Ko Vam to želi – dobro jutro?

LESKOVAC

Marko Stojanović Ako nam je ova apokaliptična COVID 19 era nešto na delu dokazala, ukoliko je neko u to uopšte pre njenog osvita i sumnjao, jeste od kolike su esencijalne važnosti blagovremene i verodostojne vesti koje dobijamo putem sredstava informisanja.

Ta činjenica, neizostavno, povlači za sobom da su nam s tim vestima bitni i oni koji nam ih prenose. To me je saznanje nekako podsetilo na našeg južnjaka, velikog Dušana Radovića. Jedan od najbritkijih umova ne samo svog vremena čitavom je Beogradu želeo dobro jutro od 1975. do 1982. godine, a opet za sebe je tvrdio da je samo mali čovek sa radija.

Nije nužno doći u malu – molim da uđe u zapisnik da nisam rekao malograđansku – sredinu da se sretne suprotan fenomen, ali da se u takvoj naseobini isti lakše uviđa, to stoji. Ovde sam, naime, sretao novinare koji su sebe doživljavali ne kao informativni servis već kao ništa manje nego kreatore javnog mnjenja. Umesto izveštavanja svojih slušaoca, gledaoca, čitaoca, o onome što se desilo, pojedini su sebi davali za pravo da odlučuju da li će o nečemu uopšte javljati, kao i na koji način. Ako im iz nekog razloga niste simpatični ili ste, ne daj Bože, povredili njihovu krhku sujetu, bićete izbrisani sa njihovog medija bez obzira na to ko ste i šta radite. I ne, neće ih  pokolebati to što se na nacionalnim ili internacionalnim medijima o tome uveliko izveštava – oni su odlučili da ste nebitni, i samim tim će učiniti sve u svojoj moći da tako i bude. Šta tu ima da traži činjenično stanje, objektivna stvarnost i tako neke uopšte nebitne gluposti… Naravno, toga ima svuda, ali u većim sredinima se to amortizuje time što ima puno medija, puno kanala da vest stigne do onih koji treba ili žele da znaju o tome. U malim sredinama ima par televizija i radija, šaka portala, ako imate sreće gde koji štampani list koga nisu eutanizovali kao kakvu ragu kad je u doba tranzicije slomio nogu… I to je sve. Samim tim onaj ko drži malobrojne ključeve informisanja u palanci i te kako veliki – koliko u tuđim očima, počesto još više u svojim. I kako da se onda otme želji da ne bude posrednik između vesti i građana, već kreator, stvoritelj – kako da se mali čovek sa radija, televizije, portala, novina odupre iskušenju da postane ništa manje nego bog – pa makar, budući da je i sredina, kako već ustvrdismo nevelika, mali? I u tome, zapravo leži problem sindroma malih bogova, kako sam ga, suočen s njim već dugi niz godina, koliko silom prilika radim u sferi javnog interesa, nazvao. U većim sredinama postoji hijararhija, zna se gde je kom bogu mesto. U malim sredinama nije tako. U malim sredinama su, naime, svi bogovi makar nekome veliki.

Marko Stojanović

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*