Priče sa konkursa (3): Reč koja najlepše zvuči

LESKOVAC – SMEDEREVO

Iza stabla starog kestena stajala je starica i krajevima crne marame brisala suze koje su kupale izborano lice. Gledala je u jedno dvorište i čekala da se otvore vrata lepe dvospratne kuće, da ugleda milo lice unuka. Već je podne i on treba da krene u školu. Svakog dana je tu stajala i kradom ga pratila, gledala onako iz daljine i tražila u njemu nešto Ivanovo.

Njen sin napustio je zemljski život pre tri godine, a ona svakog dana obilazi njegovu večnu kuću, kiti je cvećem, razgovara sa njim. I danas je ponela buket belih ruža iz svoje bašte da okiti njegovu sliku što se smeši sa belog mermera. Oprostila je davno svom jedincu jer kako ne oprostiti svojoj duši, svom srcu, kako ne voleti deo sebe? Zna stara da nam je Gospod zapovedio da volimo svoje bližnje i sve ljude a da se ne brinemo da li oni vole nas.

Znala je da njen Ivan ima dušu, da nije loš, ali je znala i da je bio poražen teškom svakodnevnicom koja ga je pratila od rođenja. Sve je to doprinelo da ljubav i osećanja zamru i nikako nije mogao da sagleda uzrok krize u koju je upao mimo svoje volje. Platio je danak lažnim vrednostima, dosta je stekao ali je zapao u duhovnu bedu. Njena snaha nije želela da čuje za nju sirotu i slabo pismenu ženu, a Ivan bežeći od siromaštva u kojem je odrastao potpuno se udaljio od svoje majke koja je živela za njega. Kada je dobio dete nije joj javio da ne bi došla, da ga priprosta mati ne bruka ispred tašte sudije i tasta direktora banke. Ne zamera mati, razumela ga je uvek, ali je boli. Mnogi ljudi prožive svoj život a da sami sebe ne upoznaju. Mi samo imamo neku predstavu o sebi, neku uobrazilju koja zavisi od naših ambicija i osetljivosti na uvrede. A istina je, to njen Ivan nikada nije shvatio, da smo ponekad nesrećni, siromašni, slepi ma u kakvom bogatstvu živeli. „Njena rana“ kako ga je zvala nije znao da mu je ime znak a prezime koje nosi dužnost.

Zato se ona slaba i nejaka svakodnevno moli za njegovu dušu i suzama zaliva mermernu ploču sa njegovim imenom. Moli se usrdno bez glasa, sa suzama i zna da samo kroz molitvu ona može posle svega da diše i živi. A kad padne noć njoj je najteže, njena tuga je dublja. Zato noću kleči pred ikonom Stvoritelja i razgovara sa Njim kroz svoje molitve.
Od sutra unuka neće videti sve do septembra zbog raspusta. U dom svog sina nikada nije ušla i zabranjenu zonu je posmatrala iz daljine. Izbegavao je susrete s njom a ona je želela da zastane na ulici, zagrli je i kaže „Majko!“

Dok gleda unuka srce joj se puni nekom toplinom, dođe joj kao lek koji produžava život. Strpljiva je ona, čekaće i septembar i ponovo će kradom pratiti mladi izdanak kako vremenom postaje snažni platan sve više ličeći na svog oca.

„Majko, da li vam je dobro?“ ču glas i podiže glavu gledajući u brižno lice mladog čoveka koji je video tugu u njenim očima. „Majko!“ On ju je nazvao „majkom“! Kako ta reč lepo zvuči! Ni jedna reč ne ispunjava srce kao reč „majka“ a ona je godinama nije čula. Ganuta do bola kroz suze se nasmeši i tiho reče: „Dobro sam sine!“

Ljiljana Terentić, Smederevo

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*