Zima bez vrabaca: Sećanja jednog murdžomalca (41)

LESKOVAC

Nakon štrajka radnika aeronautičke industije grada Beograda, 1940. god., direktor Matić je dobio pismo iz Specijalne policije: „…niste uspeli da sprečite odlazak Vaših štrajkača u Košutnjak da, pre dolaska na Terazije, nakupuju kod „Smetane“ najfinija peciva od „bednih plata“, čiji je prosek 2300 dinara. Obaveštavamo Vas da su gospoda Aćimović i Bećarević rekli Vašim štrajkačima na Terazijama: „Gospodo, prvo pojedite kifle i perece, koje ste kupili u Košutnjaku, pa onda vičite:
„Hoćemo hleba. Gladni smo.“…Gospodine direktore Matiću, razmislite da li i Vi imate odgovornosti za širenje komunističke pošasti!“
Pošto je direktor Emil Matić bio i ratni direktor IMR-a, vojni sud ga je osudio na smrt. Zauzimanjem drugova Dušana Puđe i Slobodana Penezića Krcuna, što mnoge čudi ali je istinito, gospodinu Matiću je kazna smrti zamenjena uslovnom kaznom. Bio je zaboravljen od svih, ali ne i od Dušana Puđe i Ilije Price.
Drug Dušan Puđa je, pre rata, bio metaloglodač i radio je u IMR-u na horizontalnoj glodalici marke GRAFENSTADEN fabričkog broja 87. Posle rata, kratko vreme je proveo u Nišu. Po dolasku u Beograd, postavljen je za generalnog direktora fabrike alatnih mašina IVO LOLA RIBAR u Železniku, i to u dva navrata. Kada je teško pozovi druga Dušana Puđu. Kada se, 1969. godine, formirala Udružena metalna industrija Beograda – UMI drug Puđa je izabran za generalnog direktora UMI-a, sa ciljem da UMI preraste u snažan Holding, uz prethodno mirenje zavađenih rogova u vreći. Može se reći da je u tome delimično uspeo. To je bilo iste godine kada je IMR počela saradnju sa nemačkom firmom ZAHNRADFABRIK PASSAU. Direktor ZP-a gospodin Fučer i direktor UMI-a drug Puđa, iako ratni neprijatelji, brzo su uspostavili jezik razumevanja, saradnje i prijateljstva. Drug Puđa je bio lovac i iznenadio se kada mu je gospodin Fučer rekao da nikada nije bio u lovu. I drug Puđa je odlučio da gospodina Fučera načini lovcem. Iz ličnih sredstava, poklonio je gospodinu Fučeru kompletno lovačko odelo sa svim detaljima, šešir sa percem, kao i lovački karabin, specijalno urađen u Kragujevcu za gospodina Fučera, koji je, pre toga, u pratnji direktora Azanjca, položio cveće na humke streljanih đaka u Šumaricama, kleknuvši uz šaputanje oproštaja i saosećanja. U novembru 1971. godine, drugovi Puđa i Azanjac odveli su gospodina Fučera u lov u ataru grada Kikinde, jer je preduzeće LIVNICA KIKINDA tradicionalno, svake godine, organizovalo lov za svoje poslovne prijatelje i saradnike. Gospodin Fučer je u Pasau odneo ulovljena dva fazana i jednog dugačkog zeku, kao i više fotografija na kojima novopečeni lovac razgovara sa vodećim ljudima srpske i jugoslovenske industrije i pravilno puca na divljač. Podrazumeva se da je sobom poneo i odelo, i torbu, i pušku, i šešir sa lovačkim perom. Gospodin inženjer Volfgang Cindorf, pomoćnik gospodina Fučera, pričao mi je sa ushićenjem da veću radost nismo mogli da priredimo gospodinu Fučeru i njegovoj supruzi, koja nije mogla da prepozna svog dragog Vilija.
I kada pokušavam da pišem o zaslužnim ljudima IMR-a, molim da se ne zaborave drug Puđa i gospoda Fučer i Cindorf, koji su nam, bez ikakvih uslova i rezervi, pomogli da u IMR-u proizvodimo zupčanike i osovine istog kvaliteta kao u ZP-u.
Tokom Drugog svetskog rata, iz IMR-a je poginulo 89 ljudi, a među njima su i tri narodna heroja. U krugu fabrike, u bronzani cvet urezani su likovi narodnih heroja radnika Industrije motora: Sretena Mladenovića Mike, Davida Pajića Dake i Dimitrija Koturovića Kota, koji je herojski poginuo kao učesnik Pokreta otpora u Fracuskoj. Počiva na groblju u francuskom gradu Marseju.
U novoj Jugoslaviji, poslednjeg dana decembra 1946. godine, doneto je rešenje o formiranju privrednog preduzeća Industrija motora Rakovica. Potpisali su ga drug Tito i drug Boris Kidrič, ministar industrije FNRJ. U rešenju, između ostalog, piše: „Predmet poslovanja preduzeća je izrada motora sa unutrašnjim sagorevanjem, aeroplanskih motora, automobila i automobilskih motora, lakih motora, njihovih rezervnih delova,kao i alata srednje i visoke preciznosti.“
