Kako je jedna ceduljica srušila MUP (14): Ovako ni Gestapo nije hapsio!

LESKOVAC

O predmetu koji će možda odlučiti izbore, a svakako na njih uticati, ne znam gotovo ništa. Izbačeni operativci su se razmileli, neko u kancelariju, neko u prodavnicu, neko u toalet. Jedan mladi kolega mi prilazi.Očigledno je da u mene ima poverenje U neformalnom razgovoru priča mi:
-Od juče smo u predmetu, sinoć do kasno, jutros od rano, radimo bez pauze. Svi smo već umorni. Džak sa glasačkim listićima u vezi sa kojim se spore vlast i opozicija je iz Pančeva. Treba da se proveri svaki detalj i da se utvrdi kako je dospeo u SNS – kolega zastaje.
Trebalo bi sada neku i ja da kažem ili da ga nešto pitam, ali neću ga prekidati.Ćutim.Puštam ga da mi sam kaže:
-To je zadatak koji do sada nismo uspeli da rešimo pa se zato došlo kod vas.-
Sve mi je jasno. Nastavljamo priču kao da se sto godina znamo. Ubrzo stiže prvi nalog koji glasi: Dovesti sve članove biračkog odbora br. 57, Osnovna škola „Sveti Sava“ u Pančevu. Odmah! Bilo ih je dvadesetak. Kreće opsežna akcija dovođenja. Šta je cilj, ne znamo.Na koje okolnosti razgovarati, ne znamo. Ne znamo ni ko će sa kojim članom biračkog odbora razgovarati. Informacije se slivaju kod nižeg rukovodioca gde se i dalje nalaze tužilac, šef iz PU Beograd i kolege iz MUP-a. Ja sam van toga. Sati prolaze. U jednom trenutku rukovodilac nam se obraća u prolazu na hodniku:
–Pišite rešenje o zadržavanju!
–Kome? Zašto?
–Predsedniku biračkog odbora.
Zgranut sam! Pojma nemam šta se traži, ni šta se tačno radi, još manje šta je utvrđeno, ali izdaje se nalog o zadržavanju, to jest o hapšenju. Šta god da je uzrok takvom nalogu, da li želja da se brzo okonča predmet ili njegovo potpuno nepoznavanje ili nešto treće, nije me briga. Ja to neću uraditi. Jedini moj komentar glasno pred svima izrečen bio je:
-Ovako ni Gestapo nije hapsio!
Apsolutno se oglušujem o takav nalog, ništa ne preduzimam niti koga zadužujem da napiše rešenje o zadržavanju. Suočen sa kategoričkim protivljenjem, rukovodilac očigledno odustaje.
Vreme promiče, prošla je i ponoć. Umor sve savladava i smenjuje entuzijazam o brzom i trijumfalnom rešenju predmeta koji je krasio rukovodioce. Shvatili su da se neće brzo okititi oreolom slave. I tek tada, duboko posle ponoći, mi koji smo sa sastanka bili izbačeni, pozvani smo.
Sada je to druga slika, više je razgovor nego sastanak. Atmosfera je sada mnogo mekša, vidno smo uvaženi. Jasno je da smo očajnički potrebni da predmet izvučemo iz ćorsokaka. U dva posle ponoći, onda kada im je postalo jasno da nema ništa od brzog rešenja predmeta, Odsek za privredni kriminalitet Pančevo napokon se zadužuje sa predmetom i to samo fizičkim preuzimanjem, bez ikakvog dopisa ili drugog pisanog akta. Zaduženje kao na buvljaku,sa kapitalnim predmetom koji drma srpsku političku scenu, rinfuz dokumenta iz ruke u ruku. Skoro bez ikakvog komentara preuzimam rasuta dokumenta koja čine predmet i sa vodećim operativcima vraćamo se u Odsek. Šta nam je činiti u to gluvo doba? Svima je jasno da tu noć više niko ne može bilo šta da uradi u predmetu, pa ni mi. Šef iz PU Beograd dolazi za nama. Pokušava da odglumi kolegijalnost dajući nam instrukciju da mi ujutru treba samo krivičnu prijavu da napišemo, to kao može svako.E, to više nismo mogli da oćutimo. Pre svih, vodeći operativac mu je lepo odbrusio, a sve se to odnosilo i na ostale rukovodioce:
-Kada je tako lako napisati krivičnu prijavu, što je sami ne napišete?
Nema odgovora na pitanje, to ga ohrabruje da nastavi:
-Naravno da ne možete jer ništa niste utvrdili, pojma još nemate o predmetu! Mislili ste da će to očas posla samo da se reši, pa kada ste se izigrali i zamorili, evo sada neka privredni kriminal vidi šta će, a vi ste dupe izvukli.
