ČETNICI – ODMETNICI NA JUGU SRBIJE 1945 – 1953 (3)

LESKOVAC

(Iz knjige Nikole  P. Ilića)

Arhivska građa – četnička, nemačka, vlade Kraljevine Jugoslavije i NOVJ – svedoči da Mihailović nije od 1. novembra 1941. godine vodio borbu protiv Nemaca i nije poslušao poziv i naređenje svog vrhovnog komandanta, kralja Petra ni apel četničkih komandanata. Dokaz tome je što nije pristupio NOVJ niti naredio borbu protiv Vermahta koji se nalazio u povlačenju.
Svojim ponašanjem postali su stvarno i pravno otpadnici, on i njegovi četnici, i za vladu Kraljevine Jugoslavije i za kralja i za saveznike antifašističke koalicije i za Narodnoslobodilačku vojsku Jugoslavije.
Novi pokušaj da ga ubede da promeni stav čine zajedno potpukovnici Zaharije Ostojić i Petar Baćović 13. septembra 1944. godine.
Reagovao je i komandant četničke Četvrte grupe jurišnih korpusa, major Dragoslav Račić, memorandumom od 20. septembra 1944. godine, pre povlačenja četnika Draže Mihailovića i Nemaca iz Srbije. Kritički se osvrnuo na rad i dao konkretne predloge.

