KO JE BIO LESKOVAČKI “SLAVUJ” PO KOME SNIMAJU FILM

ZABRANjENO SEMKE GRICKANjE

Čuvena opomena-naredba koja je stajala na zidu bioskopa „Slavuj“ u periodu između dva svetska rata ponovo će biti aktuelna zahvaljujući filmu „Slavujevo doba“ čije pripreme za snimanje su uveliko u toku. Originalni napis je bio „Zabranjeno semke grickanje i na plod pljuvanje – S poštovanje uprava“. Sve ono ostalo (zabranjeno majku psovanje, za dupe faćanje i slično) je narod vremenom izmislio i dodao. Ali, dodavali ili ne dodavali, to vreme koje je Dragi Slavuj svojim bioskopom i načinom reklamiranja obeležio ne može da ode u zaborav, pa sve i da hoće! Ne daju Leskovčani svojim sećanjem! Izranja polako opet to vreme, vreme kada je Leskovac bio jedan od najvećih industrijskih centara u Jugoslaviji.

Bioskop Slavuj
Dušan Stanković Slavuj je dvadesetih godina prošlog veka boravio u Francuskoj, tamo je video bioskop i njegov preduzetnički duh je prepoznao nešto što će prvi ponuditi sugrađanima. Ugledni Leskovčanin, bio je poslanik u Narodnoj skupštini, ogromnu pomoć u vođenju kafane preko dana, a uveče bioskopa imao je u sinu Dragutinu, zvanom Dragi Slavuj, za koga se može reći da je preteča modernog marketinga. Naime, shvativši na vreme koliko je značajna reklama, znao je da filmove koji će se prikazivati reklamira na sebi svojstven način. Npr., u grad ujašu kauboji sa sve pištoljima i konjima i okupljenom narodu kažu „Ovakve scene ćete moći da vidite večeras u filmu koji se prikazuje kod Slavuja!“. Ili za film „Pompeja u plamenu“, sutradan posle filma uzme običan pepeo, stavi u kesice i da Cigančićima da nose i viču „Ovo su ostaci Pompeje, a večeras će vidite opet kako gori Pompeja…“
Za Novu Našu reč govori Ljiljana Milenković Slavujka, jedno od petoro dece Dragija Slavuja. Ističe da joj veoma drago što će se snimiti film o njenim precima i vremenu u kome su oni živeli.
„Pre svega želi da se zahvalim svima koji učestvuju, a posebno autorima ovog projekta, kao i opštinskoj samoupravi koja finansijski i na svaki drugi način pomaže realizaciju ovog filma. Jedino što mi je u čitavoj ovoj priči čudno je to što me niko od autora nije kontaktirao, a radi se o mojoj porodici. Sigurno mogu da pomognem, da ispričam još nešto. Ponavljam, srećna sam zbog svega, na ovaj način će sve to da se otrgne od zaborava. Priča vremenom bledi, ali ono što se zapiše i snimi ostaje za sva vremena. Nove generacije ne znaju puno o tim vremenima, tako da im je ovo sjajna prilika da upoznaju to doba. Koliko je to interesantna tema govori i poseta kad je Narodni muzej napravio postavku sa stvarima i slikama iz onog vremena, kako u Leskovcu tako i u Beogradu. Veoma velika poseta je bila i na projekciji dokumentarnog fima koji, na moju žalost, nisam videla, jer me niko nije obavestio. Izgleda da su svi mislili da znam kad je, da mi je neko drugi rekao i na kraju krajeva me zaboravili…“
Bivši službenik „Tome Kostića“ Ljiljana danas svoje penzionerske dane provodi prodajući robu na pijaci u svojoj trafici. Priznaje da joj je takav duh, ne može da samo sedi kući i ništa ne radi.
„Ovde me svi znaju, ma nema ko me ne zna. Kad su ljudi čuli da će da se snima film dođu i kažu „E, će gledamo ponovo film kod Slavuja! Pa će bude bioskop „Slavuj!““ Ljudi su oduševljeni, gledaju na to pozitivno, vidi se da im je drago zbog toga. A i ja mislim da će to biti interesantan film. Jednostavno, tema je takva, vedra, opuštena, duhovita, pozitivna.“
