Priče iz vlasotinačke čaršije: Kada se “mušica ne čuje”, a kanarinci zaćute!

VLASOTINCE

Berbernice su bile mesto gde su se ispredale priča prepune zanimljivih detalja, a jedna od njih je ona kada su brice pesmom odbrovoljili – inspektorku!

Blagoje Stojanović, Bane „Gigin“, inženjer zaštite na radu, strastveni lovac i golubar, poznat u Vlasotincu po nadimku svoga dede (po kome je i zgrada Narodna biblioteke, poznata po njenom vlasniku nazvana Gigina kuća) zapisao je nekoliko dogodovština iz rodnog kraja i sačuvao ih od zaborava.
Blagoje Stojanović priča gotovo u jednom dahu: Sedamdesetih godina prošlog veka, dok se još nije znalo za kompjutere, a još manje za internet i mobilne telefone, glavno mesto okupljanja meštana u varošicama bile su gradske berbernice. I Vlasotince je imalo svoju, koja je bila smeštena u samom centru. Pored stalnih mušterija, tu su se svakodnevno okupljali i drugi meštani kako bi čuli razne novosti: koja keruša je najduže gonila zeca, čiji golub je najduže leteo, koji ribolovac je uhvatio najveću mrenu u Vlasini, zašto je taktika lokalnog kluba „Vlasina“ protiv leskovačke „Dubočice“ bila pogrešna i koji je sastav trener trebalo da izvede na teren… (Kada smo već kod fudbala, i dan danas se prepričava razgovor dvojice vatrenih navijača „Vlasine“: „K’o ti se čini, koje će napravimo sutra protiv Dubočicu?“ „Ne se znaje, Zare igra!“ Ova druga rečenica zauvek je ostala sinonim za neku radnju čiji pozitivan ishod je krajnje neizvestan).
Od inventara u berbernici su bile tri profesionalne berberske stolice sa naslonom za glavu na izvlačenje (ako bi mušterija izrazio želju da pored šišanja hoće i „bričenje“).


Na zidu, ispred stolica, nalazila su se ogromna ogledala kako bi majstor mogao da ima kompletan uvid u svoj „rad“, dok bi mušteriji „pravio“ frizuru. Usput, mogao je i da baci pogled na prolaznike kroz veliki stakleni portal na suprotnom zidu gde su se nalazila i ulazna vrata, takođe od stakla. U uglu, malim zidićem ograđenim, deo za drva sa „firongom“, umesto vrata, a ispred mala crna limena furuna – „bubnjara“. Ispred staklenog portala bile su poređane drvene klupe za mušterije.
Čuveni majstorski trio činili su Blagoje Totošković, zvani „Bata Ćare“, golubar i „lovdžija“, Siniša Kocić „Golja“ (nadimak dobio po pradedi, koji se prezivao Goljić), takođe golubar, i Blagoje Valčić, zvani „Bažon“, golubar i bivši fudbaler „Vlasine“.
Pored navedenih hobija, svi su uzgajali i kanarince, čiji su kavezi ukrašavali zidove berbernice. Kako su sva trojica bili i muzičari i članovi Kulturno-umetničkog društa KUD „Siniša Janić“, često su svojim instrumentima pratili glumce prilikom izvođenja komada sa muzičkim sadržajem. U slobodno vreme, kada nije bilo mušterija, znali su da uzmu instrumente u ruke i da, za svoju dušu, odsviraju neku staru melodiju i otpevaju poneku lepu pesmu.
Jednoga dana, potpuno neočekivano, u berbernicu je kročila mlada inspektorka za kontrolu higijene i javnih prostorija – „sanitarka“. U bež kompletu, sa kosom uredno začešljanom u punđu, na visokim potpeticama i hodom „kao dežurni oficir“, delovala je prilično strogo. Njen letimičan pogled na čađave zidove nije obećavao ništa dobro. (Odmah mi je kroz glavu proletela Bažonova često izgovorena rečenica: „Otškrinite malko t’j vrata, oči će mi ispadnu od ov’j dim, će se pogušimo!“).
Inspektorka je sela u ugao, izvadila iz aktovke blok i sitnim, damskim rukopisom, počela da piše zapisnik: “Dana tog i tog, u gradskoj berbernici u Vlasotincu, izvršena je kontrola kojom prilikom je konstatovano…”
A u berbernici tajac, “mušica se ne čuje”. Čak su i kanarinci zaćutali, kao da su i oni shvatili “ozbiljnost situacije”.
Usred sastavljanja zapisnika inspektorka je, osetivši da se događa nešto čudno, podigla pogled i u momentu ostala totalno zatečena neočekivanim prozorom. Ispred nje, u polukrugu, stajali su stari šmekeri sa naštimovanim instrumentima. Bata Ćare je u rukama držao “prim”, Siniša akustičnu gitaru, a Bažon “kontru”. Sa blagim naklonom, frizurom začešljanom briljantinom i brkovima “a la Klerk Gebl”, Siniša se učtivo obraća: “Gospođo, da li biste nam dozvolili da vam ispunimo neku muzičku želju?“
Zabezeknuta inspektorka, jedva uspeva da progori: “Molim!?”
“Koja je vaša omiljena pesma?” – nastavlja Siniša, osećajući da situaciju polako preoreće u svoju korist.
Još uvek pokušavajući da dođe sebi, ispektorka uspeva da kaže samo: „Pa dobro, neka bude nešto po vašem izboru!“
A onda su se lagano razlegli umilni zvuci stare mediteranske balade „Kad na rivi gore lampioniiii…“ Siniša je vodio, a Bata Ćare i Bažon su tercirali. Pesma je polako, ali sve sigurnije dobijala na tonalitetu:
„Kaaad iiideee brood,
kad ide brod,
za Split, za staari Split,
ja noooćas moram bit
kod svoje maleeee,
ja nooćas moram poć,
pod staaari Marjan doć,
da vidim splitskuu noć..!“
Oštrom oku posmatrača nije mogla da promakne transformacija na licu inspektorke koja se odvijala filmskom brzinom: od prvobitne ozbiljnosti, preko zbunjenosti, do laganog poluosmeha. Ruka joj je sama krenula ka zapisniku, istrg(nu)la papir i zgužvala ga. Ustajući, lagano je krenula kao vratima i bacila ga u drveni sanduk pored furune.
Osmehujući se, progovorila je: „Mangupi jedni, ovaj put ste se provukli. Ali, idući put ako zidovi ne budu beli kao sneg, platićete mi duplo.“
Berbernicom su i dalje odzvanjali zvuci davno zaboravljenog šlagera. Uz veliko olakšanje, a na zadovoljstvo svih prisutnih, Siniša je, kao da se ništa nije dogodilo, nastavio sledećim „evergreenom“:
„Poonooć,
ponoć već je davno proošla,
Marijana nije doošla,
na prvi randevu,
a u refrenu mu se pridružuju Bata Ćare i Bižon:
„O, Marijaanaa,
slatka mala, Marijaanaa,
tebe ću čeekati ja,
dok svane dan!“
Bila su tu neka mirna, skromna vremena, kada ljudi ni sami nisu bili svesni da zadovoljstvo čine male stvari. Kada nisu imali skoro ništa, a opet su imali sve!

Danilo Kocić

1 Comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*