MOBING TRPE I MUŠKARCI ALI GA ŽENE ČEŠĆE PRIJAVLJUJU

LESKOVAC

 

 

0  Najviše mobinga ima u zdravstvu i prosveti, a strani investitori se dele

na one koji žele da stvore dobra ambijent za svoje radnike i na one koji neće da sarađuju

 

 

 

 

Pred Republičkom agencijom za mirno rešavanje radnih sporova od početka primene Zakona o sprečavanju zlostavljanja na radu rešeno je više od 450 sporova i utvrđeno da je svaka treća prijava opravdana. Isto toliko je pokušaja zloupotrebe mobinga, a u trećini slučajeva reč je o povredi nekog drugog prava zaposlenog, uključujući i ljudska prava.

Agencija je jedina specijalizovana institucija u Srbiji koja bavi radnim pravom. Osnovana je po Zakonu o mirnom rešavanju radnih sporova po kome i postupa i  prva je institucionalizovana služba-posebna organizacija Vlade, koja se bavi mirnim rešavanjem individualnih i kolektivnih radnih sporova.

Agencija se bavi i mirnim rešavanjem sporova u slučaju mobinga i prva je stepenica u pokušaju rešavanja ovog problema. Koji je, suštinski, još nedovoljno poznat i onima koji su mobingovani i onima koji mobinguju. Čini se da se u celoj toj priči najbolje ne snalaze ni sindikati, koji bi, takođe, trebalo da posreduju da se stvar mirno reši, kao i da sudovi tek usvajaju praksu u ovoj materiji.

Od početka primene Zakona o sprečavanju zlostavljanja na radu oktobra 2010. najviše predloga za rešavanje spora pred Republičkom agencijom za mirno rešavanje radnih sporova odnosi se upravo na mobing.

olga-kicanovic

„Uslov za postupanje je saglasnost druge strane da se spor reši mirnim putem, a rešava se pravosnažnim i izvršnim arbitražnim rešenjem“, objašnjava Olga Vučković Kićanović iz Repzubličke agencije za mirno rešavanje sporova.

„U početku, statistika je pokazivala da se u jednoj trećini utvrđuje mobing, jedna trećina se odnosi na povredu drugih radnih, socijalnih, pa i ljudskih prava, a u trećini  ima sumnje da se radi o zloupotrebi prava na zaštitu od zlostavljanja, radi ostvarenja nekog prikrivenog cilja – to može biti strah od otkaza, ‘alibi’ za greške u radu, povredu discipline, diskreditovanje lica koje se tereti za mobing u periodu sistematizacije ili pri izboru direktora“, objašnjava Olga Vučković Kićanović. Upozorava da tužba za mobing ne štiti od otkaza: „Tužba povodom mobinga, kao ni postupak pred Agencijom ne štite od otkaza. Zaposleni ne može dobiti otkaz samo tokom postupka posredovanja kod poslodavca, koje traje od 8-30 dana.“

Posredovanje je obavezno ukoliko se za zlostavljanje ne tereti sam poslodavac ili odgovorno lice kod poslodavca, a tek ako posredovanje ne uspe može se podneti tužba sudu. Ali, u tom slučaju poslodavac može pokrenuti postupak utvrđivanja odgovornosti za vršenje mobinga ili zloupotrebu prava na zaštitu, što je u praksi češći slučaj, i tako se dodatna viktimizuje zaposleni/a koje se „odvažio/la“ da pokrene postupak.

„Vremenom je manje brkanja mobinga sa povredama drugih prava, što pokazuje da se mobing bolje prepoznaje“, smatra Kićanović.

 

STATISTIKA
Trenutno je 11 slučajeva u toku, u 26 je odbijena saglasnost da se spor reši mirnim putem, a 14 je rešeno mirnim putem. U jednom slučaju je utvrđeno da nema mobinga, u šest je utvrđen mobing i predviđene su mere onemogućavanja daljeg zlostavljanja, a u sedam slučajeva postignut je sporazum o  rešavanju sporne situacije, bez deklarativnog utvrđivanja zlostavljanja.

U 2016. godini podneto je 50 predloga povodom mobinga.

