Interaktivno, ali bez istorije

LESKOVAC

Pre nešto više od mesec dana u Narodnom muzeju u Leskovcu otvorena je još jedna (druga) faza stalne muzejske postavke. Pod generalnim naslovom „Vremepolov leskovačkog kraja“ – ova faza nosi naziv „Leskovac– Srpski Mančester 1878–1941“. Bili smo na otvaranju, posle toga još jedanput posetili izložbu, sve u nadi da ćemo u postavci videti ono što je i najavljeno – muzejskim sredstvima prikazan istorijski tok u životu i radu jednoga grada, od oslobađanja od Turaka do kapitulacije Jugoslavije u Drugom svetskom ratu. Toga, međutim, i nažalost, u ovoj muzejskoj prezentaciji nema. Na samom početku tek je dato nekoliko vitrina posvećenih zanatstvu u Leskovcu (ukupno šest), a onda sasvim odvojeno i krupno ispisanim tekstom, prikazana je tematska izložba posvećena periodu po kome je, po mišljenju „Idejnog tvorca izložbe“ (!!!) – Leskovac dobio zavidni epitet „Srpskog Mančestera“, naravno zbog burnog razvoja industrije tekstila. Dakle, sem toga, ništa od najavljenog se na ovoj ambiciozno nazvanoj „Stalnoj postavci“ ne može videti, pa ni naučiti o Leskovcu i njegovoj široj okolini.
A narod leskovačkog kraja vodio je u svojoj prošlosti nekoliko oslobodilačkih i odbrambenih ratova i to upravo u vreme koje, po najavi, obuhvata postavka, ali ti ratovi u njoj nisu „obrađeni“. Možda i zbog toga što je ova stalna postavka najavljivana kao „moderna“, s tim što mi tu ništa moderno nismo uočili, osim ako je moderno izbrisati iz kolektivnog sećanja periode u kojima se jedan narod bori protiv osvajača i neprijatelja i krvlju osvaja svoju slobodu.
S druge strane, primarni prostorni plan izložbe posvećen je etnologiji, iako su etnološki predmeti Narodnog muzeja izloženi i u Tekstilnom muzeju u Strojkovcu (koji je potpuno devastiran i prepušten propadanju) i u staroj srpskoj kući iz devetnaestog veka (u kojoj je živeo Bora Dimitrijević Piksla). Istorija je izbačena i u ovoj fazi satlne postavke, isto kao i u prvoj fazi koja je u prizemlju nove zgrade muzeja. Danas se u Narodnom muzeju u Leskovcu ne može videti istorijski razvoj ovog kraja i doprinos naroda u ratovima koji su vođeni. Nema Prvog ni Drugog srpskog ustanka u kojima su učestvovali „bećari“ iz leskovačkog kraja, nema oslobađanja od Turaka u Drugom srpsko-turskom ratu, nema balkanskih ratova, nema čak ni pomena o Prvom svetskom ratu. Obrađena je samo tema Leskovac – srpski Mančestar, pa i tu bi se na osnovu pisanja drugih autora (dr Perica Hadži-Jovančić) mogao iskazati niz primedbi i nedoslednosti.
Mi smo ranije, kada smo pisali o prvoj fazi nove stalne postavke Narodnog muzereja u Leskovcu, detaljno obrazlagali kako je ta postavka urađena kao da su je naručili stranci iz Evropske unije, i to pod uticajem globalista čiji je cilj uništiti ideju suverenosti države i borbeni duh naroda spremnog da se bori za svoju slobodu. Da se izbriše doprinos srpskog naroda u proterivanju Turaka sa Balkana, da se ćuti o slavnim bitkama Srba u balkanskim ratovima da se ne pomene Srbija i srpske žrtve u borbama protiv Austrougara, Nemaca i Bugara u Prvom svetskom ratu. Zato i u ovoj postavci Narodnog muzeja u Leskovcu nema ovih ratova, ni oslobodilačkih ni odbrambenih, kao da nisu ni vođeni.
Mi nemamo čemu dobrom da se nadamo jer sami brišemo i nipodaštavamo ono na čemu možemo da obrazujemo i vaspitavamo narod i omladinu, da uvek budu spremni za odbranu otadžbine od nasrtaja mnogobrojnih neprijatelja, kojih Srbija ima napretek, kako spoljašnjih tako i onih iznutra. Ovakvim pristupom istorijskoj baštini kakav je prezentiran u novoj „stalnoj postavci“ leskovačkog muzeja, pokazujemo i dokazujemo da se nećemo braniti kada budemo napadnuti i da dobrovoljno stupamo u ropstvo neolokolonijalista kako ne bismo ginuli, što je bilo i jedno od opravdanja za odustajanje od borbe protiv okupatora nekih retrogradnih snaga u Drugom svetskom ratu, koje se danas rehabilituju za počinjene zločine i nedela.
Stalna postavka Narodnog muuzeja iz 1974. godine, koja je neopravdano razrušena, u kontinuitetu je govorila o svim ustancima i bunama koje je podizao srpski narod u Šumadiji i kakav su refleks oni imali na narod i život u leskovačkom kraju, kao i o svim oslobodilačkim i odbrambenih ratovima vođenim na ovim prostorima.
A što se tiče „mančesterstva“, čemu je u suštini posvećena ova muzejska izložba Narodnog muzeja u Leskovcu, pozvali bismo se na istoričara dr Perice Hadži-Jovančića, koji je bio je u pravu kada je u članku „Sjaj i beda srpskog Mančestera“ (https://jugpress.com/leskovac-izmedju-dva-svetska-rata-sjaj-i-beda-srpskog-mancestera/pisao „Ako smo danas već svi toliko ponosi na Srpski Mančester, onda bi trebalo da znamo koje klase čine jedno industrijsko mesto. U Evropi prve polovine 20. veka to su vlasnici kapitala, srednja klasa (u slučaju međunaratnog srpskog građanskog društva ono što zovemo inteligencija, plus trgovci, i, naravno, radnička klasa.
Međutim, radnici kojih je tokom 1930. godine u Leskovcu, gradu od dvadesetak hiljada stanovnika, bilo oko 3.000, ne računajući njihove porodice, potpuno su nevidljivi u ovom izdanju (piše o knjizi „Zlatno doba Leskovca“, prim. H.R.) leskovačkog muzeja, a po svoj prilici neće ih više biti ni u novoj stalnoj muzejskoj postavci.“
Njegova predviđanja su se obistinila. Radnička klasa za one koji su „idejni tvorci“ nove muzejske postavke između dva svetska rata nije ni postojala. Ako imaju imalo morala u sebi, ovakva konstatacija bi trebalo da ih zabrine. Ovde ne treba kritikovati celu ekipu, jer su postavku radili dva etnologa (koji su svoj posao odradili na zadovoljavajućem nivou, onoliko koliko im je dopušteno) i jedan istoričar, nosilac radova. Neshvatljivo je da u radu na postavci nisu angažovani i drugi istoričari zaposleni u muzeju, sa diplomama i muejskim zvanjima.
Kada pogledate drugu fazu stalne muzejske postavke uočavate da se ona odnosi samo na Leskovac, iako Narodni muzej ima šire ingerencije regionalne muzejske institucije koja pokriva i obrađuje širu teritoriju. U kom delu postavke su zastupljeni Lebane, Bojnik, Medveđa i tako dalje, koji svakako zaslužuju svoje mesto u njoj. Da li se to Narodni muzej u leskovcu odriče i svojih zakonom predviđenih regionalnih nadležnosti i ušančava u uske lokalne okvire!?
Autori pišu: „… U ovoj postavci prikazan je duh čaršijske sredine između dva svetska rata, i to kroz autentične izloge dućana i trgovina krcatih kolonijalnom i delikatesnom robom… Na samom kraju postavke je pričao o hotelima i kafanama…“
Na osnovu onoga što je prethodno rečeno autorka postavke kaže: „Postavkom se otvara prostor u kojem posetioci mogu interaktivno da učestvuju i otkrivaju, da nauče i upoznaju istorijy Leskovca na drugačiji način i time obogate svoja iskustva i znanja.“
Postavlja se pitanje kakvu drugojačiju istoriju treba da nauči od onoga što je prezentirano u „staroj“ stalnoj postavci (iz 1974). Jedino ako se misli da posetilac treba da uči istoriju na drugojačiji način kroz staru nošnju sa fesovima do frakova od engleskog štofa, a što su u postavci može videti u međuprostoru. Ono što treba istaći jeste to da kada se pogleda ovakva muzejska postavka, može se doći do zaključka da Srbija nikada nije vodila oslobodilačke ni odbrambene ratove, niti je ikada u svoje prošlosti bila pod okupacijom! Čemu onda služi ovakva postavka? – pogotovu kada su za nju dati milioni narodnih para. Zbog svih pobrojanih nedostataka, a mogli bismo ih još mnogo nabrajati, naše je mišljenje da je napravljen provizorijum od postavke koji ničemu i nikome ne služi, a odraz je preambicionih „idejnih tvoraca“ koji nisu dorasli ozbiljnom i odgovornom poslu kreiranja prave stalne postavke jednog kompleksnog regionalnog muzeja, a s druge strane forsirani su od određenih struktura bez ikakve kontrole i društvene odgovornosti.