„Od 1941. godine mi smo sebi postavili zadatak da organizujemo vojsku i sa naslonom na naše saveznike kao potpuno legalna vojska otpočnemo borbu za oslobođenje svoje zemlje i borbu za njeno preuređenje, da u unutrašnjoj politici učinimo kraj uzročnicima našeg poraza.
Za tri godine rada mi smo ispustili inicijativu iz ruku i to zbog nejasnog zauzimanja stava u aktuelnim događajima, koji su se ticali naše zemlje. Naš nedovoljno uspešan stav prema saveznicima i nedovoljno energičan stav prema protivnicima doveo je do toga da su nam komunisti preoteli politički uticaj na saveznike i nas od pre nekoliko meseci stavili u ilegalnost kod saveznika, na koje smo se naslanjali. Mi se ne smemo zavaravati niti zatvarati oči pred istinom. Odlazak vojne misije najbolji je dokaz da nas Englezi i Amerikanci ne priznaju kao saveznike, a Sovjeti već odavno zastupaju neprijateljski stav prema nama. Mi moramo shvatiti da se u Engleskoj nešto promenilo i da će oni vrlo rado pružati ruku Titu.
Naše oslanjanje na narod ima samo moralnu, ali ne i praktičnu prednost.
Prema svemu ovome mora se imati na umu da smo mi, u celom dosadašnjem radu, zauzimali jedan nejasan stav. Hteli smo nacionalnu revoluciju ali je nismo izvršili jer smo se ogrešili o princip svake revolucije: boriti se sve dok se ne sruši stari režim i njegovi nosioci. Mi smo, naprotiv, u svoje redove primali dosta nosilaca starog režima, političkog i vojničkog, koji se nikad i ničim ne mogu popraviti. Umesto mlađih i dokazanih revolucionara i sposobnih ljudi, mi smo uzeli za bazu ono što je bilo pre rata. U politici vodeće mesto zauzeli su oni koji su pre rata bili na višim položajima. U vojsci merilo za položaje je čin koji su imali u Jugoslaviji bez obzira na sposobnost i pokazani uspeh u radu, umesto da se forsiranim tempom guraju napred oni koji vrede. U našem vojničkom i političkom životu ovakav stav katastrofalan može biti, a ima dosta simptoma negodovanja u ovom pravcu.
Sav dosadašnji rad zbog nejasnog stava imao je za posledicu naše očajno kolebanje u toku proteklih godina, što je često dovodilo do užasnog ponižavanja prema našim protivnicima. Čas smo patriote, čas bili legalni, čas zauzimali stav oružanog sukoba što je najžalosnije. Te faze su se menjale vrlo često i prema želji naših protivnika [Nemaca] i odluci pojedinih komandanata.
U našim redovima nedisciplina je opšta pojava, a ništa se nije preduzelo protiv nosioca ovog zla. Bezbroj je primera da kukavice, defraudanti [varalice] i vrlo prljavi ljudi, premešteni jedanput sa svog položaja, dolaze na novi ili veći položaj u drugom kraju – kao da se zlo leči premeštanjem.
Pred nama su krajnje ozbiljni dani. Mi moramo naći snage da priznamo istinu: da od saveznika nemamo šta da očekujemo, da naš stav predstavlja samo životarenje i vodi laganom, ali sigurnom, našem uništenju, da, ako hoćemo da spasemo svoju stvar, moramo potražiti nove puteve i doneti nove odluke (vreme još ima, da ostvarimo svoje ideale, a ima i puno mogućnosti ako ih iskoristimo).
Radi toga slobodni smo da Gospodinu Ministru predložimo:
Prvo, da se prestane sa dosadašnjim stavom iščekivanja i da se hitno donesu nove odluke:
a) ili da se našom akcijom otvorenom protiv neprijatelja [Nemaca] povrati naš stav kod saveznika, ili
b) ako ovo ne bi pomoglo kod saveznika, onda da se potpuno naslonimo na Nemce pod uslovom da od njih dobijemo toliko naoružanja, koje će nam zagarantovati da komuniste uništimo i postanemo gospodari situacije u zemlji, a kad smo to postigli samim tim saveznici su primorani da nam pruže ruku kao jednom faktoru koji odlučuje u ovom prostoru, ili
v) ako se ne primi nijedan od gore izloženog onda treba iskoristiti naše sadašnje grupisanje da ostanemo potpuni gospodari Zapadne Srbije na taj način što bismo udarili na sve protivnike, ovladali garnizonima od linije Beograd – Kragujevac – Kraljevo. Uspeh je ovde potpuno zagarantovan, a naše jedinice dobile bi znatan priliv u naoružanju, što bi nam omogućilo da posle Zapadne Srbije uzmemo u svoje ruke ostale krajeve Srbije. Imamo li jedanput Srbiju potpuno u svojim rukama, mi imamo i mogućnost da počnemo akciju van Srbije koje ne bi mogao ometati niko. U isto vreme mi bismo imali adute za razgovore i sa saveznicima i sa Nemcima, jer bi naše oružje bilo faktor sa kojim bi i jedni i drugi morali da računaju.
Drugo: ma koji predlog da se usvoji treba pristupiti korenitoj izmeni našeg političkog i vojnog vođstva pod Vašim rukovodstvom:
a) Štab Vrhovne komande popuniti sa energičnim i terenskim oficirima, koji imaju iskustva iz dosadašnjih borbi i koji će omogućiti energičnim stavom da Vrhovna komanda postane autoritet, čije se odluke bezuslovno moraju sprovoditi.
b) Izvršiti reviziju svih ličnosti na položajima komandanata korpusa i većih, te da se bez ikakve sentimentalnosti udalje sa položaja svi oni koji u dosadašnjem radu nisu dali pozitivne rezultate ili svojim osobinama nisu zaslužili takav položaj.
v) Sve oružane snage bez obzira na dosadašnju podelu treba pregrupisati.“
Predložio je i ovu varijantu:
„Ako je Vrhovnoj komandi nemoguće iz ma kojih razloga da usvoji iznete predloge, onda sam mišljenja da bi trebalo proglasiti snage Račića, Neška [Nedića], Kalabića [Nikole], Rakovića [Predraga], Topalovića [Dragomira] i Komarčevića [Vladimira] za odmetnike, a prepustiti Račiću komandu nad ovim snagama i slobodu rada u Zapadnoj Srbiji, s tim da ćemo na svaki način obaveštavati redovno Vrhovnu komandu o toku rada, ali da prave odluke ostavi nama.
Molimo da se o ovome donese hitno rešenje“, završio je Račić.
Predloge i ovog komandanta Mihailović je ignorisao…

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*