————————————————————

Sagovornica Nove Naše reči iz iskustva kaže da je najbolje kada se spor reši u internom postupku, kod poslodavca: „Sporazum kojim se situacija rešava zasnovan je na saglasnosti volja da se odnosi u buduće regulišu na drugačiji način, koji je prihvatljiv i licu koje trpi zlostavljanje, i licu koje se tereti za zlostavljanje, ali i poslodavcu. Tako dogovorene mere zaista poštuju i niko ih tokom primene i prakse ne opstruira, jer je dobrovoljno pristao, procenivši da je to najbolji način okončanja spora“.

Najviše mobinga je, kaže, u zdravstvu i prosveti. Od 50 predloga podnetih Agenciji ove godine, samo je osam iz privatnog sektora, a 42 iz javnog i državnog, od toga četiri iz lokalne samouprave. Iz MUP-a  je u Agenciji deset predloga, ali samo u dva slučaja postoji saglasnost da se spor reši mirnim putem.

Zanima nas da li je bilo slučajeve predloga za rešavanje sporova iz oblasti mobinga kod stranih investitora?

„Bilo je nekoliko, mada se strani investitori dele u dve grupe: odgovorni, sa tradicijom poslovanja veoma poštuju prava svojih zaposlenih i drže do njihovog zadovoljstva, svesni da je samo zadovoljan radnik dobar radnik. U tom smislu organizuju i obuke kako menadžmenta, tako i zaposlenih o pravima, obavezama i odgovornostima, kako bi se obezbedilo poštovanje zakona i time prevenirao nastanak sporova. Druga grupa investitora su poslodavci sa manje morala i etike, kojima su zaposleni trošak koji treba smanjiti, a ne resurs u koji treba ulagati. Vama su poznati primeri surove stvarnosti, mislim da je sistemska zaštita zaposlenih u takvim firmama izostala, a poverenje u institucionalnu zaštitu malo. U prilog tome ide i činjenica da niko zaposlen  kod   socijalno, moralno i pravno neodgovornih investitora poznatih javnosti nije zatražio pomoć Agencije“, odgovora Kićanović.

Kao najbolji primer dobre prakse ističe Klinički centar Srbije koji je pokazao stvarnu, a ne deklarativnu želju da se izbori protiv mobinga, koji je čest u zdravstvu: „Organizovan je poseban sektor za prevenciju i procesuiranje mobinga, održan je set obuka za sve direktore klinika, zaposlene, sindikate, posrednike za interno rešavanje, lica za podršku…“

Na pitanje da li je bilo slučajeva da su šefovi optuživali zaposlene za mobing  ili kolege međusobno ili  je relacija isključivo šef-zaposleni  odgovara da je više mobinga od strane nadređenih prema podređenima, oko 60 odsto, ali je, upozorava, često i zlostavljanje među zaposlenima: „Nije zanemarljv ni posredan mobing, u kome pretpostavljeni preko svog lobija zlostavlja zaposlenog koga želi da izoluje, ili svesno prećutno podržava zlostavljanje“.

Iskustava Agencije govore da se žene lakše odvaže da mobing i procesuiraju. Kićanović kaže da predloge za mirno rešavanje sporova iz oblasti  mobinga podjednako podnose žene i muškarci.

„Moram ukazati na to da se žene lakše odvaže da mobing i procesuiraju, dok muškarci često ‘stidljivo’ dolaze da se raspitaju o svojim mogućnostima zaštite. Verovatno zato što je u našoj mačo kulturi biti žrtva zlostavljanja znak slabosti, pa muškarci traže savete kako da se sami izbore“.

Većini  zaposlenih u Srbiji je, kaže, jasno šta je mobing. „Za to su zaslužni, prvenstveno, mediji. Jedan od tužbenih zahteva je i objava presude u medijima, što se skoro uvek traži. To je odlična sankcija licu za koje je utvrđeno da je vršilo zlostavljanje na radu, jer doživljava i društvenu osudu. Dobra je i prevencija, jer se pokazuje snaga sistema da od zlostavljanja zaštiti, pa će se potencijalni moberi dobro zapitati isplati im se mobing“.

Jedna od ideja stručne javnosti, koju i sama maksimalno podržava je da se pravosnažno osuđenom za mobing onemogući postavljanje na rukovodeći položaj u državnom i javnom sektoru.

Ideja nije prihvaćena.