Narodni muzej u Leskovcu ušao je 2011. godinu značajnim poduhvatom: posle skoro četiri decenije rada u novoj sredini, u novoj zgradi, odlučio je da „skine“ stalnu muzejsku postavku iz 1974. godine i pristupi izradi nove. Sve to dešavalo se u vreme politikom postavljenih nestručni direktora, bez ikakvog iskustva u muzejskoj praksi i znanja iz muzejske teorije. Pod uticajem ondašnjeg ministra kulture Republike Srbije Predraga Markovića i nekih preambicioznih kustosa u samom muzeju, tom prilikom se ostvaruje uticaj globalizacije i neokolonijalizma čiji je osnovni cilj: Sve što je srpsko treba uništiti.
S tim u vezi, u jednom članku sam pisao: „Čudno je da se kao ministar kulture i član Krunskog saveta tako olako odnosi prema veoma važnom delu istorije Srbije.“
Neshvatljivo je da se u takozvanoj novoj postavci ne vidi život i borba ovog naroda za opstanak na ovom tlu. O „staroj“ postavci mnogo je pisano jer je izazvala pravi „proboj“ u muzeološkom narativu sedamdesetih godina i o njoj je mnogo rečeno.
Prof. dr Ivan Stojković je napravio jedan značajan rad pod nazivom „Impresije o postavci Narodnog muzeja u Leskovcu 1974–2011. godine Objavljen u Leskovačkom zborniku 2012. Ovom prilikom ne bih da citiram delove toga rada, ali bih ipak naveo jedno mišljenje našeg akademika Zvonka Marića: „Ovakvim bi muzejom mogao da se u Evropi ponosi svaki grad veličine Leskovca. Mogu ti reći da takvih muzeja u Evropi, u sličnim gradovima skoro da nema.“
Sa novom postavkom prostor se ceo ne koristi, jedino što ostavlja dosta jak utisak je blještavilo i veoma jako svetlo koja prilikom razgleda određenih predmeta često i zasmeta.

Hranislav Rakić, muzejski i pedagoški savetnik

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*