnika ili nekog člana porodice. Kao motivi se navode ljubomora, pokušaji da se kontroliše ponašanje žene, osveta ako je u pitanju neuzvraćena ljubav i slično. To jesu motivi, ali nikako ne mogu da budu opravdanje, jer za bilo koju vrstu nasilja ne postoji opravdanje. Smatramo da femicid treba da uđe u zakon kao posebno krivično delo, i da se onda svi zajedno mnogo više potrudimo da ga sprečimo, kao i da nam brojke ne dolaze samo iz medija, ali i da te brojke smanjimo.“

Svetlana Šarić, koordinatorka SOS telefona u Vlasotincu, kaže da, kada se govori o prevenciji nasilja nad ženama, decom i devojčicama, svi SOS telefoni imaju određene klišee, a to je da veruje, vole i vrednuju osobe sa kojima se razgovara.

„Na žalost, živimo u jednoj patrijahalnoj sredini gde ne može država sve da vidi. Mi kao žene koje radimo na SOS telefonu smo oči države i podrška ženama da što pre izađu iz situacije nasilja. Po našim podacima iz prethodnog perioda, sve žene koje su ubijene su sijaset puta prijavljivale policiji, Centru za socijalni rad nasilje, a na kraju su bile ubijene. Na koji način da nateramo žene, državu, nas same da govorimo o tome šta nam se dešava? Nasilje u porodici se dešava u četiri zida, ali to nije stvar porodice, nego države. Zato i postoje organizacije koje se bore protiv nasilja, ali koje imaju veliku ulogu, li, na žalost, državas još uvek ne prihvata kao nekog ko je tu da pomogne državi i svim drugim institucijama da nasilnika na bilo koji način sankcionišu. Uloga nas je da stalno govorimo o nasilju, da se nasilje preventira i iskoreni. Za to su potrebne godine.“

U Mreži žene protiv nasilja kažu da živimo u zemlji u kojoj je svaka druga žena doživela neki oblik nasilja, a svaka treća se obraćala nadležnim institucijama za pomoć. Istraživanje „Kad institucije zataje ostaje tišina“ potvrđuje taj podatak i pokazuje da su žrtve u proseku imale šest kontakata sa institucijama, kao i da od prvog obraćanja institucijama do ubistva proteknu skoro tri godine.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*