 

 

VOJSKA

Vojni psiholog dr Radomir Čolaković objavio je knjigu „Mobing u vojsci: Psihičko maltretiranje starešina“. „Prema raznim istraživanjima došlo se do podatka i saznanja da je ova negativna pojava najčešća i najrasprostranjenija u vojsci. Na žalost, radi se o osetljivoj temi, tako da je mali broj onih koji su spremni da pričaju o tome“, konstatuje se u toj knjizi. Možda i iz razloga koje je Olga Vučković Kićanović već navela. Jednostavno, u mačo kulturi, koja je još dominantna u Srbiji, biti žrtva zlostavljanja predstavlja znak slabosti. Potrebna je, verovatno, veoma velika unutrašnja snaga da  prizna da je zlostavljan pripadnik vojske ili policije.

S druge strane, i u slučajevima kada se odluče da se bore protiv mobinga, pa čak i podnesu tužbe, njihove probleme i iskustva je skoro nemoguće čuti jer ne žele da govore bez saglasnosti nadležnih. A ta saglasnost, najčešće, nikada ne stigne, pa bi se moglo zaključiti da  ministarstva policije i vojske, u stvari, štite mobere ili, narodskim rečnikom rečeno, nasilnike.

 

 

REGIONALNI CENTAR MOBING NIŠ: Najčešće prijave iz javnog sektora i gradskih i opštinskih uprava

 

 

Regionalni centar mobing Niš se već godinama bavi prevencijom mobinga i zaštitom zlostavljanih.  Na njegovom čelu je Aleksandra Barton koja kaže da im se svakodnevno jave troje do četvoro ljudi iz cele Srbije i da nedeljno procesuiraju 10 prijava.

„Najčešće se prijavljuje iz javnog sektora, iz javnih ustanova i gradskih  i opštinskih uprava“, objašnjava Barton.

nis-aleksandra-barton

Jedan od razloga za takvo stanje Barton vidi u činjenici što se na rukovdeća mesta postavljaju politički kadrovi koji, u većini slučajeva,  nisu ni kompetentni, niti imaju znanja i veštine koje bi trebalo da poseduju: „Uglavnom su to nestručni ljudi bez iskustva i svako ko je boji od njih – smeta im. U takvim slučajevima zlostavljanje se vrši nad intelektualcima, kreativnim ljudima željnim znanja, onima koji se ističu u svom poslu i koji su već dali neki doprinos u svom radu. Zlostavljači iz javnih institucija i preduzeća se veoma bahato ponašaju jer imaju zaleđinu onoga ko ih je postavio.“

Kaže da i u privatnom sektoru postoji zlostavljanje, ali u manjoj meri.

„U zavisnosti od poslodavca i njegovih interesovanja za radnike, rešavamo probleme. Imali smo prijave iz Benetona, Leonija, Geoksa gde su odmah po dobijanju našeg dopisa, odnosno obaveštenja da smo upoznati  da se ne poštuje Zakon o sprečavanju zlostavljanja na radu, zaduženi ispred poslodavca, uglavnom neko iz Službe za ljudske resurse,  pozove i veoma brzo se problem reši. Prosto su zainteresovani za saradnju. Ali, recimo, prijave koje smo imali protiv Yure se veoma teško rešavaju zbog zatvorenosti kompanije i nepostojanja želje da sarađuju“, prenosi nam iskustva iz rada svoje organizacije.

„Imali smo prijave i iz vojske i policije.Čak su pojedini predmeti završili i na sudu. Međutim to je posebna priča i to je jedan zatvoreni krug  nadležnih institucija“, dodaje Aleksandra Barton.

Do sada, kaže, nisu imali slučaj nekog nadređenog koji je prijavio da ga podređeni mobinguju. „Uglavnom su se prijave odnosile na zlostavljanje podređenih, kao i drugih koji su produžena ruka nadređenih produžena ruka kao kolege koje su svojim šefovima i direktorima lojalni, partijske kolege, saučesnici u mnogim drugim radnjama. Imali smo slučaj iz jedne osnovne škole u Nišavskom okrugu gde se prijava odnosila na tri koleginice koje su zlostavljale učiteljicu koja je izvodila najbolje generacije. A sve je bilo pod dirigentskom palicom direktorke škole,  te zaposlene su bile produžena ruka direktorke koja je vršila mobing indirektno preko njih“.