Pale su još neke grublje reči. Bila je to savršena prilika za čuvenu Šerbedžijinu izjavu iz filma „Variola vera.“ Koliko god da im to nije prijalo, ćuteći pristaju, samo da se reše predmeta koji preti da ih odvuče na dno. Da li što znaju da su krivi, da li što ih je sve umor stigao, da li zato što je već oko dva posle ponoći, ali nije nam se niko protivio. Verovatno su bili sretni što su se ratosiljali predmeta.
Mi od posla ne bežimo, ali da smo bili uvaženi, da nam je data nadležnost odmah, do tih sitnih sati imali bismo mnogo jasniju sliku. Tada predlažem da se, ne sutra, jer je ponoć davno prošla, nego danas, u nedelju, vidimo u deset sati i nastavimo sa radom. A onda sam prvi put za trideset i jednu godinu rada čuo da tužilac traži da dođemo ranije – u osam sati.
–U osam je rano, pa sada je već dva. Može u devet?
Pokušavam da izvučem još sat sna za operativce od kojih većina živi van Pančeva. Trebaće mi odmorni ljudi jer smo ušli u celodnevne provere koje će trajati više dana, to je sasvim izvesno.
Dolazimo u dogovoreno vreme delimično odmorni, ali sa gorkim utiskom da ćemo i dalje biti zloupotrebljavani. Ipak, profesionalno se obrušavamo na provere, sada je ceo predmet u našim rukama. Tužilac nas u svemu podržava, čak traži da radimo i više jer se to verovatno i od njega traži. Inače, reč je o izvrsnom čoveku. Ceo dan bez pauze, bez odmora, sa prvim suvim obrokom u večernjim satima, provere se opet protežu do duboko u noć. Uključivale su i analizu biračkog materijala.
Predmet dopunjujemo i obradom ostalih džakova sa biračkog mesta br. 57. Prebrojavamo glasačke listiće i upoređujemo sa podacima iz zapisnika o glasanju. Ništa se ni sa čim ne slaže! Kada glasačke listiće prebrojimo, nikako da taj broj uklopimo sa brojem osvojenih glasova koji je upisan u zapisnik. U jednom trenutku postaviće se pitanje da li da otvorimo Pandorinu kutiju ili je bolje da je ne diramo. Opet prebrojavamo i najspornije listiće za izbor predsednika.Onako kako su zaokruženi ni iz daleka se ne slažu sa stanjem evidentiranim u zapisniku. Broj listića za izbor predsednika koji je u u našem posedu različit je od broja listića koji je unet u zapisnik. Kada sam pokušao da ukažem na tu činjenicu, dobio sam odgovor da mi nismo birački odbor.
Treba li da kažem da sve vreme radimo pod blagim, ali evidentnim pritiskom da moramo da dokažemo da su džak sa glasačkim listićima ukrali gospodin Nikolić i gospodin Vučić. Ili da im bar na teret stavimo posedovanje tog spornog džaka. Sve je bilo sračunato sa ciljem da se vlast odbrani od izbornih nepravilnosti za koje ih je optuživala suprotna strana. Znači, minimum što moramo da dokažemo je da je na biračkom mestu br. 57 bilo sve regularno, te da su gospodin Nikolić i gospodin Vučić iz nekog razloga krivi što su bili u posedu džaka sa glasačkim listićima.
Inače, ja posebno volim kada imam tako „principijelan i neutralan“ pritisak. Sve vreme se borim sa unutrašnjim gnevom i svojom strogom profesionalnošću da utvrđujem samo činjenice i istinu bez obzira da li ona „nekom“ ide u korist ili na štetu. A ovde je ulog bila ni manje ni više nego vlast, koliko god je to sa aspekta 2021. godine davno i zaboravljeno. Tada je, uostalom kao i na svakim drugim izborima, svaki glas bio važan, te se za svaki velika bitka vodila. Imperativ je bio da se sve provere okončaju što pre, kako bi se pres-konferencija tempirala na dan pred izbornu tišinu. Verovatno je to trebalo da donese odlučujući poen za predsedničkog kandidata gospodina Tadića. Trebalo je, ali nije.
Rukovodilac je tokom provera nekako, posredno, dolazio do informacija o celom događaju. Uspeh je to za službu, za policajca posebno. Informacije su bile toliko tačne kao da ih je dostavljao onaj ko je u svemu učestvovao. Baš tako!

(Nastaviće se)

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*