Kupljena licenca za kamion „PRAGA“ neposredno pred rat i napor uložen u osvajanje kamiona u potpunosti je odgovarao opštem entuzijazmu da se, posle pustošećeg rata, obnovi industrija. Godine 1946. počinje osvajanje i proizvodnja novog licencnog kamiona nosivosti 3,5 tona tipa „PRAGA“, kao i proizvodnja šestocilindričnog benzinskog motora za ugradnju u ovaj kamion, kome se 1947. godine ime menja u kamion RAKOVICA PIONIR. Bila je to prva karika u lancu proizvoda koje će u narednim godinama osvajati Industrija motora, nastavljajući svoju pionirsku ulogu u razvoju naše motorne industrije. Pored proizvodnje kamiona, 1948. godine počinje proizvodnja malog agregatnog motora D-02 od 18KS, konstrukcije profesora Slobodana Dobrosavljevića. Bio je to dvocilindrični bokser motor, a motori tipa bokser bili su miljenici profesora Dobrosavljevića.
Našavši se, posle donošenja Rezolucije Informbiroa 1948. godine, u okruženju dojučerašnjih prijatelja, a bez pomoći sumnjičavih zapadnjaka na čelu sa Amerikom, jugoslovenskoj industriji je pretio ozbiljan pad. U takvim situacijama, svi su zabrinuti, izuzev Srba kod kojih, tradicionalno, proradi čuveni srpski inat. Već su bile stvorene zadruge, a poljoprivredi država Srbija nije mogla da isporuči traktore, jer obećani ruski i poljski traktori nisu mogli da stignu zbog Informbiroa. Partija je i dalje zagovarala elektrifikaciju i industrijalizaciju, ali je stidljivo zadržala parolu „Izgradićemo novoga čoveka“. Legenda kaže da je grupa inženjera u IMR-u odlučila da od kamionskih delova napravi traktor i da mu da ime „ZADRUGAR“, jer su ga seljačke radne zadruge očekivale. Znali su da je to rizičan poduhvat, jer se konstrukcija kamiona zasniva na dinamici, a konstrukcija traktora na statici. Od kamiona RAKOVICA PIONIR uzeli su benzinski motor snage 45KS, hladnjak, menjač, diferencijal i volan. Konstruisali su šasiju traktora, mehaničke kočnice, plašt, blatobran, i hidraulični podizač za vešanje, i pogon traktorskih oruđa, uključujući i remenicu. Posle velikog zalaganja i takoreći danonoćnog rada, prva tri komada prototipnih traktora oznake „ZADRUGAR“ T-08 proizvedena su septembra 1949. godine. U novembru mesecu jedan od prototipova prezentovan je drugu Titu u krugu njegove rezidencije na Dedinju. O tehničkim karakterestikama novog, ali našeg traktora, druga Tita je upoznao inženjer Slobodan Vojinović, zvani Šilja. U delegaciji su bili najzaslužniji inženjeri: Gojko Grdinić, Steva Jovanović i Milan Stokić.
Posle nekoliko dana, drug Aleksandar Ranković je zahtevao od direktora Savovića: „Za Prvi maj iduće godine napravite samo pet komada. Neka prodefiluju ispred Maršala, neka ih slikaju i Sovjeti i Amerikanci, a posle možete da ih bacite u Savu ili Dunav.“ Iduće 1950. godine, dvadeset komada traktora „ZADRUGAR“ T-08 defilovali su ispred druga Tita i kompletnog partijskog i državnog rukovodstva na Terazijama. Od hotela „Moskve“ do Industrije motora u Rakovici stigli su svojim pogonom, zdravi i čitavi, uz zadovoljstvo konstruktora, radnika i rukovodilaca IMR-a. Američki list NEW YORK TIMES doneo je afirmativni članak o jugoslovenskom traktoru. Zaključno sa 1954. godinom, proizvedeno je 2520 traktora „ZADRUGAR“ T-08.
Dakle, IMR tih godina, od 1949. do 1954., proizvodi i kamion „RAKOVICA“ PIONIR i „ZADRUGAR“T-08. A u to vreme se opet obnavlja predratna priča da je srpska buržoazija prigrabila sve što je mogla, i da je vršila eksploataciju ne samo sopstvenog srpskog naroda, nego i hrvatskog i slovenačkog, i makedonskog, i crnogorskog. Srpski komunisti ćute, a oni što postavljaju pitanja bivaju ućutkani ili poslati na Goli Otok. Tu drug Tito primenjuje oprobani recept. Određuje Srbina Aleksandra Rankovića da bude odgovoran za razvoj privrede u Jugoslaviji, pa ako se neki Srbin buni, njemu će sve objasniti drug Ranković, koji voli i sluša druga Tita više nego oca i majku zajedno. Jugoslovenska braća su sve glasnija u zahtevu da iz Srbije prenesu u svoje republike proizvode koje je u Srbiji, pre rata, uspostavila srpska buržoazija. Nažalost, Srbija nikada nije napravila spisak proizvoda koji su tokom 1952. i 1953. godine oduzeti od Srbije i preseljeni u druge republike.

(Nastaviće se)

Strahinja T. Kostić

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*