U ovom centru znaju za 17 tužbi koje su rešene u korist radnika. U njima su i sami učestvovali u prvim koracima, obrađujući dokumentaciju za tužbu. „Verovatno ih ima još. Po saznanjima koja imamo, u Nišu ima 10–12 presuda u korist radnika, ali o tome se slabo priča. Razlog malog broja podošenja tužbi i prijava su i dezinformacije da je mobing veoma deško dokazati. Ovde se vrši zamena teza jer dokazivanje pada na teret tuženika, zlostavljača a ne na teret tužioca, žrtve“, objašnjava Aleksandra Barton i dodaje: „Veoma je tanka linija između parnica iz radnog odnosa i Zakona o radu, te i mnogi advokati odbijaju da prihvate takve tužbe jer su im nepoznanica. Mali broj advokata radi ovu oblast“.

 

NAJČEŠĆI PROBLEMI
Pitamo koji su najčešći problemi sa kojima se susreću osobe koje prijavljuju mobing? Aleksandra kaže da su to, uglavnom:

– neopravdane stalne kritike i omalovažavanja rezultata rada zaposlenog,

– nedavanje radnih zadataka zaposlenom koje nije opravdano potrebama procesa rada,

– neopravdano onemogućavanje zaposlenog da izvršava radne zadatke,

– davanje ponižavajućih radnih zadataka kojih su ispod nivoa znanja i kvalifikacija,

– određivanje neprimerenih rokova za izvršenje radnih zadataka,

– česta promena radnih zadataka ili neopravdana prekidanja u radu, koja nisu uslovljena procesom rada,

– neopravdano prekomerno nadziranje rada,

– namerno i neopravdano uskraćivanje ili zadržavanje informacija koje su u vezi s poslom,

– zlonamerno, odnosno zloupotrebom ovlašćenja davanje radnih zadataka koji nisu u vezi sa poslovima za koje je zaposleni radno angažovan,

– neopravdane stalne pretnje (npr. raskidom radnog odnosa, odnosno otkazom ugovora o radu ili drugog ugovora) i pritisci kojima se zaposleni drži u stalnom strahu,

– namerno izazivanje konflikata i stresa.

Neretko, kaže Barton i seksualno uznemiravanje, ali se žene teško odlučuju da tako nešto prijave zbog stida što se to njima dešava: „Statistika kaže da su žene te koje najčešće trpe i prijavljuju mobing, ali nama se obraćaju podjednako i muškarci. U jednom intervalu je bilo više prijava na zlostavljanje muškaraca koji su trpeli“.

———————————————–

ŠTA NE SPADA U ZLOSTAVLJANJE

Jasna pravila i dužnosti;

Pojedinačni akt poslodavca;

Neisplaćivanje zarada i drugih primanja;

Radna disciplina koja je u funkciji bolje organizacije rada;

Osnovani disciplinski postupci;

Sve radnje koje se tiču prava na rad po Zakonu o radu i svi postupci koji mogu da se pokrenu pred nadležnim sudom za poništaj rešenja.

————————————————-

PROFIL ZLOSTAVLJAČA (MOBERA)

ZLOSTAVLjAČ SE KARAKTERIŠE SA “ 3N“

NESTRUČNOST

NEZNANjE

NESAVESNOST

U najvećem delu slučajeva zlostavljač oseća strah od žrtve, jer je žrtva uvek ono što on nikada neće biti.

On samo deluje prepotentno, ali je u stvari u nekoj sfreri svog života IMPOTENTAN.

Ličnost zlostavljača je slaba, empatija ne postoji. Sa traumama iz detinjstva, inferiorni u nekoj drugoj sveri života. Bez kapaciteta za ljubav, deljenje i davanje. Karekterišu ih ljubomora, destruktivnost, neprijateljstvo, smanjena kreativnost i sposobnost za svrsishodan život i rad. U stalnom su strahu da neće biti cenjeni zbog svoje nekompetentnosti, te zato pribegavaju preteranoj kontroli drugih, smatra Aleksandra Barton.

 

Ekipa Nove Naše reči

 

Ovaj tekst je proizveden u okviru granta koji finansira Evropska unija, dodeljenog u okviru Medijskog programa 2014. Sadržaj teksta je isključiva odgovornost medija koji objavljuje tekst  -Nove Naše reči  i ni u kom slučaju ne odražava stavove Evropske unije.

Projekat se realizuje u okviru programa podrške: „U vašem Fokusu“ koji izvode Nezavisno udruženje novinara Srbije, Poslovno udruženje Lokal pres i Toplički centar za demokratiju i ljudska prava, u okviru Medijskog programa 2014.

zakraj

2 Comments

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*