LJUDI I SOKACI STAROG LESKOVCA

 

LESKOVAC

(piše Sava Dimitrijević)
KAD KUSAŠ – NEMOJ POSLE DA LIŽEŠ KAŠIKU!
KAD GOVORIŠ – NEMOJ SVE DA KAŽEŠ, OSTAVI PO NIKU REČ!
KAD PRIČAŠ S NEKOGA – POD ASTAL NEKA OSTANE, NEMOJ DA ŠIRIŠ!

Odma do Crkvu prema Široku čaršiju bili su – Kokoščini. Gorča Kokoščin je bija kantardžija na vagu kod Vlajčićevi na Žitni pijac, žena mu Zojka, deca gim Ljubomir, zvani Bojča, šnajder i Mika, šuster. Ljubomir – Bojča, žena mu Zagorka, ćerka gim Lepša. Do Kokoščini – pekara – Spasa simidžija, žena mu Draga, ćerka gim Persa. Taj furnja je bila na Gložanski i Spasa gu je držaja pod kiriju.
Pa Gložanski – Kosta Gložanski i žena mu Stana, ćerka gim Ljubica Gložanska je poginula u bombardovanje u podrum preko put u kuću na Profira Popovića. Ljubica Gložanska je imala dva sina – jedan je Lembi, drugi je bija profesor i dve ćerke – Dobrilu, udala se u Kruševac, i ćerku Veru. Taj Vera je za majku mnogo tugovala i kad vidi ljudi ona bega! Kd prođeš – ona turi šal na oči i preko oči – od tugu za majku se poremetila! I stane na prozor, stisne pesnice i pesnice turi pod bradu i nije davala da vu se vidiv oči! I nju je našo poštar – mrtvu gu našo u kuću.
Na ćoš kod Široku Čaršiju – MUMDžISKI. Bili su braća Ilić – Mika, Mile, Sotir i Petar.
Preko put Mumdžici – dućan na Erića – prodavaja oružje, municiju i barut. Do Erića – pekara na Afendi Kražića, pa grnčarska radnja, onda tišljernica pa Pokretovo sokače ( i sg ga ima ). Preko put – Daskalovi. Dina Daskalova – takoj gu vikali jer vu je otac bija učitelj – daskal. Do Daskalovi – simidžiska radnja, Koce Simidžija i žena mu Ljuba.
Preko put crkvu – kuća na popa Profira Popovića. Profir je imao četiri sina i svima je posebno podelio zemlju. Njegov sin Janać Popović Profirov nasledio je 20 duluma zemlju. Mika Burinčić, što beše presednik opštine je unuk na popa Profira. Janać Popović, žena mu Kostadina od Šmikićevi na Nišku ulicu, deca gim Živojin i Leposava. Živojin, žena mu Nada. Leposava se udade za Lazu Kražića.
– I moj otac Janać Popović je zasukao rukavi i tri dućana je radeo, kaže Leposava. Edn dućan imao je – na ćupriju i tuj su se pravili selski jeleci. Pa je imao manufakturnu radnju gde je bila ćevapdžijnica na Mrcu ćevapdžiju – ogroman dućan pod nazivom JANAĆ POPOVIĆ – manufakturna radnja, a treća radnja je bila – izvoznik za stoku – Janać je stoku za Austriju terao.
– I kad je bilo bombardovanje 6. septembra 1944. godine bomba je pala na kraj naše kuće – u četvrtu sobu i skrozirala u podrum, a ovamo su ostale cele sobe! A naša kuća je smatrana kao za – najčvršća kuća. I kada je trebalo da bude bombardovanje moj brat Žika otidne kude majku i kaže:
– Ajde mamo dole u podrum!
A ona rekla:
-Ne sine, kaže, nek VAS Bog sačuva! A ja ću ovde!
I bomba iseče kuću do sam krevet na koj je bila moja majka. I moja majka Konstandina ostane živa, a moj brat Žika i snaja Nada poginev.
I tu u naš podrum su bili tries duše – ceo komšiluk se sakrio u naš podrum. I od tija tries duše samo su poginuli moj brat, moja snaja i poginula je i
Ljubica Gložanska, njen muž je Joca Jovanović, opančar. Samo oni troje poginev u naš podrum, a ovija svi ostanev živi.
Ostali su i basamaci. Ostale su i pare i zlato što su bili pod basamaci i došo Bidža i sve sobrao. A taj Bidža je bio naš komšija preko put u sokače. I plekani burići što smo imali, a toj su burići jer je moj brat Žika radeo sa zejtin – pa el gi taj Bidža vuko noću, i vuko Bidža burići, vuko .. I rekoše mi komšije: Božee, reče, Savke – Bidža odvuče burići … More, reko, brat mi je otišo, otišla i snaa pa nek idu i burići …
Kad na mene posle pritreba jedno bure otido kod Bidžu i reko:
-Tane, bre, molim te – daj mi edno bure, treba mi! … Kad on poče da vika: Ti si šašava .. i poče da me psuje! A ja sagnu glavu i pobego…
Kada već da umre Konstandina Profirova je govorila da je posle smrti sina Žike i snaje Nade – greota što ona sama svoju dušu muči. I onda je htela da vu se isprživ mekice. I ispržiše vu mekice. I kad je htela da povrati dušu – stomak nije hteo i umre za deset dana. I tako je umrela – ona je svoju dušu sama oterala!
Kad je bilo bombaradovanje ja sam se već bila udala za Lazu Kražića. I mi smo se nagurali u podrum na Dušana Dočića.
U podrum je bila i Sonja, žena na Dušana Dočića i njihove dve ćerke – Mila i Lela. Pa je bila jetrva na Sonju koju smo svi zvali Snajka Natalija i njena ćerka Dobrila.
I kakav slučaj – kad izađemo iz podrum koje vidim – moj muž Laza sav u krv i vadi ranjenici iz podrum od Tonkićevu palatu ( kasnije hotel Dubočica). U podrum je Uglješa Davidović teško ranjen, a sestrić od tog Uglješe – Jovica, divan je to bio dečko – on je bio udaren u til! I kad su izašli iz podruma taj dečko Jovica je mojega muža Lazu, dok ga je Laza iznosija iz podrum – sve ukrvavija i kaže mu:
– Deda Lazo, nemoj da se sekiraš, kad ozdravim ja ću košulju da ti kupim!
A pre bombardovanja doneo nam je gramofon za uspomenu- kao da ga je teralo nešto, a imao je 14 godina kad je bilo bombardovanje!
Moj muž Laza ga je iz Tonkićev podrum ranjenoga izneja. Posle su Uglješa i njigova porodica pobegli u Bobište i tamo je to siroto dete, taj dečko Jovica – umro!

 

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*