Lora Bredšo Hip- od Dablina do Leskovca

LESKOVAC

Lora Bredšo Hip je rođena Irkinja koja ima zvanje mastera u socijalnoj i kulturalnoj antropologiji na Universiti Koledžu u Londonu i zvanje mastera u dizajnu na London Metropoliten Univerzietu. Lora Bredšo Hip je takođe u svetskim okvirima poznata umetnica u oblasti izrade nakita i selektor izložbi moderne umetnosti. Uz sve pobrojano, ona je i Leskovčanka – doduše, na godinu dana. Više o tome kako i zašto, u intervjuu koji sledi…

NNR: – Kako bi potpuno nepoznatoj osobi u Srbiji predstavila sebe, a kako ono čime se baviš?

Lora: – Ja sam irska umetnica udata za srpskog istoričara, sa sinom od dve i po godine koji govori dva jezika i dvomesečnom bebom. Pravim umetnički nakit i organizujem međunarodne izložbe drugih umetnika koje često za temu imaju feminizam.

NNR: – Kako se od Dablina stiže do Leskovca?

Lora: – Uvek sam znala da ću u jednom trenutku napustiti Irsku i živeti po drugim zemljama. Otišla sam kao mlada osoba da studiram u Engleskoj i tu ostala 15 godina. Tu sam i upoznala svog supruga. Zajedno smo živeli u Londonu, Kembridžu, Minhenu i Berlinu. Oboje volimo da živimo na različitim mestima i upoznajemo nove kulture; pretpostavljam da ćemo se tokom naših života seliti bar još nekoliko puta. Moj posao takođe podrazumeva putovanja širom sveta, radi poseta konferencijama i izložbama. Na proleće se selimo u Dablin, ali smo želeli da naš sin provede neko vreme sa babom i dedom i nauči srpski pre odlaska u Irsku; otuda najpre ideja da provedemo šest meseci u Srbiji, ali kako smo ubrzo po dolasku ovde saznali da čekamo bebu, šest meseci se produžilo na godinu dana.

NNR: – Otkud ti ideja da otvoriš umetničku galeriju u Leskovcu – koje ja veoma uspešna uprkos tome što još uvek nijedan posetilac nije kročio u nju?

Lora: – Ja sam suosnivač projekta Mother Makers (@mothermakersnaInstagramuiwww.mothermakersblog.wordpress.com). Više puta sam imala uspešne međunarodne izložbe u Americi, Australiji, Britaniji, Francuskoj i Nemačkoj. Radila sam sa umetnicima iz svih delova sveta, Amerike, Kine, Tajlanda, Australije… Kada sam po prvi put boravila u Leskovcu, otkrila sam prelepi podrum stare kuće koju je 1923. podigao pradeda mog supruga. Kako sam znala da mi predstoji izvestan period života u ovom gradu, rešila sam da nastavim sa radom i taj prostor pretvorim u galeriju. Tako sam razvila projekat pod nazivom UnperceivedExistence(@unperceived_existencenaInstagramuiwww.unperceivedexistence.wordpress.com). Ideja je da se promovišu umetnice koje su u isto vreme i majke. Ta tema je uzeta pre svega zato što su žene često skrajnute kada je u pitanju umetnost visoke vrednosti. Smatraju se manje kreativnim i manje talentovanim od muškaraca. Postoji i stereotip da su umetnice koje su postale majke izgubile deo svoje kreativnosti i sposobnost da stvaraju umetnička dela visoke vrednosti. Želela sam da se suprotstavim tom stereotipu. U galeriji je dosad organizovano šest samostalnih izložbi umetnica iz Sjedinjenih Država, Nemačke, Novog Zelanda, Irske i Holandije. Isprva sam se nadala da bi galerija mogla biti otvorena za posetioce u Leskovcu, ali pošto sam znala da bi publika ovde u svakom slučaju bila malobrojna, od početka je plan bio i da se izložbe „prenose” preko interneta za međunarodnu publiku. Međutim, što smo vremenom više upoznavali srpske zakone, pravila i procedure o privremenom uvozu umetničkih dela, to smo više shvatali da bi zasad bilo previše zahtevno da otvaramo galeriju otvorenu za posetioce. To je mnogo lakše i jednostavnije uraditi u Irskoj ili Britaniji, i moram priznati da sam bila pomalo začuđena komplikovanim procedurama. Zbog toga sam rešila da otvorim galeriju koja će izlagati samo onlajn, preko interneta – fizički prostor sa izloženim delima, koja će međutim moći da se vide samo preko Instagrama i našeg veb sajta; takođe, svaka izložba je predstavljena onlajn katalogom. Ispostavilo se da je koncept dosta popularan i za svaku izložbu imali smo oko hiljadu posetilaca iz čitavog sveta.

NNR: – Šta više voliš, da stvaraš sopstvena dela ili organizuješ izložbe za druge umetnike?

