LESKOVAC
I setim se gospođe Hagemajer, Veljkove gazdarice, sa kojom sam se upoznala. Pijemo kafu, a ona mi kaže: „Ne poznajem ni Srbiju ni Srbe, osim ono iz istorije da smo međusobno ratovali. A da ih ima puno u Beču, ima. Ipak, ostao mi je u sećanju jedan Srbin, koga je poznavala moja zaova iz Minhena. Taj mladi i lep momak zaljubio se u zgodnu Nemicu. Zabavljali su se i počeo je da dolazi na ručak i kafu i kolače kod njenih roditelja. Naročito je voleo krmenadle, kobasice, šnenokle, argentinski biftek sa zelenim biberom, pitu sa jabukama… Ma sve… Kao u svojoj kući. Umeo je da kaže: „A što nisi kupila moje pivo?“, ili: „Ja volim izuzetno hladne šnenokle, a ove su skoro neohlađene!“ I jednog dana je nestao. Učinio je nažao devojci i izgubio se iz Minhena. Nemojte vi, gospođice Rozi, da generalizujete Srbe po ovom njihovom izdanku. Nešto mi je ovo palo na pamet, a Srbi su kao ceo ostali svet, – ni bolji, ni lošiji od ostalih ljudi.“ Ja se odmah setim moje mame Izabel, koja mi je već rekla: „Rozi, gospodin Veljko može biti kod nas poslužen samo kafom i, ponekad, nekim kolačem. I ništa više!“ Jaoj, kako je važno imati pametnu mamu. Posle nekoliko dana, pitam ja Veljka: „Voliš li ti šnenokle?“, a on: „Ja i ne znam šta je to“. Opet ja: „Voliš li argentinski biftek sa zelenim biberom?“, a on: „Ma, zajebi. Kakav biftek!“ Opet ja: „A one kobasice iz Minhena, za koje Nemci kažu da su najbolje na svetu?“ Veljko poče da se smeje: „Pa, Rozi, ja to ne jedem. Kad budeš samo probala kobasice koje pravi moj deda Trivun, ima pola sata da se zahvaljuješ!“ Opet ja isprobavam Veljka da bih videla da li je naumio da mi učini nešto nažao:
„Krmenadle sigurno voliš?“ „Ma kakve švapske krmenadle. Da ti vidiš kakve su naše vešeljke. Pa uz njih kominjak. Pa još meze. Krastavci i sirće. Pa pogača majke Dragojle. Da zaboraviš kad si došla i zašto si došla“. Poljubim ja Veljka.
Veljko se nije setio godišnjice našeg poznanstva. Makar da mi je kupio cveće, a znao je da kupi saksiju. Buket mu ne bi ispao iz ruku. Ubrzo, u jednom kafiću pokazao mi je prsten u plastičnoj kutijici: „Ne mora verenički prsten da bude najskuplji.“ Neko mu rekao, a on kao Leskovčanin poverovao. Mogu samo da vam kažem da je teško za Srbina da preživi prosidbu u Austriji, a još teže za Nemicu da preživi svadbu u Srbiji.
Zakasnio je pola sata, za koje vreme je mamina sumnja nadjačala njenu radost: „Neću da baksuziram, ali je u svemu Hans bio u pravu.“ Pojavio se sa Keti i Gavrom, koje nismo očekivali. Predao je mami prelepi buket kana i ruža, i poljubio je u ruku, ali se čulo „cmok,cmok“. Jaoj, nisam mu pokazala kako se ljubi ruka dami. A Gavra je poljubio ruku kako treba. Stavio i leptir mašnu. Keti je bila presrećna sa osmehom iščekivanja. Veljko se okrenuo mom bratu:
„Burazeru, da li si saglasan da mi tvoju sestru daš za buduću ženu“? Jezus Marija. A brat mi pričao da je Veljko, sa kojim se sprijateljio i uhvatila sam ih da se smeju masnim vicevima, dva puta ponovio Volfgangu šta treba da kaže. Opirao se, pred bratom, da klekne, jer, navodno, Srbi ne kleče ni pred kim, a ovaj mu rekao: „Da je Hans živ, ti bi mogao da klečiš godinu dana, on ti ne bi dao Rozmari!“ Ipak, klekao je ispred mene i lepo zaprosio moju ruku. Svi su primetili da mu glas podrhtava. Naš poljubac, posle prstenovanja, bio je neprimereno dug, a na kraju se opet čulo Veljkovo „cmok, cmok“.
Usred ručka, a Izabela je bila majstor da goste počasti i svojim specijalitetima, ustade Gavra i poče da drži govor: „Ja nisam samo budući kum, nego i ambasador Veljkove rodbine, prijatelja i drugara. Hoću da govorim za njih i za Veljka“. Keti vidi da je već dobro popio, pa ga moli da sedne: „Ako si ti ambasador, onda sam ja grofica!“ Međutim, Gavra dobija inspiraciju za govor baš kad stoji: „Kod nas Srba ima jedan jako lep običaj, koji se zove miraz. To je obaveza da mama i brat naše Rozmari dadu Veljku ili pare, ili kuću, ili neko imanje, kako bi njih dvoje započeli bračni život uspešno i srećno. I njihova deca da se hvale šta je njihova mama donela u miraz njihovom ocu. Taj lepi običaj mora da se neguje i ne sme da se izgubi. Kao ambasador Veljkove familije, ima da ih obavestim šta su Siberovi dali svojoj Rozmari. Kad sad pogledam mog kuma Veljka, on je ko šugav zajac. Nema ništa. A i ovo kapuče mu staro!“ Mama mia. Prvi put čujem za taj srpski običaj. Kad su Srbi u pitanju, uvek ima neko iznenađenje.
