Jedno putovanje u Zrenjanin

Piše: Ivan Spirić

Iz nekog, meni nepoznatog razloga, u razgovorima sa sportskim radnicima našeg grada, Zrenjanin mi je služio kao neko mesto koje simbolizuje nešto najudaljenije od Leskovca. Prvo, to nije tačno, jer Subotica, Sombor, Kikinda ili Vršac su dalje, ali eto… Možda sam podsvesno uvažavao značaj Zrenjanina na sportskoj mapi, jer su, recimo, košarkaši Proletera bili prvaci Jugoslavije 1956. godine, rukometaši Proletera prvaci Evrope 1991. godine, imali su Zrenjaninci i boksera Zvonimira Vujina, koji je osvojio dve bronzane medalje na Olimpijskim igrama 1968. i 1972. godine… Moguće je da su imali još neke rezultate, ali da ne guglam sad, dosta je i ovo što sam nabrojao da pokaže kako smo mi sportski grad, a neki tamo… Nebitno.

Dakle, da se vratim na temu sportskih razgovora. Kakvi su to razgovori? Ticali su se putovanja i odigravanja utakmica na gostovanjima. Naime, ja sam zagovarao da gradovi južne Srbije (Leskovac, Niš, Vranje, Surdulica, Prokuplje, Pirot…) treba da pomažu jedni drugima kako bi bili ravnopravni takmaci u ligama u kojima se takmiče, uz prosto pitanje „Da li vam je lakše da otputujete na gostovanje u Vranje ili u Zrenjanin? U Vranje odeš, odigraš utakmicu i vratiš se, a, s druge strane, još uvek putuješ za Zrenjanin… Izgubiš ceo dan. A sportski motiv nam je da „komšiji crkne krava“ i da ga izbacimo iz lige. E, pa izgubite onda ceo dan na gostovanje…“


Pri tom, da se razumemo, ne zagovaram nameštanje utakmica (mada, hm, hahaha…), ali saradnja i pomoć u vidu zajedničkih priprema, kontrolnih utakmica, pozajmicu igrača, ima toga…

I tako… Pošto sam često pominjao taj Zrenjanin, onda sam i rešio da vidim kako izgleda put i utakmica do tamo. Uz pomoć prijatelja iz Košarkaškog kluba Zdravlje, koji su gostovali Proleteru. Utakmica se igrala u 17 časova, na put smo krenuli u 11:30. Polučasovna pauza u Beogradu, koliko da se protegnu noge. A kroz Beograd smo se provlačili dobrih sat vremena, jer smo bili tamo u vreme špica, kad se mnogi vraćaju ili idu na posao. Vozila koliko hoćeš, iako je, navodno, benzin skup za naše uslove, a, ne zaboravimo, gradski prevoz u glavnom gradu je besplatan za građane. Zrenjanin je od Beograda udaljen nekih 80 kilometara, običan put sa dve trake. I ono što mora da ti padne u oči prva polovina puta, otprilike, je sva u zakrpama, ma i zakrpe imaju zakrpe… Taj ko održava put se baš potrudio, krpi ga sve u šesnaest…
U Zrenjanin smo došli baš kad treba, na manje od sat vremena pre utakmice. Znači, ništa od nekog upoznavanja grada, biću klasičan sportista – dođem u grad u kome se igra utakmica, pravac hala, nakon hale autobus i kući…

Zrenjanin je, barem meni, atraktivan i mimo sporta. Imaju manifestaciju „Dani piva“, koja traje neke četiri decenije, ali im je pivara, koja je pravila „Zrenjaninsko pivo“ propala zbog loše privatizacije pre 15-ak godina. To je grad koji je prošle godine bio ono što je Leskovac danas, Prestonica kulture. Po nekim napisima i nisu se nešto ovajdili, dosta predviđenih manifestacija uopšte nije održano, a kakva je sudbina nerealizovanih projekata i kakav je dalji plan niko ne saopštava, barem tako tvrdi portal zrenjaninski.com.
E, sad, da se vratimo na mene. Ja nisam sportista, ne moram na zagrevanje, tako da sam iskoristio ovu priliku da se vidim sa svojim prijateljem Nikolom Pavkovićem. To je jedno od onih poznanstava koje je zaostalo iz radijskih vremena, kada sam imao emisiju „Da Bog da crk’o r’n’r, kad ga svako svira“. Nikola je tada imao bend Oružjem protivu otmičara, 90-ih godina su u jednom trenutku, dobacili od alternativnog benda gotovo do mejnstrim atrakcije… Dok su košarkaši bili na zagrevanju, mi smo bili na kafici… Tu se setim da Zrenjanin godinama ima problema sa pijaćom vodom, a ja ne znam da li je u ovoj mojoj kafi voda iz gradskog rezervoara ili ne… Kakogod, saznaću za par sati. S obzirom da pišem ove redove, sve je u redu. Sa mnom, ne sa vodom iz gradskog rezervoara, jer tu vodu, kaže Nikola, koristi samo kao tehničku vodu.

Takođe, kaže i da, koliko on zna, iz Zrenjanina se u poslednjih 20-ak godina odselilo preko 30.000 ljudi. Ima utisak da zbog toga najviše trpi kultura, da se nekako umanjila publika. Ali, on se i dalje bavi muzikom. Napravio je kućni studio, pa radi za svoju dušu, a ko od toga ispadne nešto više, super.
„Dosta toga se promenilo. Na gore, na žalost. Čitava scena nam je, nekako… Mi smo dosta svirali i u Hrvatskoj, ali sada je sve to u nekoj krizi, nema se para. Da bih otišao i održao koncert negde, recimo u Splitu, teško da organizator može da izvede neku računicu da svi budemo finansijski zadovoljni. S druge strane, ja imam posao, znači, ne mogu sebi da priuštim da odsustvujem s posla. I sad, zamisli, da dođem u Leskovac, održimo koncert, krenemo nazad i praktično odmah odem na posao…“

Zaključujemo da je 90-ih bilo bolje za bendove, iako nam je tada izgledalo da je čitava situacija sa izdavaštvom, nastupima, celokupnim muzičkim dešavanjima poprilično nesređena. Ali, ma koliko danas izgledalo loše, ima i dobrih stvari. Eto, mi se videli deset godina nakon njihovog nastupa u Leskovcu. I možemo opet, s obzirom da su i Proleter i Zdravlje izborili opstanak, pa će igrati između sebe i u narednoj sezoni, pa da se iskoristi prevoz…

PS. Ako nekog baš interesuje košarkaški rezultat, možemo da ga podvedemo pod „Dođosmo, vidosmo, pobedismo!“

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*