Priče sa konkursa (2): San

LESKOVAC – BEOGRAD

         Ne sećam se kada mi je to dete ušlo u san. Valjda čovek u poznom dobu u vezi svih neprijatnih stvari ubedi sebe kako će sve proći iznenada kao što su se i pojavilo, ali taj mališan je postajao sve bahatiji. Glasno je pričao sam sa sobom, iz dosade je satima tapkao loptu pred sobom, do iznemoglosti, ponavljao brzalice. Sećam se  celu jednu noć je izgovarao: En den dinus, savarakatinus, savarakatikataka, en den buf, trif, traf, truf.

Moj trud da ga oteram iz sna samo se završavao jutarnjom psihičkom iscrpljenošću i od znoja mokrom pidžamom.

       Nisu pomagali čak ni lekovi za spavanje, čajevi koje su mi preporučivali prijatelji, dugo sedenje pre odlaska u krevet. Naprosto uselio se u moj san, bez ikakve naznake kada će se kako će se ukloniti. Pokušao sam sa navijanjem budilnika koji me je svaka dva sata vraćao u realnost, ali onog trena čim bih zaspao, taj dečak bi se pojavio. Pokadkad samo glas, jer je često skriven ogradama kamenjem gađao mete od praznih konzervi, ili uporno vabio mačke želeći sa njima da podeli svoju krišku hleba namazanu pekmezom, ili bi naprosto ravnomerno kamenom udarao po oluku.

       Onda sam osetio i svoje postojanje u snu. Na moje molbe se nije obazirao, čak i na pretnje, a velika razlika u godinama mu je ulivala sigurnost da se hitrinom nogu uvek može pomeriti na bezbednu udaljenost. Već sam se predao svojoj sudbini, ne spominjući snove lekaru kod koga sam odlazio jednom mesečno po lekove i prijateljima koje sam vidjao dva puta sedmično, kada se desilo ono što nisam želeo. Pojurio sam za njim dok je u mojoj blizini vozio tricikl u krug pevušeći neprestano jedan jedini stih neke dečije pesmice. Videvši me svom silinom je počeo okretati pedale točka između svojih nogu, bežeći uz radosne krike deteta koje uživa, ali tricikl je mnogo sporiji od trčanja deteta. Sustizao sam ga.

           Zvuk kočenja automobila je nadjačao sve druge zvuke. Bio sam među prolaznicima koji su okružili telo. Potom sam, sutrada, kroz grobljansku ogradu, gledao ukopavanje malenog kovčega na praznoj zelenoj povšini.

         Od tada nije prošlo mnogo vremena, ali nisam u stanju da  procenim koliko, jer u mom dobu nekada i običan dan traje kao godina. Tek jedan od prijatelja, koji je tvrdio kako se znamo iz detinjstva je doneo fotografiju na kojoj smo navodno bili on i ja. Snimljeno u jednom gradiću koji je davno pripao drugoj državi i iz koga smo se obojica iselili znajući zašto, ali ne pamteći kako se to dogodilo. U opštem bežanju retko ko se sećao da ponese fotografije, tako da smo svi pogubili dokaze da smo bili deca. Odmah sam u toj skupine dečaka, koji se prekinuli igranje fudbala, radi fotografisanja, prepoznao dete koje me je proganjalo u snu. Zato sam već sledećeg dana otišao do gradskog groblja, našavši mesto sa koga sam u snu posmatrao ukop. Ušavši unutra pretraživao se među gusto posađenim spomenicima dela groblja gde su se sahranjivala deca.  Jedan od belog mermera, sav rošav od lišajeva koji su po njemu davno nastanili je imao ovalnu emajliranu sliku na kojoj je bio  lik sa one fotografije. Na kamenu su sva druga slova kiša izbrisala i pojedena vremenom i lišajima, osim tri početna  slova imena: Vid.

       Tako su me zvali kao dete u porodici koja je živela u gradu koga se ne sećam. Skraćeno od imena Vidak.

David Naum, Beograd

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*