Ne zna se ko se više preznojava. Da li Volfgang ili Veljko. Vidim ja da je mom Veljku teško da govori: „Hvala, kume, na ovim lepim rečima za miraz. O mirazu nisam razgovarao ni sa kim, a nije mi ni padalo na pamet. U pravu si kad kažeš da će moji, a posebno deda Trivun, da me pitaju o mirazu. Pošto će i ovako i onako da me ogovaraju, ja ću da ih obavestim, kako kaže deda Trivun, sa sve svirači, da meni ne treba miraz i da sam ga se odreko, jer je ljubav najveći miraz“. Tako Veljko pogazi jedan od najdelotvornijih srpskih običaja, ne pitajući me. A posle sam više puta zažalila što nismo Veljko i ja, tada na veridbi, pohvalili ovaj srpski običaj. Izabela i Volfgang bi se preznojavali, a ne moj Veljko.
Svirače za našu svadbu je ugovorio deda Trivun. Čuvenog Fejata Sejdića iz Bojnika. I to za jesen, kada se Srbi žene. Ima ona njihova: „Jesen prođe ja se ne oženih…“. Dva meseca pre svadbe Veljko je kupio nova crvena kola FORD TAUNUS. Napunismo gepek koferima za nas četvoro, jer mama Izabela i brat Volfgang putuju sa nama. Meni je samo bilo važno da mi se venčanica ne gužva.
Po kiši, skrenusmo sa glavnog na blatnjavi put i ubrzo se zaustavismo ispred jedne široke kapije sa visokim stubovima. Svira uporno, a niko se ne odaziva iz kuće. Posle sam ja saznala da Srbi ne vole da im put do kuće bude dobar. Na primer, asfaltiran i čist. Da ne bi neprijatelj lako došao po Srbe. To je, kažu, posledica njihovog ropstva pod Turcima od pet stotina godina. Šta priča ovaj Gavra da su Srbi slobodari i borci. Najviše voli da razglaba o onome što najmanje zna.
Dotrča snaja Suzana i otvori nam kapiju: „Lele, majke, kakva ubavinja. Izvolte na kude tam!“ Upoznavali smo se i ljubili skoro pola sata. Odmah sam naučila dve srpske reči: „a, mori“ i „lele, majke“ ili
„lele boške“. Srbi su izjednačili majku sa Bogom. „A, more, pa ti ga nesi posolila…“ A za „lele, majke“ i „lele, boške“ ima primera koliko hoćete. „Lele, boške, pa ti će se ženiš sa Nemicu?“, „Lele, majke, ja ga presoli…“; „Lele, boške, melje si ko vodenica…“ Meni se učinilo da su to najlepše srpske reči, ali mi deda Trivun kaže: „Najubava srpska reč je slava. Znaš li ti Rozi, koja je najubava nemačka reč?”
„Možda ljubav!“ „Najubava nemačka reč je
„Raus!“ „Ne mogu da verujem. Bar ja znam nemački!“ „Bija sam četiri dana nemački talac u niški zatvor za vreme zadnju okupaciju. Čekamo da nas prozovu za streljanje. Četvrti dan dođe jedan nemački oficir i drži neki govor. Mi živi nesmo. Na kraj od govor, razdraja se: Raus, raus! Mi stojimo i čekamo. Ništa ne razbiramo, dok nam prevodilac folksdojčer ne objasni da smo slobodni. Pobegnemo mi pobrgo, a jedan iz Doljevac mi kaže: „Prijatelju, ovaj raus je najubava nemačka reč“.
Deda Trivun me propituje: „Je li Veljko daja gotove pare za auto, ili ga uzeja na kredit?“ „Na kredit, ali sa pristojnom kamatom.“ „Da li mirazovina pretica za auto?“ „Ne razumem“. „Toj ti je miraz. Kod nas se kaže i mirazovina, a da li pretica znači da li mu je miraz pogolem od vrednost od auto. Razbiraš li sag?“ „A, pa da, razumem. Kako da ne razumem, deda Trivune. Kod nas u Austriji se miraz daje samo nesposobnima i slabima. A Veljko je sposoban čovek i jak“. „Oće da je! Kod vas u Austriju je truli kapitalizam, počim se ne pomagav nesposobni. Ja kazujem na ovi naši rukovodioci u Leskovac, ne uzimajte od jaki da dajete na slabi. Će upropastite i jedni i drugi. Ovi jaki će da oslabiv, a slabi će se olenjiv, pa mora stalno da povećavate davanje. Drobiv da ja hoću sa Grgu Zlatopera da podrivam socijalizam. Majke im ga steram, neradničke. Sirotinjka je sirotinjka što neće ili ne znaje da raboti. Ako gu vlast ne natera na rabotu i ako gu vlast ne nauči, jebo ja tu vlast. A ako ne može da se raboti, odma da se dovede nova vlast.“ „Hvala Bogu da je moj Veljko sposoban“. „Da ti pošteno kažem, Rozi, kod tija Savići škola se teško zapaćuje. Od Savići, samo je na Tošu učitelja išla škola. Ali, Savići se mnogo dobro razbiraju u pare i kapital. Frljiv dva dinara u vazduh, a dočekav četiri. Majku su si jebali za kapital. Ko da gi je pravija Rokfeler!“
(Nastaviće se)
Leave a Reply