Lora: – Najsrećnija sam kada organizujem projekat i okupljam umetnike oko njega. Iako sam provela mnogo vremena u studiranju, učenju kako se stvaraju umetnička dela i i sama bila umetnik tokom perioda od 15 godina, odnedavno sam shvatila je jako zahtevno stvarati kada uz sebe imaš i malu decu. Takođe, umetnici se ponekad osete usamljenim, jer dosta vremena pri stvaranju provode sami. Kao kustos s druge strane ja provodim dosta vremena sa drugim umetnicima, pritom se stalno suočavajući sa raznim izazovima koji mogu biti jako uzbudljivi – što je vrsta izazova u kojoj uživam.

NNR: – Postoji mišljenje u Srbiji da Irci i Srbi imaju zajedničkih karakteristika, da su na neki način slični. Koliko je to tačno?

Lora: – Oba naroda su dosta otvorena i spremni su da pomognu prijateljima. Zajedničko i za jedne i  za druge je da imaju vrlo opušten odnos prema pravilima i procedurama. I jedni i drugi vole da gunđaju, s tim što se Irci stalno žale na vreme, a Srbi na sve. Razlike su me pomalo iznenadile. Irci su vekovima emigrirali iz zemlje, nekad za stalno, nekad samo na par godina. Stalno kretanje, promena mesta življenja, jeste deo našeg nacionalno bića. Čak i ako ne odu u inostranstvo, većina Iraca će tokom svog života promeniti adresu u gradu u kome živi, promeniti sredinu unutar Irske, otići u drugi grad, drugi okrug, i to često i po nekoliko puta tokom života. Otkada smo postali deo EU, ova sklonost ka kretanju je znatno olakšana zbog ukidanja viza. Nasuprot nama, Srbi se malo kreću. Bila sam zapanjena kada sam videla ljude koji žive u kući sa svojim roditeljima i babama i dedama; tri generacije pod istim krovom, i to u istoj kući u kojoj porodica živi već generacijama. Druga velika razlika je kuhinja. Iako postoji nešto malo tradicionalne hrane u Irskoj (čedar sirevi, šunka i kupus, crni puding – nešto slično onome što vi zovete krvavice), Irci su potpuno prihvatili međunarodnu kuhinju kao svoju. Kada je moj suprug prvi put došao i Irsku i zamolio me da ga vodim da proba tradicionalnu irsku hranu, niko od moje porodice i prijatelja nije mogao da me posavetuje gde da odemo! U ovom pogledu, Leskovac je najveća moguća suprotnost.

NNR: – Budući da sada već neko vreme živiš u Leskovcu, reci nam šta ti sada najviše nedostaje iz Zapadne Evrope, i šta će ti najviše nedostajati iz Leskovca, kada na proleće budete otišli u tu istu Zapadnu Evropu?

Lora: – Nedostaje mi život u sredini koja je orijentisana ka internetu, u kojoj su informacije i usluge dostupne preko interneta, gde onlajn mogu da dobijem sve, od raznih saveta i tuđih iskustava i mišljenja o bilo čemu na lokalu, preko rešavanja problema sa javnim službama ili privatnih biznisa, naručivanja namirnica i odeće, plaćanja računa, pristupa banci, sve do povezivanja sa ljudima koji imaju slična interesovanja ili potrebe u datom trenutku, a žive u istom mestu i ni na koji drugi način ne bih mogla da dođem do njih ili znam da postoje. Mnogo mi nedostaje internacionalna kuhinja! Takođe mi nedostaju razne grupe koje okupljaju roditelje beba i male dece, a koje se formiraju preko interneta i sastaju na raznim mestima gde se prethodno onlajn dogovore (meetupgroups na engleskom); tako nešto postoji u svim zemljama gde smo dosad živeli, opuštena neformalna okupljanja gde možete da provedete neko vreme sa drugim roditeljima družeći se i razmenjujući iskustva, dok se deca igraju. To je dosta drugačiji pristup od ovdašnjih igraonica. Kada odemo, nedostajaće mi moja porodica iz Leskovca i prijatelji koje sam ovde stekla. Najviše će mi nedostajati blizina babe i dede moje dece. Mnogo će mi nedostajati moja galerija. Volela bih da znam da će u budućnosti galerija nastaviti da raste, da će biti mesto dešavanja novih umetničkih projekata i izložbi. Naročito bih volela da dovedem i druge umetnike iz celog sveta u Leskovac, da ovde zajedno provedemo neko vreme, par nedelja, živimo, družimo se i zajedno stvaramo umetnička dela koja će zatim biti izložena u mojoj galeriji. Međutim takvi projekti koštaju, a trenutno, bez sredstava to nije moguće.

Razgovarao: Marko Stojanović

Prevod: Dr Perica Hadži-Jovančić

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*