Ljiljana, na žalost, slabo pamti oca, imala je devet godina kad je on umro. Uglavnom sve što zna je iz porodičnih priča iz kojih je zaključila da je to bio vispren, vedar i duhovit čovek.
„Bio je u nekoj svađi sa bankarom Graočankićem koji je kritikovao rad biskopa i nije dolazio na projekcije. Pritom je isticao kako se diči što samo on ne ide u taj bioskop. Onda je otac angažovao nekog Ciganina koji je vodio kroz grad magare i stajao s njim pred Graočankićevu banku. Na životinji je bila okačena tabla gde je pisalo „Samo ja ne idem u bioskop „Slavuj“. Graočankić, šta će, da bi ovaj prestao da dovodi magare pred njegovu banku, počne da ide u bioskop.“ I tako se i izmiriše. Ispričala je Ljiljana i anegdotu o svom ocu koji je bio ateista, a školski drug mu je bio pop Civun. Retko su sretali, pa kad su se konačno videli Dragi Slavuj pita popa gde je, kako je uz primedbu da se ne viđaju. Pop odgovara: „A kako da se vidimo? Ti ne ideš u crkvu, ja ne idem u kafanu…!“
Zgrada u kojoj se nalazila kafana i čuveni bioskop „Slavuj“, sa kompletnim kafanskim i bioskopskim inventarim je ondašnja narodna vlast posle Drugog svetskog rata oduzela vlasniku. Čak su oduzeli i nameštaj koji je bio u kući.
„Moj otac i cela porodica su preko noći ostali bez ičega. Otac je znao kod kog je nameštaj, pa čak i otišao u tu kuću i video svoje stvari. Bio je to ondašnji predsednik Komiteta. Otac se zaposlio u hotelu „Dubočica“ kao konobar, a taj je sa nekom delegacijom došao upravo u tu kafanu. Pozvali konobara da naruče, a Dragi odbrusio „Lopove ne služim!“ Naravno da se to odnosilo na njega lično, a ne na celu delegaciju, ali je to iskorišćeno, pa je zatvoren, maltretiran, tučen, jedva živ izašao iz zatvora i odmah umro. Zato i kažem da je bolje bilo da nije znao gde je taj nameštaj, duže bih imala živog oca“ seća se Ljiljana.
Nakon 60 godina nepravda je restitucijom ispravljena i Slavujevi su došli u posed onoga što je odvajkada bilo njihovo. Bioskop im je vraćen. Danas u porodičnoj kući žive unuci Dragija Slavuja.
Na kraju, pitam kako komentariše polemiku o tom dobu, da li je to vreme „Zlatno doba Leskovca“ ili nije? Ljiljana je ubeđena da se radi o najboljim danima Leskovca.
„Pa bili smo „mali Mančester“! Ljudi su materijalno bolji stajali. Mislim i da se u toj polemici pomalo radi i o samoreklamiranju i da su to sporadični slučajevi.“

ANTRFILE: Koliko je napis iz naslova prevazišao okvire Leskovca, govori i anegdota čiji je akter upravo ćerka Dragija Slavuja Ljiljana. Putovala je vozom, a kako to već biva, u vozu se očas posla zapodene razgovor. Saputnik pita Ljiljanu odakle je, ona odgovara „Iz Leskovac!“, a sagovornik (koji, naravno, nije iz Leskovca) kaže doslovce: „Leskovac? Zabranjeno semke grickanje!“ Zbunjena Ljiljana ga upita šta hoće da kaže time, a on joj objasni da je čuo za neki bioskop u Leskovcu u kome je bio takav napis.
„Eto koliko je svet mali! Onoliki voz, a on i ja sedimo u istom kupeu, zapričali se… Onda se i on iznenadio kad sam rekla da je vlasnik tog bioskopa moj otac!“

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*